Došlo mi je da zapjevušim i lagano zaplešem na glazbu koju su svirale djevojke nedaleko od mene. Takvu sam emociju zadnji put osjetila prije dvanaest godina, na koncertu Apocalyptice u Lisinskom. Riječ je o finskom triju koji svira metal glazbu na čelima, uživljeni, mašući glavama, svako malo otpetljavajući kosu iz žica. Asocijacija nije bila slučajna - i ovdje je glazba bila izvedena na klasičnim instrumentima. Kako je riječ o nešto “mirnijoj” skladbi, nije bilo otpetljavanja kose iz žica, no izraz čiste sreće koji sam tada vidjela na licima članova Apocalyptice vidjela sam i u ovom slučaju.
Sastav koji je svirao pjesmu grupe Vaya Con Dios samo za mene i našu fotografkinju u jednom zagrebačkom parku je Vortex Strings. Taj kvartet klasičnih glazbenica koje izvode crossover glazbu čine Ana Dražinić i Vlasta Crnogorac na violinama, Ana Marija Šir na violi i Ana Gjud na violončelu. Upravo ona pokrenula je cijelu tu glazbenu priču: prije više od četiri godine bila je ravnateljica jedne glazbene škole u Beogradu. Učahurila se, priznaje, i željela je nešto novo. Razmišljala je kako bi voljela oko sebe okupiti tim žena s kojima bi izvodila drugačiju glazbu. Dugo je razmišljala, vagala za i protiv, osjećajući kako nije još došao trenutak da zakorači u nešto tako veliko.
Kad se udala i došla u Zagreb, odlučila je kako je vrijeme da krene s realizacijom svoje ideje. Nije bilo lako početi, priznaje. U Zagrebu, osim svog supruga, tada nije poznavala apsolutno nikoga. Nije bilo lako upoznati ljude s kojima će ostvariti ono što je željela - trebala je pronaći glazbenice koje su klasično obrazovane, izvrsne sviračice, a da su otvorene prema ideji da sviraju popularnu glazbu. Trebala je nekog tko će pun dobrih emocija odsvirati skladbu koju treba. Tko će to voljeti i beskrajno uživati u glazbi koju izvode, a sviraju, kako kažu, baš sve: od baroka do rocka.
“Postepeno smo se upoznale. Puno je ljudi bilo u opticaju od početka, što je i bila ideja. Nisam htjela da naglasak bude na četiri žene, individue, nego da po potrebi možemo zamijeniti jedna drugu ako neka, primjerice, ne može odraditi neki nastup. U ovom sastavu nastupamo zadnja četiri mjeseca i moram priznati da trenutno, uz brojne ljetne nastupe, najviše razmišljamo o snimanju autorskog albuma. To bismo svakako željele napraviti i nadam se da ćemo idući put razgovarati povodom izdavanja tog albuma”, kaže kroz šalu Ana Gjud, od koje je krenula priča. Ona je jedina od njih “slobodnjak” - Ana Marija svira u orkestru zagrebačkog HNK, dok su Ana i Vlasta zaposlene u Simfonijskom orkestru HRT-a.
Djevojke su zasad najvažniji nastup svoje karijere odradile prije malo više od tri tjedna. Tada su svirale na svečanom otvorenju festivala Exit u Novom Sadu, gdje su nastupile uz najslavnijeg baletana današnjice Sergeja Polunjina. Da, to je onaj frajer s blistavo ružnim tetovažama (uzgred, u Novom Sadu se mogla vidjeti njegova nova tetovaža - Putinovo lice, na prsima), inače najmlađi prvak u povijesti britanskog Kraljevskog baleta, koji je postao slavan kada je usred sezone naprasito dao otkaz, rekao da mrzi balet, a onda snimio video “Take Me to Church”. Vidjelo ga je 23 milijuna ljudi, daleko više nego ostala baletna videa. Smirio se od tada - u vezi je sa slavnom ruskom balerinom Natalijom Osipovom, a počeo je plesati na svoje koreografije. Jedna od njih je bila i “Freedom”, koju je izveo u Novom Sadu.
“U umjetničkom svijetu Sergej Polunjin je najveća zvijezda i onda zamislite kako smo se osjećale kada smo saznale da ćemo dijeliti pozornicu s takvim umjetnikom... Izvan sebe. Kada smo se popele na pozornicu i vidjele tu gomilu od 40 tisuća ljudi ispred sebe, ispunile su nas nevjerojatne emocije. Pogledale smo se, zatvorile oči i zasvirale. Osjećaj je nevjerojatan. Istu večer svirale smo s Frajlama, našim dragim prijateljicama i divnim umjetnicama, kao predgrupa. Na samoj ceremoniji otvaranja Exita, u kojoj je sudjelovao i ukrajinski baletan, svirale smo kao dio Almazian Symphony orkestra. Almazian i ja smo u nekoliko prilika već surađivali i on je smatrao da je ovaj kvartet idealan za takav projekt”, veli Ana Gjud i dodaje kako su sve četiri bez puno razmišljanja pristale doći, iako su poziv dobile samo dva dana prije i morale su se dobro organizirati kako bi otišle. No, nije bilo dileme: takav se nastup ne propušta.
Ana Marija Šir vjerojatno je bila najviše oduševljena činjenicom da će nastupiti uz tog baletnog superstara. Ona je, kao bivša supruga baškirskog baletana Azamata Nabiullina koji pleše u zagrebačkom HNK, dobro upoznata s baletnim svijetom i Polunjin joj je jedan od najdražih plesača.
“Mi smo prve iz Hrvatske koje smo nastupile na glavnoj pozornici. Zapravo smo imale dva nastupa u istoj večeri, ali ovo sa zvijezdom kao što je Polunjin... Kad je izišao na scenu, žene su vrištale kao što se nekada vrištalo na Beatlese. Malo se baletana može pohvaliti takvom reakcijom izvan kazališta. Jedno je baletna publika, koja obožava plesača, a ovo je nešto sasvim drugo. Polunjin je probio zidove baletnog svijeta i on je svjetska zvijezda”, kaže Ana Marija i dodaje kako se nakon završetka programa nastavilo plesati.
One su imale tu čast, kaže kroz smijeh, da zaplešu s njim - ne na sceni i pred publikom, naravno, ali ne mogu se mnogi pohvaliti da su plesali s Polunjinom. On je, kaže ona kroz smijeh, plesao savršeno, a one grozno, ali u tom trenutku to uopće nije bilo važno. Sve su ih ponijele emocije i bili su to trenuci koje će pamtiti do kraja života, sigurna je. I, kakav je Polunjin, pitamo. Je li glumio zvijezdu, imao posebne zahtjeve? “Ma ne, Polunjin je ljubazan i skroman. I ogroman profesionalac. Na generalnoj probi sve sugestije i zahtjeve je primao s ‘of course’, sve što su mu rekli je bilo ‘OK’. Našu molbu da se slikamo s njim je odradio vrlo ljubazno”, kažu djevojke.
Nastup s ukrajinskim baletanom je zasad najvažniji, no daleko od toga da im je to bio jedini nastup. Iza sebe imaju suradnju s brojnim zvijezdama iz regije, među kojima su Jinxi, Tereza Kesovija, Gabi Novak, Tony Cetinski, Ana Rucner... Nedavno su nastupile u pulskoj Areni, gdje su svirale u “Carmini Burani”, kao članice orkestra koji je bio pratnja slavnoj sopranistici Sumi Jo. Iza njih su vrlo intenzivni radni mjeseci, u kojima je bilo dosta nastupa. Neke su čak i morale odbiti, priznaju, jer jednostavno nisu mogle stići sve odsvirati. Iznenadilo nas je, ali one tvrde da postoji tržište zainteresirano za glazbu kakvu one izvode. I to ne malo, kažu, jer sve više ljudi želi slušati upravo skladbe koje one izvode. Jedino pravilo koje kod odabira nastupa imaju jest da sviraju samo na eventima i koncertima. Nema nastupa u kafićima i restoranima, kažu, premda se odmah ograđuju: ne smatraju takve nastupe lošima niti ih podcjenjuju, samo smatraju kako to nisu prostori u kojima bi trebale nastupati.
“Često s organizatorima dogovorimo što ćemo svirati, a ponekad nam daju odriješene ruke, pa same odlučujemo što izvesti. Naravno, kad sviramo s glazbenicima, tad je na repertoaru ono što oni sviraju. Kad same biramo, lako se dogovorimo: važan nam je osjećaj. Ima dana kad najviše volimo svirati ‘Show must go on’ grupe Queen, drugih dana nam je draža filmska glazba... Emocija je ono što nas vodi i kad odabiremo koje pjesme ćemo uvrstiti na repertoar. Biramo pjesme koje mi volimo slušati, u kojima ćemo uživati dok ih izvodimo. Jer, ako mi ne uživamo iskreno u onome što radimo, ako nam je to samo posao, to će se osjetiti”, kažu djevojke.
Uspoređuju li ih možda s 2Cellos, pitam ih. Klasični trzalački instrumenti, crossover glazba... Nešto drugačije, uzbudljivo, što publika voli i prihvaća, osjećajući da to može bolje razumjeti nego klasičnu glazbu. Ustanovljavamo to s malim žaljenjem, moramo priznati, no treba prihvatiti činjenicu da klasična glazba nikad neće biti masovno popularna. Ovo je kompromis.
“Zapravo, nisu nas do sada s njima uspoređivali, valjda zato što smo žene. No, Luku i Stjepana jako poštujemo, oni su vrhunski glazbenici. Sviđa mi se što sviraju na električnim instrumentima, što i mi planiramo početi. Naime, oni su daleko praktičniji, jači su, a tu je i velika razlika u zvuku. Instrumenti koje mi sada koristimo su jako skupi i osjetljivi. Kad putujem avionom, moram platiti kartu za svoj instrument, jer on ne smije putovati s ostalom prtljagom. Zbog toga želimo prijeći na modernije instrumente i nadam se da ćemo to uskoro i napraviti”, kaže Gjud.
Djevojke redovito vježbaju za nastupe - doma svakodnevno, a zajedno barem jednom tjedno. Pjesme koje su već izvodile ne trebaju dodatno uvježbavati, ali ih ipak moraju odsvirati koji put prije nego što izađu na scenu. Kad je program postavljen, imaju ga u prstima, kažu. No, zato je prije samog nastupa proba obvezna. Nastoje ne vježbati netom prije samog koncerta, no zbog stiske s vremenom se i to znalo dogoditi. Svaka od njih ima svoj posao, brojne privatne obveze, i nije lako naći vremena za redovite probe. No, uvijek pronađu neki termin da odsviraju zajedno. Premda oko nastupa uživo uvijek ima komplikacija i poteškoća, djevojke ostaju profesionalke.
“Kad smo kod toga, u Novom Sadu smo imale dva nastupa na glavnom stageu i morale smo se jako brzo presvući. Ana Mariji je jedna žena popravljala kosu, ona je navlačila suknju, a kako su nas pozvali da izađemo, izjurila je van s nezakopčanom suknjom i ona joj je nakon par koraka skliznula. Nije ni primijetila da patent nije povučen do kraja sve dok nije skliznula. Podigla ju je i potrčala prema sceni, a putem su joj svi vidjeli gaćice. Cijelo vrijeme te trke je ponavljala - Moram stići na vrijeme, ja sam profesionalka”, kaže Ana s osmijehom dok se prisjeća nezaboravnog iskustva s Exita.
Ana i Vlasta dodaju kako je uvijek zabavno netom prije nastupa. Atmosfera je dobra, premda ima malo treme, a one jedna drugoj pomažu da urede frizuru, šminku... Pričaju o svemu i svačemu, zafrkavaju se, opuštaju jedna drugu pred koncert. Čak i ako je netko drugi zadužen za šminku, svejedno znaju pomoći, ako je to potrebno. Sve to su slatke pripreme, dodaju, a nervoza nestane kad izađu na sceni i zasviraju. Tada sve, pa i vrijeme, prestaje postojati. Tu je samo papir ispred njih, note, žice i njih četiri. Nema publike, nema sunca ili lagano hladnih noći, nema baš ničega... Osim glazbe, koju njih četiri oduvijek vole.
“Pripreme koje nas četiri prolazimo su drugačije od onih koje prođemo s orkestrom. Tamo nas je puno, pa nema te intimnosti koju mi dijelimo, naravno. Mi smo se i privatno sprijateljile, pa smo zapravo prije nastupa kao četiri brbljave frendice koje se spremaju za izlazak. Smijemo se, hrabrimo, komentiramo nekog zgodnog frajera... Jedna drugoj znamo dati neki savjet prije nego što izađemo na scenu, podsjećamo se na neke stvari, tipa, sviramo na otvorenom, nemoj zaboraviti ovo ili ono, sjeti se da u nekom trenutku ne napraviš nešto... Svašta, a glavni cilj nam je da budemo što bolje kad sviramo”, kažu u glas Vlasta i Ana. Dodaju kako su obje oduvijek bile otvorene za ovu vrstu rada, zbog čega su se očito poklopile i okolnosti. Vlatka je oduvijek sanjala da svira nešto osim klasike, dok je Ana kao mlađa nekoliko puta svirala na koncertima Olivera Dragojevića i tako se zaljubila u drugačiju vrstu glazbe.
“Klasika je složenija, zahtijeva drugi pristup, puno je više oznaka, dinamike, detalja... Ova vrsta glazbe je nešto posebno. Ima skladbi koje lakše naučimo, ali i onih s kojima se namučimo. Čini nam se da je riječ o osjećaju i pristupu glazbi, te spretnosti. U svakom slučaju, nama je ovo ozbiljan projekt, volimo to raditi i nadamo se da će ova priča još dugo trajati”, kažu Ana i Vlatka, a druga Ana i Ana Marija zdušno klimaju glavom. Sve četiri se nadaju kako će njihova mala muzička avantura, hrabri izlet za ove klasične glazbenice, još dugo potrajati.