LEGENDE SVJETLA

ŽIVOT SVJETIONIČARA Na otoku si otok. Tko se snađe, u samoći može živjeti sto godina, a tko ne, počne plakati

SONY DSC
Jurica Gašpar

Ivan Bulić Ićo

Te 1980. godine ocu i majci voda je došla do grla. Gotovo dvije godine živjeli su s očevim roditeljima u selu Umčani pored Vrgorca. Otac je negdje čuo da na svjetioniku nude siguran smještaj i posao, plaća nije visoka, ali sve je bolje od onog što imaju. Zapravo, jedino što su imali bila je vlastita obitelj – njih dvoje i mali sin od 18 mjeseci. Taj studeni bio je mjesec odluke. Sve materijalno što su stekli u protekle dvije godine zajedničkog života strpali su u kofere i torbe. Krenuli su na put u neizvjesnost, daleko od kuće, u osamu. Krenuli su na svoj prvi svjetionik - Sv. Ivan na pučini pored Rovinja…

Tako Jurica Gašpar u svojoj knjizi “Legende svjetla” opisuje okolnosti u kojima se njegov pokojni otac Ivan odlučio za posao svjetioničara. Njemu je i posvetio knjigu, prvu zbog koje je ikada itko obišao baš sve svjetionike u Hrvatskoj i razgovarao s ljudima koji na njima žive i rade. Nastala je u sklopu šireg projekta “Avantura svjetionika”, koji je pokrenuo Gordan Smadilo kao direktor nautičke akademije ANA, a osim knjige u kojoj je Gašpar autor teksta i fotografija, snimljen je i istoimeni dokumentarac čiji je autor filmski snimatelj Igor Gojić. Uz njih se u avanturu upustio i Vlatko Ignatoski iz Ike pokraj Opatije koji je grafički urednik knjige, a kao skiper je upravljao desetmetarskim jedrilicama kojima je ekipa oplovila 48 svjetionika na hrvatskom Jadranu na kojem ih je od 1818. do 1889. sagrađeno čak 60.

SONY DSC
Jurica Gašpar

Igor Goić snima svjetionik Hrid Blitvenica

 

Obitelji

Bilo ih je u planu i stotinu. Neki su bili porušeni u dva svjetska rata. Neki nisu nikada obnovljeni. Ostalo ih je 48. Na njih 17 su još uvijek svjetioničari iako su svi svjetionici tijekom 90-ih godina 20. stoljeća automatizirani. U pravilu 15 do 30 dana svjetioničar provodi na svjetioniku, a onda na isto toliko vremena odlazi kući jer ga zamjenjuje kolega, što znači da su na svakom svjetioniku zaposlena dvojica. Jedino su na Palagruži i Sušcu istovremeno dvojica. Rijetki su oni s kojima su i obitelji. Danas na svjetionicima gotovo da nema djece. Nekada nije bilo tako.

Nakon godinu i nešto dana Juričini su roditelji i on s njima prešli na svjetionik Sveti Andrija nedaleko od Dubrovnika, a rodila se i njegova mlađa sestra Marijana. Kada je on navršio sedam godina i krenuo u školu, majka Anica se s djecom vratila na kopno, najprije u Ploče, a potom u Šibenik, a kod oca su na lanterni provodili svaki slobodni trenutak pa bi ponekad, prisjeća se, i danima kasnio u školu jer bi zapuhalo jugo pa se nisu mogli vratiti s otoka.

“Očevi kolege su znali djecu slati u đačke domove. Moji to nisu htjeli pa smo živjeli odvojeno od oca u mjesecima dok je on bio na svjetioniku. Tek smo 1992. bili svi zajedno, jer je otac dobio premještaj na signalno svjetlo Sveta Ana pa potom na svjetionik Jadriju pokraj Šibenika koji se nalazi na kopnu pa je mogao odraditi svoju šihtu i otići kući. Sve do 90-ih godina je bilo obavezno da svjetioničar bude oženjen. Prvi razlog je psihološki – da čovjek ne poludi sam na svjetioniku, a drugi vrlo praktičan jer žena je radila posao pomoćnika svjetioničara iako za to nikada nije bila plaćena, što je jako nepravedno. Neke žene su sa svojim muževima provele i nekoliko desetljeća na lanternama. Moja mama je na Svetom Andriji izgubila prst u jednoj nezgodi s mehaničkom dizalicom za podizanje brodova. Budući da službeno nije bila svjetioničar, to joj se nije računalo kao povreda na radu i nije imala pravo na odštetu”, priča Gašpar.

SONY DSC

Autor knjige Jurica Gašpar (u pozadini je svjetionik na otoku Sestrica Vela)

 

S obzirom na to da svjetionici danas svijetle automatski, posao lanternista je, kaže, prvenstveno održavanje objekta i da obavijesti nadležne na kopnu ako se nešto pokvari kako bi u roku od 12 do 24 sata mogli doći i popraviti kvar.

Svježa riba

“Kad sam bio dijete, na svjetioniku su bila dva svjetioničara koji su noću dežurali u dvije smjene – jedan do ponoći, a drugi od ponoći. Više puta tijekom noći su se penjali na vrh kako bi navili uteg koji se spušta i tako vrti svjetlo. A pomorac lanternu prepoznaje po broju bljeskova u minuti i može na pomorskoj karti pratiti svoje kretanje. Na svjetioniku je uvijek bilo svježe ribe, ali smo bili željni mesa i kruha iz dućana jer je i tada kao i danas bilo normalno da svjetioničari sami peku kruh. Imali smo i vrt u kojem smo uzgajali povrće, a brali smo i kapare. Još 80-ih godina je u Hrvatskoj bilo više od 200 svjetioničara, a danas ih je samo 38. Automatizacija je dovela taj posao pred izumiranje”, govori Gašpar koji je u Šibeniku završio srednju školu i potom u Zadru diplomirao povijest i geografiju. Do prije nekoliko mjeseci radio je kao novinar u Zadru, a zbog ljubavi doselio se u Zagreb, gdje je dobio posao urednika i novinara. Otac mu je umro 2009. ne dočekavši mirovinu, a majka mu živi Šibeniku.

“Da nisam susreo ljude sličnih afiniteta - Gordana, Vlatka i Igora - vjerojatno ne bih ništa napravio. Projekt je veoma kompleksan. Trebalo je obići 48 lokacija na moru, no bio je to spoj ugodnoga s korisnim”, govori Jurica, a Gordan Smadilo dodaje kako su cijelu ekspediciju razlomili na desetak plovidbi od otprilike tjedan dana, i to u proljeće, kasnu jesen i zimu jer se tada mogu napraviti najljepše fotografije.

Jurica Gašpar

Gordan Smadilo

 

Cijeli projekt, kaže Smadilo, počiva na nekoliko fascinacija od kojih je prva Juričina intimna jer je odrastao na svjetioniku. Druga je pitanje - kako je Austro-Ugarska, u doba kada je građevinska tehnika bila na nižim granama nego danas, uspjela na tako nepristupačnim mjestima podići tako monumentalne građevine? Treća je fascinacija što se istom rutom uz istočnu obalu Jadrana, na kojoj se svjetionici nalaze, plovi od antičkih vremena.

Svjetlarina

Uspostavili su blisku suradnju s profesorom Mitadom Kozličićem sa Zadarskog sveučilišta koji je najveći autoritet za povijest pomorstva u Hrvatskoj. On u knjizi ističe kako najstariji podatak o svjetioniku na istočnom Jadranu na otočiću Sv. Nikola pred Porečom datira s početka 15. stoljeća. Navodi i kako ih je 1870. bilo samo osam, a od tada počinje sustavna gradnja. Nakon propasti Austro-Ugarske sve vlasti koje su slijedile tek će održavati izgrađeno i popravljati porušeno u ratovima.

“Htjeli smo kroz priče svjetioničara pokazati kako se živjelo nekada, a kako danas. Ostala je ta rupa između vremena gradnje svjetionika i današnjice koju sam ispunio istražujući novinske članke i druge zapise iz kojih se vidi da su pomorci uvijek tražili da se gradi još svjetionika i nije im bio problem plaćati taksu, tzv. svjetlarinu. Problem je bio kad bi se nasukali. Težili su sigurnosti plovidbe”, objašnjava.

SONY DSC
Jurica Gašpar

Stončica na Visu

 

Dok nisu postojali motorni brodovi, plovilo se samo danju, a pojavom noćne plovidbe pojavljuje se i potreba za svjetionicima. Danju svjetioničar poput vojnika promatra što se događa na moru oko njega, a najviše posla ima noću. Prije struje su lanterne svijetlile na plin i druga goriva. U Hrvatskoj je danas više od 1200 objekata pomorske signalizacije, uglavnom pomorska svjetla koja kao i svjetionici rade automatski i o kojima brine tvrtka Plovput. Svjetioničari su i važan element i u sustavu nadzora morske granice, a svjetionici primarno nisu bili građeni samo za smještaj svjetioničara i njihovih obitelji, nego da mogu poslužiti i kao manje vojarne. Na Svetog Andriju kod Dubrovnika je u Domovinskom ratu JNA pucala s broda jer je odrađujući domovinsku dužnost svjetioničar hrvatskoj vojsci otkrivao položaje neprijatelja pa su ga razotkrili. “U strahu je s kolegom i njegovom ženom uspio po noći doploviti do Šipana i spasiti glavu”, priča.

Promocija

Počeli su snimati u jesen 2013., a završili u jesen prošle godine. Tek po povratku Gašpar se bacio na pisanje, uglavnom svjedočanstava svjetioničara s kojima je razgovarao. U knjizi je koristio i dijelove svojeg diplomskog rada u kojem se bavio poviješću jadranskih svjetionika. U obilazak lanterni su prije nešto više od tri godine krenuli iz Zadra i upravo je u tom gradu 19. travnja održana prva promocija knjige. Slijede predstavljanja u Šibeniku, Zagrebu, Rijeci, Splitu...

“Da ta svjetla poput štafete donesemo ljudima koji ih trebaju”, ističe Gašpar koji, kaže, nikada ne bi mogao biti svjetioničar jer nije spreman za takav oblik izolacije.

SONY DSC
Jurica Gašpar

Svjetionik Porer izgrađen je 1833. godine na istoimenom otočiću, 2,5 km ispred južnog rta Istre i Premanture. Kula mu je visoka 35 metara, a potrebno je tek nešto više od minute da se obiđe

 

I danas radi nekoliko lanternista čiji su očevi pa i djedovi i pradjedovi radili taj posao. Ima i primjera braće svjetioničara. Najmlađi imaju 30-ak godina. Ne razlikuju se, zaključuje autor knjige, mnogo od svojih kolega sa sijedim bradama i kosama.

SONY DSC
Jurica Gašpar

Vlatko Ignatoski grafički je urednik knjige, a bio je i skiper na jedrilicama kojima su oplovili svjetionike

 

“Oni su svi vrlo kompletne osobe, i to ne samo u emocionalnom smislu. Svjetioničar mora biti i mehaničar i stolar i električar i liječnik koji će dati prvu pomoć. A treba imati i fizičku snagu”, naglašava Gašpar te dodaje kako se po cijeloj Europi, pa tako i u Hrvatskoj, u nekim svjetionicima sobe iznajmljuju turistima što je izvor prihoda koji se koristi za njihovo održavanje, ali je to istodobno i vrlo atraktivna turistička promocija neke zemlje. Tek će se malobrojni turisti odlučiti za takav odmor daleko od civilizacije. Ako dobro sve ne isplaniraš, može ti se, kaže Gašpar, lako dogoditi da ostaneš gladan. Tako je i njegova ekipa u ovoj ekspediciji došla na Svetog Andriju sa zalihama hrane za jednu večer, a zbog nevremena su morali tamo provesti dva dana pa su krenuli u potragu za divljim kupusom i lukom.

Prijevodi

 “Bilo je lijepo odrastati na svjetioniku, ali mi se bilo teško prilagoditi na civilizaciju kad sam krenuo u školu. Moji su imali mali vrt ispred kuće pa sam ja molio tatu da mi napravi malu motiku da se mogu igrati u tom vrtu. Jednom je prilikom nisko prolazio avion, ja sam se preplašio, pao preko te motike i slomio ruku. Puhalo je jugo i po mene je morao doći specijalni gliser koji me je prebacio u bolnicu u Dubrovnik. Na Palagruži danas postoji i helidrom. No, bilo je slučajeva i da su žene rađale na lanternama”, govori Gašpar i otkriva kako je vrijednost njihova projekta prepoznao hrvatski europarlamentarac Tonino Picula, koji se dosta bavi pravom mora u EU.

Iduće se godine navršava 200. obljetnica otkako je austrijski car Franjo II. u Savudriji osobno upalio prvi svjetionik na istočnoj obali Jadrana, što može biti dobar povod za promociju projekta po cijeloj Europi. Stoga će knjiga uskoro biti prevedena na engleski i njemački jezik. Autor joj je dao i podnaslov – priče hrvatskih svjetionika i njihovih duša, svjetioničara.

Sveti Andrija

 

Neki svjetioničari su teško pristali govoriti pred kamerom jer su, kaže Gašpar, navikli na samoću i nerado će razotkrivati svoju intimu i emocije. Svjetioničar Slobodan Pašara sjetio se kako su 1969. godine gledali kako je čovjek sletio na Mjesec, a oni ne mogu do lanterne jer puše jak vjetar.

“S 37 godina svjetioničarske službe, danas sam najdugovječniji svjetioničar. Neki su otišli pa su se vraćali. Drugi su pak shvatili da ovaj posao nije za njih i otišli zauvijek. Moj brat je otišao raditi ovaj posao prije mene, ali je prekidao pa se ponovno vratio. Danas bratski dijelimo smjene na Svetom Andriji. I ovog trenutka se na svjetioniku osjećam kao prvog dana, a osim lanterne, moja velika ljubav je nogometni klub Hajduk”, kazao je Gašparu svjetioničar Nediljko Zloić.

SONY DSC
Jurica Gašpar

Nediljko Zloić, svjetioničar sa Svetog Andrije najdugovječniji je u službi, ima 37 godina staža. Posao svjetioničara radi i njegov brat, na istom svjetioniku bratski dijele službu

 

“Svjetionik je i meni i pomorcu život. Svjetlo koje on vidi pa mu pokazuje put i svjetlo koje ja održavam da se ne ugasi. Danas to može biti simbolika koju možemo primijeniti i na život općenito. Svjetla su legende, a mi nismo”, govori u knjizi svjetioničar Petar Baraba, koji svoj kruh zarađuje na Ražnju na Braču gdje mu društvo radi pas Castro.

“Vječna družba. On meni i ja njemu. Zanimljivo je kako se ne mogu ukrcati na brodicu a da on ne uskoči sa mnom. Ako i pomislim otići na ribe, on je već u brodu. Pratimo korak jedan drugom. Strašan je prijatelj i drug. Nekad se uhvatim da s njim razgovaram kao da je čovjek. Vidim da se nakon toliko godina zajedništva, kad imamo samo jedan drugoga, možemo dobro razumjeti. Zapravo je nevjerojatno da to možeš s kućnim ljubimcem. On će mi dojaviti da je neki brod u blizini ili da netko nama dolazi. A njemu je drago kad neko novo lice dođe”, ispričao je Baraba.

Nekada su lanternisti, govori Gašpar, imali beneficirani radni staž. Danas više nemaju. Većini njih teško pada odlazak u mirovinu jer su kao i pomorci navikli na život daleko od kuće. A otkriva i kako najčešće nikada u životu ne upoznaju većinu svojih kolega s drugih svjetionika. Danas zahvaljujući Facebooku barem znaju kako tko izgleda.

I danas ima mladih ljudi koji žele biti svjetioničari jer misle da će pobjeći od svih problema i riješiti egzistenciju, ali mnogi nakon tjedan dana odustanu jer ne mogu podnijeti takav samotnjački život. A neki su došli iz kontinentalne Hrvatske, prvi put vidjeli more i jako se dobro prilagodili. Naivno je, kaže Gašpar, očekivati da ćeš na lanterni uživati.

“Živiš sam. Jedina je prednost što te nitko ne ljuti. Nema stresa, nemaš na koga vikati jer te nema tko iznervirati. Radiš što te volja, nema onih klasičnih obiteljskih prepucavanja kao kad te djeca pitaju novac za izlazak. Zatvoren si od sviju i živiš samo u svom svijetu”, kazao je za knjigu Robert Fatović sa svjetionika Grujica.

Lanterna

“Prilikom svakog odlaska sa svjetionika primijetio sam poseban način na koji su se svjetioničari od nas opraštali. To su bili pogledi ljudi koji su znali da su na kratko imali društvo i da će opet danima biti sami”, govori Gordan Smadilo. A svjetioničari tvrde da su im najteži rastanci od žene i djece.

“Na otoku si otok. Neka mi je dobrog vina i lijepa žena, ja nisam nikad sam. Ipak, samoća nije za svakoga. Tko se snađe, u samoći može živjeti sto godina, a tko ne, počne plakati. Danas su ljudima društvene mreže sve. Radije biram svoju suprugu i pusti otok gdje ću doživjeti mirovinu jednog dana. Na takav život se ne bih nikad požalio”, ispričao je Mario Milin Ungar, koji radi kao svjetioničar na lanterni Savudrija.

SONY DSC
Jurica Gašpar

Svjetionik Hrid Blitvenica

 

“Volim biti tu jer imam osjećaj da radim nešto dobro, da to svjetlo nekome nešto znači. Pogotovo to čovjek osjeti kad je nevera. Vidiš da nema nigdje nikoga na moru, ali ti držiš to svjetlo jer ipak možda netko tu plovi, pa osjetiš da imaš neku svoju svrhu”, zaključio je Ivan Bulić Ićo, koji radi na svjetioniku Stončica na Visu.

Izdvajamo

Iz drugih medija