Nitko nije iznad zakona! – odlučnim je glasom poručila baltimorska javna tužiteljica Marilyn Mosby nakon izjave da će protiv šestorica policajaca koja su 12. travnja uhitila mladog Afroamerikanca Freddieja Graya, a koji je preminuo tjedan dana kasnije od ozljeda zadobivenih tijekom uhićenja, biti podignuta optužnica. Tridesetpetogodišnja Afroamerikanka, čiji su roditelji i djed bili policajci, tijekom konferencije za tisak rekla je da se u Freddiejevu slučaju ne radi o nesretnom slučaju, nego o ubojstvu, namjernoj nepažnji i nepružanju hitne zdravstvene pomoći. Također je kao poražavajuću činjenicu navela da je posjedovanje određene vrste noža skakavca, zbog čega je uhićen, legalno u državi Maryland (u kojoj se nalazi Baltimore).
Koliko god ovo posljednje zvučalo šokantno, nakon njezinih riječi veći dio Baltimorea je vjerovatno odahnuo, kao i tisuće demonstranata koji su u većim američkim gradovima danima sudjelovali u protestima, pod zajedničkom porukom “Crni životi vrijede”. Tužiteljica Mosby izgleda i ponaša se onako kako bi većina željela biti zastupljena da im se kojim slučajem dogodi ono što se dogodilo Freddieju.
Njegova nesretna sudbina počinje u trenutku neopravdanog uhićenja. Slučajni prolaznik mobitelom je snimio policajce koji odvlače Freddieja u policijski kombi, iz kojega su ga sat vremena poslije izvukli slomljene kralježnice. Policajci, kao i uhićenik s kojim je dijelio kombi, mada su bili odvojeni metalnom pločom, te se nisu mogli vidjeti, tvrde da se Freddie samoozlijedio, udarajući glavom. Svi koji bolje poznaju baltimorsku policiju tvrde da su ga odveli, nevezanog za sjedalo, s lisicama na rukama i nogama na tzv. divlju vožnju, jurnjavu s naglim skretanjima lijevo i desno, tijekom koje su se dvaput zaustavili, kako bi kontrolirali uhićenike. Tijekom posljednje provjere, Freddie ih je molio da mu pomognu jer je imao problema s disanjem.
Freddie Gray je tek posljednje ime u nizu, nakon Michaela Browna, Erica Garnera, Waltera L. Scotta, koji su također ubijeni tijekom ili odmah nakon uhićenja, kao i brojnih drugih Afroamerikanaca, ali ne samo njih, koji će ostati bezimeni jer njihov susret s policijom nije zabilježio ničiji iPhone ili kamera na ulici. Nakon prvog snimljenog i javno emitiranog premlaćivanja Rodneyja Kinga na ulicama Los Angelesa 1992., koje je šokiralo američku javnost, podaci o policijskim ubojstvima su poražavajući, osim što jasno ukazuju na poremećene odnose između uniformiranih čuvara reda i mladih Afroamerikanaca.
ProPublica, nezavisni medij koji se bavi novinarskim istragama, objavio je podatak da crni mladić u Americi ima 21 puta veću vjerojatnost da umre pogođen policijskim metkom od svog bijelog vršnjaka. U razdoblju od 2010. do 2012. policija je usmrtila 1217 osoba. Policajci koji su pucali u 90% slučajeva bili su bijelci, a okolnosti koje su dovele do smrti su u 77% slučajeva navedene kao “neodređene”. I USA Today je u svojim istraživanjima došao do sličnih rezultata. Crni mladići bivaju uhićeni 10 puta češće od bijelih, crnci za volanom imaju 31% više šansi da ih policija zaustavi. Naravno, bilo bi neispravno zanemariti da postoje slučajevi u kojima su se policajci našli u životnoj opasnosti i bili prisiljeni upotrijebiti oružje.
Američka policija nedovoljno je obučena i nepripremljena za promjene u društvu, pogotovo za sve zahtjevnije održavanje ravnoteže između javne sigurnosti i zaštite imovine s jedne strane, te jamčenje prava i slobode izražavanja s druge. To se redovito ponavlja kad su u pitanju ulične demonstracije. One u Baltimoreu su djelomično prešle u huliganstvo, zahtijevajući oštriju intervenciju policije, ali jesu li jednako opravdani deseci uhićenih nedavno na ulicama New Yorka, tijekom mirne manifestacije koja je završila sa svim prozorima, automobilima, pa čak i kantama za smeće na svom mjestu? Teško je pripadnike nacionalne garde koji izlaze iz vojnih vozila, kao i policajce lica prekrivenih gas-maskama, poistovjetiti s prijateljski raspoloženim čuvarima javnog mira i reda, kojima je sigurnost građana na prvom mjestu.
Osim toga, filmovi i televizijske serije su nam usadile sliku američkog policajca koji sjajno trči, preskače parkirane automobile, penje se po žičanim ogradama. Stvarnosti je vrlo daleko od toga. Sve veći broj čuvara reda ima problema s težinom te, kako se iz ukradenih snimaka vidi, i ne pomišlja da potrči za sumnjivom osobom. Što znači da sumnjivac ni u kojem slučaju ne smije bježati, jer nije teško pogoditi koji je jedini način da ga zaustave. Jednostavno pravilo koje Afroamerikanci od najranije dobi ponavljaju svojoj djeci. Poput newyorškog gradonačelnika Billa de Blasija, oženjenog Jamajčankom, koji je javno priznao da je istu lekciju nekoliko puta ponovio svom sinu Danteu.
Što se događa s američkim “melting potom”, pogotovo kad uzmemo u obzir posljednja desetljeća u kojima su doneseni brojni zakoni u smjeru rasne jednakosti, kao i povijesne sudske odluke, koji su doveli do toga da crni, bijeli, kao i svi ostali, danas dijele iste poslovne prostore, učinionice, sportske terene? Odgovor nije jedan i rješenje nije jednostavno. U Fergusonu, predgrađu St Louisa, Missouri, gdje je usmrćen nenaoružani Michael Brown i gdje su ulični nemiri započeli krajem prošle godine nakon što protiv policajca Wilsona nije podignuta optužnica, glavni problem predstavlja nedostatak predstavnika crnog stanovništva u upravljačkim tijelima, kao i u policiji. I gradonačelnik i šef policije bili su bijelci u skoro potpuno crnom predgrađu, što i inače nije rijedak slučaj.
Ali, u slučaju Baltimorea se ne radi o neodgovarajućoj rasnoj zastupljenosti, jer uz gradonačelnicu Afroamerikanku, kćer jednog od lidera borbe za prava crnaca, većina gradske skupštine su Afroamerikanci, kao i šef policije, koji se već ranije ogradio od šestero policajaca, pet muškaraca i jedne žene, od čega troje bjelaca i troje crnaca, koji su sudjelovali u uhićenju Freddieja Graya. Nakon što su počele demonstracije, a s njima i ulični nemiri, predstavnici afroameričke zajednice, kao i vjerski propovjednici, pozvali su stanovništvo da na miran način iskaže svoje neslaganje i bijes. A, kad je situacija izmakla kontroli, te su započele krađe i uništavanje, išli su od ulice do ulice, od dućana do dućana i odvodili crne mladiće kućama.
Brojni analitičari i novinari sve češće upotrebljavaju izraz “geto ekonomija”, kako bi objasnili da ekonomska kriza ne pogađa podjednako sve stanovnike, nego je najokrutnija upravo prema najslabijima. Nezaposlenost u Sandtown-Winchesteru, baltimorskom predgrađu u kojem je Freddie Gray živio i bio uhićen, iznosi 21%, a nacionalni je prosjek od 5,5%, 31% stanovništva živi ispod granice siromaštva u odnosu na 14,5% na sveukupnom teritoriju SAD-a, na 100.000 odraslih osoba čak 3074 je u zatvoru u odnosu na nacionalni prosjek od 455. Financijska kriza vezana za stambene kredite, kao i nedostatak bilo kakve zaštite radnika (uglavnom nekvalificiranih) u velikim multinacionalnim kompanijama, sve skuplje visoko obrazovanje, dovode do toga da samo izuzetno nadareni i uporni, koji uz to moraju imati sreće, uspiju izaći iz predgrađa poput Sandtowna i živjeti bolje od svojih roditelja.
“Teško je naći muškarca za kojeg se možeš udati, mislim na onoga koji nema djece iz prijašnjih veza, koji može računati na stalan posao i spreman je za ozbiljnu vezu. Takvoga, zapravo, nema!” već se godinama tuži prijateljica Afroamerikanka. Koliko može zvučati smiješno, toliko je istinito! Problem o kojem je nedavno pisao i New York Times, zaključujući da je 1,5 milijun Afroamerikanaca, u dobi od 25 do 54 godine, nestao iz svakodnevnog života. Na 100 žena iste životne dobi dolazi 83 muškarca, a isti odnos kod bijelog stanovništva iznosi 100 žena i 99 muškaraca. Oni koji nedostaju prerano su umrli ili su u zatvoru. Dok crnci čine oko 13% američkog stanovništva, njihov postotak među zatvorenicima je iznad 60%. Barem trećina crne muške populacije barem je jednom bila u zatvoru. Kako prema američkim zakonima osoba koje je osuđena zbog kaznenog djela zauvijek gubi pravo glasa, danas 5,3 milijuna Amerikanaca, većinom Afroamerikanaca, točnije 13% odraslog muškog crnog stanovništva, ne može izaći na birališta.
Danas 72% crne djece živi samo s jednim roditeljem, otac u većini slučajeva ne sudjeluje ni financijski ni na drugi način u odgoju djeteta. 45% djece koja odrastaju samo uz majku živi ispod granice siromaštva, za razliku od 13% djece koja odrastaju uz oba roditelja.
Američki tisak i web je ovih dana bio zatrpan analizama rasne netrpeljivosti, nedoraslosti policije i politike da pronađu djelotvorna rješenja, raspravljalo se o posljedicama ropstva i državne pomoći siromašnima... Svi su svjesni problema i već je to dobra vijest! Ali, možda će nam od svega najviše ostati u sjećanju majka iz Baltimorea, koja je pred milijunima tv-gledatelja istukla sina, skinula mu kapuljaču s glave i na silu ga odvukla s ulice. U zemlji u kojoj javnost osuđuje i samo dizanje glasa na dijete, a da o šamaru i ne govorimo, ona je postala simbolom majčinske požrtvovnosti, ali i poraza! Toya Graham živi sama, sa šestero djece i bez posla. “Što sam trebala učiniti?!” izjavila je poslije pred tv-kamerama: “On je moj jedini sin! Ne mogu dopustiti da završi kao Freddie Gray!”
SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA:
