Ni četiri noći nakon najstrašnije večeri u svom životu Anne-Laure Perreire još nije oka sklopila. Tek četvrto jutro se odvažila prvi put izaći iz svoga stana u pariškom 11. arondismanu. Iako iscrpljena od nesanice, morala je u utorak ujutro otići k liječniku da joj pregleda gležanj koji je dobro istegnula silazeći po stepenicama da se dočepa stražnjeg izlaza iz dvorane Bataclan kojom je odjekivala pucnjava. U tim dramatičnim trenucima Anne-Laure i njezin dečko François nisu, kaže, znali što se zapravo događa u dvorani i da su pobijeni deseci ljudi. Samo su tražili način da što prije izađu na ulicu.
A trebao je to biti samo običan večernji izlazak za kraj radnoga tjedna u dvoranu u kojoj je Anne-Laure Perreire bila nebrojeno puta jer živi u blizini, samo desetak minuta hoda od Bataclana, po čijem će se imenu zasigurno dugo pamtiti najkrvavija noć u francuskoj metropoli od Drugog svjetskog rata.
Anne-Laure (34) po zanimanju je dizajnerica i radi u struci kao free lancer, a najviše je posla u zadnje vrijeme imala za jedan poznati modni brend.
Rođena je i odrasla u Grenobleu, a u Parizu živi od početka studija, već dosta dugo u 11. arondismanu, u neposrednoj blizini mjesta na kojima su se prošli petak navečer dogodili jezivi teroristički napadi. Ona i njezin dečko imali su sreću u nesreći: te su večeri bili u dvorani u kojoj je od ukupno oko 1500 posjetitelja poginulo njih 89 (što vjerojatno nije konačna brojka budući da se deseci ranjenih u pariškim bolnicama još bore za život), ali su uspjeli izaći i spasiti živu glavu i to ponajviše zahvaljujući pukoj slučajnosti što su koncert američke rock grupe Eagles of Death Metal odlučili gledati i slušati s galerije za razliku od većine ljudi u publici koja je stajala u parteru.
Anne-Laure je još u šoku. Nada se da će uskoro doći dan kad će se barem nakratko smiriti i napokon malo odspavati. No uspijeva se pribrati i naizgled normalno komunicira. Na sugestiju prijateljice, Zagrepčanke koja živi u Parizu, i to u istom opasnom susjedstvu, pristala je za Globus ispričati kako se spasila iz pakla Bataclana.
“Koncert je normalno započeo, grupa je počela svirati. Otišla sam na šank po piće i vratila se na galeriju. Odjednom smo čuli pucnjavu na koju u početku nitko nije obraćao pozornost jer smo mislili da je to dio koncerta. No, kad su se glazbenici povukli s pozornice u backstage, bilo je jasno da se nešto čudno događa i zavladala je panika.
Pucnjava nije prestajala. Ljudi su polijegali po podu, a neki su počeli bježati. Mi smo se nalazili na galeriji, na kraju dvorane, i zajedno s ljudima koji su bili oko nas krenuli smo tražiti izlaz. Vidjela sam ljude u parteru kako leže iza fotelja. Da bismo došli do vrata hodnika, i mi smo se spustili na koljena i puzali”, priča Anne-Laure Perreire i ne krije kako je ubrzo zavladala panika i to najveća u hodniku kojeg su se dočepali i koji je bio pun ljudi, kao i zahodi.
“Ne znajući gdje su vrata za izlaz i stepenice, neki su krenuli iz hodnika i zahoda natrag u dvoranu. I mi smo išli za njima i legli na pod na lijevoj strani galerije. Jedan čovjek nedaleko od nas je preko telefona dobio potvrdu da je u dvorani teroristički napad. Hrabrili smo jedni druge i potiho si govorili da ćemo se izvući odavde. Uspjeli smo dopuzati do vrata. Cijelo vrijeme pucnjava nije prestajala. Ne znam točno kako, ali smo nekako uspjeli naći stepenice. Spuštali smo se jedni za drugima, trudeći se da se ne naguravamo. Iz dvorane je sve glasnije odjekivala pucnjava. Silazeći po stepenicama neki su padali, ali nije bilo većeg naguravanja. Jedni druge smo smirivali, pomagali onima koji su pali da ustanu. I tako smo se nekako domogli ulice”, prisjeća se mlada dizajnerica tih trenutaka užasa. Sva sreća, kaže, što su dečko i ona bili blizu izlaza pa im je bilo mnogo lakše pobjeći nego onima koji su sjedili ili stajali usred dvorane.
“Trčali smo koliko smo mogli i tada sam vjerojatno istegnula gležanj, a možda je to bilo i dok sam se spuštala po stepenicama. Sjećam se da sam u jednom trenu skinula cipele s potpeticama da bih bosa mogla brže trčati. Čim smo izašli na ulicu, počeli smo tražiti taksi. Vani su već stajala i vatrogasna i policijska vozila. U tim je trenucima u Bataclanu još bilo dosta ljudi koje su teroristi držali kao taoce. Pokušavam se sjetiti koliko je sve to trajalo. Minute su mi se činile duge kao vječnost”, kaže Anne-Laure i dodaje kako joj policajac kojeg je pitala što se događa nije dao nikakav odgovor, ali to joj tada i nije bilo najvažnije. Htjela je samo što prije doći kući. Na obližnjoj aveniji Voltaire uspjeli su zaustaviti taksi koji ih je odvezao na sigurno.
“Taksi je krenuo prema našem stanu ulicom gdje smo naišli na policijsku blokadu. Kad smo stigli kući, upalili smo televizor i saznali da u Bataclanu još traje talačka kriza i da su se napadi dogodili na još nekoliko mjesta u gradu”, kaže Anne-Laure. Tek kasnije je gledajući amaterske snimke tragičnog događaja doznala da većina ljudi koji su nakon nje napustili dvoranu nije uspjela pronaći slobodan taksi, pa su se, dok su iz dvorane još dopirali zvuci pucnjave, skrivali u haustorima zgrada čija su im vrata otvorili stanari. Snimke su otkrile kako su neki i visjeli na prozorima kroz koje su izašli iz dvorane u kojoj je agonija trajala više do dva sata, od otprilike 21.40, kada su trojica napadača prvi put zapucala, pa skoro do ponoći kad ih je policija uspjela svladati.
Svjedoci kažu kako je jedan terorist bio na balkonu, a dvojica u parteru. Pucali su po ljudima koji su padali na pod na koji su – vjerujući da tako imaju veće šanse ne biti pogođeni – polijegali i živi, među njima i neki ranjeni. Gađali bi svakoga tko bi ustao i pokušao bježati.
Sretna je što je živa i zdrava, no ne zna koliko će joj vremena trebati da nastavi normalno živjeti. Boji se, dakako, i novih terorističkih napada. Iako je po prirodi optimistična, sigurna je samo da joj neće biti lako vratiti se u svakodnevicu.
Da se prije samo nekoliko dana dogodila velika tragedija, u Parizu se na prvi pogled ne vidi. Opet svijetli Eiffelov toranj, i to u bojama francuske zastave. Restorani i kafići navečer su puni ljudi, u prometu vladaju uobičajene gužve, gradom u potrazi za znamenitostima lutaju tisuće turista, a od ponedjeljka rade sve škole i fakulteti. No, u 11. arondismanu, na potezu od nekoliko kilometara između trgova Bastille i République, mnogo je podsjetnika na napade koje su teroristi izveli na četiri lokacije međusobno udaljene najviše 15 minuta šetnje.
U kafiću Cafe des Anges u ulici Roquete u ponedjeljak navečer okupili su se članovi obitelji i prijatelji nekolicine mladih ljudi koji nisu uspjeli živi izaći iz Bataclana. Njihove su fotografije zalijepljene na ulazu u bar u koji stalno ulaze poznati i nepoznati kako bi njihovim najbližima izrazili sućut. Mnogi uz rub zgrade ostavljaju cvijeće i pisane poruke i pale svijeće, kao što to već nekoliko dana čine i na mjestima gdje su stradali nevini Parižani. Iako su do četvrtka u Parizu zabranjena javna okupljanja, tisuće ljudi, u sva doba dana i noći bez obzira na vjetar i kišu, pohode Place de la République gdje se uz spomenik, simbol moderne francuske države, tiho i dostojanstveno odaje počast ubijenima u stravičnom pokolju. Parižani kažu da tako žele cijelom svijetu pokazati da ih zlotvori nisu uplašili, da je njihov duh nesalomljiv. Područje oko dvorane Bataclan još je ograđeno policijskim preprekama kroz koje policija pušta samo stanare. U cijelom gradu, a posebice u blizini mjesta napada, pojačane su mjere sigurnosti što se najbolje vidi po brojnim policajcima koji naoružani dugim cijevima stoje na ulicama.
Na ulazu u neke dućane zaštitari kupcima pregledavaju torbe i ruksake. Vojnike na ulicama nisam vidio sve do ponedjeljka navečer. Oko 22 sata, upravo dok sam šetajući telefonom dogovarao razgovor s Anne-Laure Perreire, krv mi se u žilama sledila na trgu Léon-Blum nedaleko od Place de la République. Vojnik u maskirnoj uniformi stvorio se na nekoliko metara ispred mene i uperio mi u lice automatsku pušku. Digao sam ruke u zrak, a on je spustio pušku i povikao mi da bježim i rukom pokazao u koju stranu. Potom je potrčao prema čovjeku u dugačkom crnom kaputu kojeg je na drugoj strani parka već sustizala skupina od nekoliko također do zuba naoružanih vojnika.
“A baš si našao vrijeme i mjesto za šetnju. Tko baš ne mora izaći, ovih dana navečer ostaje kod kuće”, kaže mi Anne-Laurina prijateljica, Zagrepčanka u Parizu, kad sam joj rekao što mi se upravo dogodilo.
SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA:
