AZEM VLLASI: Makedonija bi mogla nestati

Azem Vllasi najpoznatiji je albanski političar iz nekadašnje Jugoslavije. Još 1974. postavljen je za predsjednika Socijalističke omadine, a kasnije je ušao u CK SKJ i postao predsjednik Saveza komunista Kosova. Kad je odbio zahtjev Slobodana Miloševića za ukidanje kosovske autonomije, završio je u zatvoru, gdje je zbog tzv. kontrarevolucionarnih aktivnosti ostao 14 mjeseci.

Danas je Vllasi (67) odvjetnik i politički analitičar. S njim smo razgovarali o nedavnim sukobima u Kumanovu i o tome postoji li i koliko je realna ideja Velike Albanije.

Zapravo se još ne znaju motivi napada na policiju u Kumanovu. Koje su vaše informacije?

– Još nitko nema točan odgovor što su ti naoružani ljudi stvarno namjeravali poduzeti, kakve akcije izvesti, zašto su se koncentrirali u albanskom naselju u Kumanovu, ugrožavajući time Albance. Koji im je bio motiv i postoji li netko izvan te grupe koji im je odredio cilj i zadatke. To tek treba saznati. Ostaje vidjeti što će izjaviti u sudskoj proceduri oni koji su uhićeni. Ali oni nisu prvi napali, prema tome nisu teroristi. Makedonske vlasti preuzele su retoriku srpske vlasti prema kojoj je svaki Albanac koji silom odgovara na silu terorist. Prva je napala makedonska policija. Dovučena je čitava armada policijskih i vojnih snaga iz Skoplja sa svim kalibrima oružja. Nije to bila akcija za izoliranje i uhićenje pripadnika te grupe – pa tek ako reagiraju vatrom da im se vatrom uzvrati – nego se odmah išlo na oružanu akciju. Time je izazvan kaos i tolika stradanja. Pošto se makedonske vlasti sada hvale da su mnogo ranije znale i pratile da se u Kumanovo infiltriraju naoružani ljudi, postavlja se pitanje: zašto nije napravljen plan za drukčije djelovanje da bi se naoružana grupa locirala, otkrila i onemogućila. Uz takve mjere ne bi došlo do masakra s tolikim žrtvama na obje strane.

Ono što se zna jest da su se napadači predstavili kao članovi Oslobodilačke vojske Kosova. Nije li ova vojna formacija raspuštena?

– Mnogi od ovih ljudi borili su se kao pripadnici OVK-a za oslobođenje Kosova od srpske okupacije 1998-1999. godine. Neki od njih bili su sudionici oružanog krila albanskog pokreta u Makedoniji 2001. godine za ravnopravnost Albanaca u toj državi. Oni nisu teroristi. Oni su idealisti koji su uvjereni da su Albanci u Makedoniji prevareni i diskriminirani od sadašnje makedonske Vlade. Većina Albanaca u Makedoniji s pravom misli da se ne ostvaruje “Ohridski sporazum” koji je trebalo unaprijediti njihov položaj u državi u kojoj su, kao i u Jugoslaviji, ostali diskriminirani. U takvom političkom ambijentu ne zna se jesu li ovi naoružani ljudi sami vjerovali ili ih je netko uvjerio da Vladi Makedonije treba pokazati zube i s oružjem kao 2001. da bi iskoračila naprijed u poboljšanju položaja Albanaca.

Kako stanovnici Kosova gledaju na kumanovske događaje?

– Stanovnici Kosova zbunjeni su i zabrinuti. Mislimo da je prošlo vrijeme oružane borbe za legitimna prava Albanaca i oslobođenje Kosova od srpske okupacije. I u Makedoniji Albanci imaju šanse da u miru, kroz politički proces i dijalog, unaprijede svoj položaj. Želimo da Albanci tamo ostvare svoja prava mirnim političkim putem u dijalogu s političkim predstavnicima makedonskog naroda. Makedonija može opstati jedino kao država ravnopravnih Makedonaca i Albanaca, kao i drugih građana koji tamo žive. S obespravljenim i prevarenim Albancima, Makedonija može nestati ovakva kakva je sada.

Indirektno ste kritizirali vlasti Albanije i Kosova jer nisu dovoljno glasno osudile napad na policiju u Kumanovu. Zašto je bila tako suzdržana reakcija?

– Na početku je sve predstavljeno kao da su naoružani momci došli odnekud, napali, zapucali, stvorili kaos i pobili osam policajaca. Naravno da bi tako nešto trebalo osuditi. Međutim, kasnije se vidjelo da je policija prva napala rano ujutro, nastao je kaos, uništeno mnogo kuća, a broj poginulih i ranjenih skoro je isti na obje strane. Osam ubijenih i dvadesetak ranjenih policajaca, deset ubijenih naoružanih Albanaca i skoro isti broj ranjenih. Ima indicija da su segmenti sigurnosnih struktura Makedonije zajedno s određenim srpskim i ruskim obavještajnim krugovima umiješani u scenarij brutalne intervencije. Da bi se zastrašili Albanci, ali i da bi se premijeru Nikoli Gruevskom sačuvala vlast koja mu se uveliko ljulja pred skandalima koje mu opozicija otkriva. Tako glupa operacija u kojoj će pored ciljane grupe naoružanih Albanaca biti osam ubijenih i dvadesetak ranjenih policajaca nezamisliva je u jednoj europskoj državi. Mislim da se vlada Kosova treba snažno angažirati da se rasvijetli tko su Albanci s Kosova koji su tamo išli naoružani jer Kosovo nije zainteresirano za “izvoz revolucije”. A politički predstavnici Albanaca u Makedoniji trebaju biti ozbiljni i ujedinjeni u zastupanju interesa svoje zajednice i u suradnji s makedonskim političkim subjektima rade na ostvarivanju “Ohridskih sporazuma”. Kosovo, Albanija i Makedonija trebaju usko surađivati u cilju očuvanja mira i stabilnosti u regiji jer je to zajednički interes.

Koliko je rasprostranjena ideja stvaranja Velike Albanije?

– Naše povijesno sjećanje još je opterećeno nepravednim povlačenjem državnih granica 1913. godine posred albanskih etničkih teritorija. Tom prilikom cijelo Kosovo, Zapadna Makedonija i rubni dijelovi Crne Gore ostali su izvan matične države Albanije i pod okupacijom Srbije. Međutim, sad je situacija bitno drukčija. Albanci izvan matične zemlje Albanije nisu više narod bez države, pa da čeznu za maticom, budući da na Kosovu imamo državu. Albanci u Crnoj Gori nisu ugnjetavani i država ih korektno tretira kao nacionalnu manjinu, dok u Makedoniji imaju veće šanse nego u ranijem jugoslavenskom režimu da se izbore za ravnopravan status. Prema tome, danas većina Albanaca ne misli da je ujedinjenje u jednu, albansku državu nužan imperativ da budemo slobodni i živimo u demokraciji. No, dok će Srbija negirati postojanje države Kosovo, dok bude imala teritorijalne pretenzije i razvlačila priču da je Kosovo dio Srbije, i dok Albanci u Makedoniji ne dostignu punu ravnopravnost, ideja o etničkoj Albaniji neće se ugasiti. Kažem etničkoj, a ne “Velikoj Albaniji”. Inače taj termin “Velika Albanija” je iz arsenala srpske retorike zlonamjerno plasiran da bi se zastrašili naši susjedi.

Albanski lideri nedavno su spominali mogućnost ujedinjenja Albanije i Kosova, ali iz reakcija iz EU vidi se da to nije dobrodošla ideja?

– Premijer Albanije Edi Rama rekao je da mi Albanci priliku za ujedinjenje vidimo u okviru ujedinjene Europe. Ali, upozorio je, ako Kosovo bude i nadalje izolirano od Europe, Albanci mogu razmišljati o “klasičnom ujedinjenju”. To je bilo upozorenje, a ne govor o nekom projektu. Ramina izjava pogrešno je shvaćena, a zatim su uslijedile smiješne reakcije iz Beograda. Dužnosnici iz Beograda reagirali su kao da su već vidjeli granice “Velike Albanije” tamo negdje do Niša. Ili kao da njih treba pitati što će biti s Kosovom. Isto kao i u slučaju onog drona na nogometnoj utakmici u Beogradu između Srbije i Albanije. Sve u svemu, drago nam je da jedino Srbija ozbiljno shvaća i boji se ideje “Velike Albanije”. To je, valjda zbog povijesne grižnje savjesti prema Albancima.

Što vi mislite o ujedinjenju?

– Albanci su na neki način već ujedinjeni. Imamo otvorene granice, surađujemo, trgujemo, posjećujemo se, sklapamo brakove i živimo kao jedan narod. Zaboravili smo na vrijeme “čelične zavjese” kada, u vrijeme dva režima u Albaniji i Jugoslaviji, nismo ni mogli priviriti preko bratske granice. Želimo živjeti prema europskim standardima uz slobodu kretanja i u miru sa susjedima.

Tomislav Nikolić ponovno predlaže platformu o Kosovu prema kojoj bi Kosovo bilo dio Srbije s visokom autonomijom?

– Predsjednik Srbije očito po pitanju Kosova živi u prošlosti, izvan prostora i vremena. Nikolić polazi od pretpostavke da se na Kosovu i s Kosovom ništa nije dogodilo, i da se čekaju njegove mudre ideje za “trajno” rješenje. Kosovo je nepovratno neovisna drzava. Već je priznata od 108 članica UN-a, među njima najmoćnijih zemalja Zapada i Japana. Sličnu ideju Nikolić je lansirao 2012, pa se nitko nije na to osvrtao. Ali ne treba se čuditi takvim apsurdnim idejama. Proći će još desetljeća dok se Srbija oslobodi ljudi onog mentaliteta koji misle da stvarno trebaju odlučivati o sudbini drugih naroda s kojima su živjeli u Jugoslaviji. Srbija pod ovom vlašću koketira sa Zapadnom Europom jer, kao, želi u EU, a sve više se gura u zagrljaj Rusije koja je u direktnom sukobu s europskim vrijednostima. Baš kao što je Draža Mihailović u ratu koketirao sa zapadnim saveznicima, a na terenu surađivao s njemačkim okupatorima.

Stav je Srbije da je kosovska nezavisnost privremena, ali da će se jednom promijeniti međunarodne okolnosti. Plašite li se takvog scenarija?

– Po odlasku Otomanskog carstva s balkanskih prostora i nakon njegova raspada bilo je dosta onih koji su smatrali da je to samo privremeno i da će se Turska opet vratiti. I u Srbiji je bilo onih koji su tako mislili i u to vjerovali. Scenarij kojemu se Srbija nada moguć je jedino u varijanti da Rusija okupira Europu i Ameriku i postane jedini faktor odlučivanja o sudbini europskih naroda i država. Inače, šepurenje Srbije s osloncem na Rusiju postaje odvratno.

Zašto je zimus došlo do egzodusa Albanaca u EU? Nije li to pokazatelj kako je Kosovo prilično nedovršena država?

– Puno je faktora utjecalo na taj histerični val iseljavanja, a socijalni razlozi i siromaštvo samo su dio tih razloga. Bila je neka vrsta psihološkog rata jer se proširila priča da Njemačka i Austrija primaju azilante s Kosova koji će tamo moći lako legalizirati boravak. Kad su njemačke vlasti javno priopćile da je to laž i kako će biti vraćeni svi koji tamo budu ilegalno došli, onda je to stalo. Sad faktički nema odlazaka.

Koji su najveći problemi na Kosovu?

– Najveći problem Kosova je neodgovorna, korumpirana, nesposobna i nekompetentna vlast, a najveća potreba su gospodarski razvoj i zapošljavanje ljudi, posebno mladih.

Jednom ste rekli da je Titova Jugoslavija bila presedan, blještavi trenutak Balkana?

– Ona nekadašnja Titova Jugoslavija bila je kao zanimljiv film s tragičnim krajem. Bilo je teških, ali i lijepih scena. Bilo je dosta dobroga, štoviše bolje nego sada jer se lagodnije živilo, a neke sfere javnog života kao što su zdravstveno osiguranje, mogućnosti za školovanje ili veća socijalna sigurnost, bile su bolje organizirane. I mi Albanci mogli smo putovati po svijetu bez viza, nismo bili getoizirani na Kosovu kao sada.

Je li vam žao jer se raspala?

– Jugoslavija, poslije Tita i uspostave partijskog i političkog pluralizma, nije mogla opstati. Nije ni zbog pretenzija srpskog hegemonizma za dominacijom nad ostalima, što nitko od nas nije htio trpiti. Ali mogla se mirnim putem i civilizacijski razdružiti. Nastale bi nove države po linijama tadašnjih republičkih granica, te Kosovo također kao nova država, a možda i Vojvodina. Danas bismo bolje surađivali i ne bismo se mrzili. Nije mi žao jer se Jugoslavija raspala, ali mi je žao zbog načina i tolikih žrtava i stradanja.

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA: