Bend koji zvuči kao hrvatski Pearl Jam, ali su ga proslavile Adele i Whitney Houston

“Nas četvorica smo iz Zagreba, iz Hrvatske. To baš i ne govori previše. Stoga više neću daviti s pristojnošću. Ovo piše bubnjar benda. Dakle, Nikola je glavni vokal, saibabaist je (postoji li to?), previše je pristojan, politički korektan, pomalo gayish tip dečka. Pjeva fenomenalno, ali memorija mu je na razini polumrtvog bodljikavog praseta kojeg je dokrajčila gripa. Sve gubi, sve zaboravlja, na gigu i vlastite pjesme mora čitati s papira.

Ja sam bubnjar. K’o što ste mogli primijetiti, nisam baš politički korektan. Nepristojan, nagao, ali pomogao bih bakici da prijeđe ulicu i dao bih novac prosjacima. Ovo mi i nije neki PR, jel’da?

Seb, basist, krasna je osoba. Zapravo, on je dijete, ne lažem vam. U životu nisam upoznao nekoga, bilo koga, tko je pustio svoje ‘unutarnje dijete’ da se razvije toliko da je postao on sam. Ujedno je i najnespretnija živuća osoba. Srušit će sve što je u dosegu njegovih udova, ne brinite. Ukoliko dotični predmet ne sruši, na njemu će pokušati svirati.

Dan, klavijaturist i gitarist, najmlađi je u bendu. On je jedini visoki član benda. Svi pjevamo. Svi stvaramo glazbu u ovom bendu i izvan njega. I svi smo solidno retardirani.”

Ovo osebujno predstavljanje napisao je Stjepan Krznarić, 34-godišnji bubnjar zagrebačke grupe Sane, i nakeljio ga na američki glazbeni portal RocketHub i na kojem glazbenici, dakle, mogu staviti svoje nedovršeno djelo na prodaju. Za jedan dolar dobije se singl, a za deset dolara download albuma. “Fora je da ljudi ulaže lovu unaprijed, a mi s tom lovom možemo dovršiti album”, kaže Nikola.

Saneovce ćete uloviti u jedanaest navečer, ranije teško. Nakon nedavne izvrsne obrade Adeline pjesme “Someone Like You” (koja je u manje od dva mjeseca bez medijske podrške prešla 50 tisuća klikova na YouTubeu), i obrade velikog hita Whitney Houston “I Will Always Love You”, bend je odlučio snimiti album obrada. Nikola Marjanović ima 34 godine, gitaru i jaki vokal, školovani je glazbenik. Sebastian Jurić (30) je basist, a po struci je, kaže kroz smijeh, diplomirana teta u vrtiću. Usto svira sa Žanamari Lalić u bendu J’animals i vodi najstariji zbor u Hrvatskoj “Sloboda”. Dan Divjak ima 23 godine, klavijature i gitaru, po struci je graditelj instrumenata. Stjepan Krznarić je bivši bloger i multiintrumentalist, a u bendu svira bubanj.

U Nikolinom smo stanu na zagrebačkom Trnju. Zagrebačka grupa Sane poznata je po svojim originalnim obradama stranih i domaćih hitova. Pod imenom Sane imaju jedan album na engleskom iz 1997., na pomolu je album obrada, a onda će, dečki se nadaju, osvanuti i autorski album na hrvatskom. Album obrada snimaju u studiju Luke Čabe u Kustošiji, a usluge studija platit će postotkom od prodaje budućeg materijala. Preko web stranice RocketHub dosad su sakupili 1300 kuna; treba im oko dvadesetak tisuća, za završetak albuma, poklone, naknadu stranici... “Album je gotov završen. Već je sve razrađeno i navježbano. Ali, ništa ne očekujemo, jer očekivati je suicid. Samo se nadamo”, smiju se.

U ovoj postavi bend postoji godinu i pol. Postave su inače vrlo trusne i izmjenjivale su se solidnim ritmom. Nemoguće je nabrojati s kim su članovi ovog benda sve svirali, nasmijao se Nikola. Za sebe kaže da je u glazbi cijeli život. Kad je u prošlom stoljeću s kolegom Velimirom Ljubićem posjetio Sai Babu u Indiji, spazio ih je producent Steven Harmer dok su na livadi svirali gitaru i pjevali. Ponudio im je da u Kanadi snime album.

“Otišli smo, pokupili lovorike, ali ne i lovu. Bilo nas je pet i dvije godine nakon toga smo propali”, nasmijao se Nikola. Bend kao Sane postoji od 1996. godine, kaže. “Ja sam jedini preživjeli iz te postave”, nastavio je Nikola. “Ostatak ekipe se raštrkao, jedan je otišao u diskografsku kuću, drugi u London, treći svira s Pipsima i Svadbasima, četvrti se bacio u jazz, a povremeno svira pop za novac. U tom je trenutku bend bio jako dobar. Bio je toliko dobar da nam je Dubravko Jagatić, muzički znalac, rekao: ‘Vi ste sjajni, ali nikad ništa nećete napraviti u Hrvatskoj’. ‘Zašto?’, pitali smo ga. ‘Zato što niste dovoljno loši’, rekao nam je. Danas ga kužimo”, opisuje Nikola.

Naime, kad je nešto jako dobro, mora dobiti notu komercijale da bi prošlo na malom tržištu kao što je naše, uvjereni su Sejnovci.

“Da, bili smo predobri", sarkastično će dečki. "Mladi i užasno ‘čru’. Vjerovali smo da kvaliteta pobjeđuje.” “A ‘čru’ znači ...?”, pitamo. “Biti vjeran sebi do smrti. Ono kad si 18-godišnji panker u parkiću i sav si ‘čru’. U prvom bendu bili smo si vrlo ‘čru’ i zato se bend raspao”, smije se Nikola. “A tamo 2001. bili smo još više ‘čru’. Bili smo toliko uspješni da smo uspjeli održati jedan jedini koncert kojeg nitko nije shvatio. Svirali smo kvaziumjetnost koju je samo Davorin razumio. Mi ostali nismo imali viziju, ali smo mislili - ok, on valjda vidi kaj mi ne vidimo. Grupa se tada zvala Sun, raspala se 2004. godine. Davorin i ja smo nastavili raditi, snimali smo tu svoju čudnu glazbu i potrošili ušteđevinu”, smije se Nikola koji će u svoju biografiju nešto kasnije upisati - New York: devet mjeseci, London: šest mjeseci, rad: glazbeni i onaj u restoranima, iskustvo: šareno i neprocjenjivo.

“To je mjuza koja ne sjeda na prvu”, nadovezuje se Sebastian. “Da, frajer će ti ispod takvog videa napisati ‘ti si car, kralj, ono, dat ću ti svoju mamu i curu, al’ neću ti doć na gig jer ulaz naplaćujete 20 kuna’. To ti je ta priča”, uzdahne Stjepan.

Trenutnu situaciju na našoj glazbenoj sceni, nakon kratke stanke, opisat će riječima: “Teško prolaze inteligentni rečenični sklopovi”.

“Kad imaš mrak ideju, ono mrak, odmah znaš da to neće proći. Pa se korigiraš”, kaže Nikola. “Obrade! One su okolni put da nešto napravimo, a da se pritom ne kompromitiramo”, nadovezuje se Dan. “Da, optuživat će te da su obrade za šupke, a ja vam kažem da sad uživam radeći obrade”, kaže Stjepan.

Dobro. Kakav su oni bend? Da bar to razriješimo. “Mi smo bend. Prvenstveno.” Smijeh. “A ako netko baš inzistira, onda smo rock bend. Nismo alternativa. Nego alternativa alternative. Drugi frknu nosom ‘joj, hoćete se prodati pomoću obrada’.” “Radimo obrade ne bi li preživjeli u muzici. Imamo svoj autorski album na hrvatskom, ali on još čeka. Posljednjih godinu i pol dana sviramo obrade kako bi se prehranili. Evo, jednom mjesečno smo u klubu Sax, tamo smo zabavljači, sviramo tri čuke”, kaže Nikola i najavljuje i koncert kojeg će 1. ožujka održati u Vip jazz klubu u Zagrebu.

A obrade su im, kaže tržište, vrlo zanimljive. Bitno drugačije od originala. Hit pokojnog Dine Dvornika “Ja bih preživio” obradili su prije dvije godine. Snimio ga je Dinin producent Srđan Sekulović Skansi, a spot je režirao Filip Riđički. “Što je skladba poznatija, veći nam je izazov razj….. je i ponovno složiti u vlastitim bojama. Drugo ruho, drugi ‘gruv’. Trenutno smo u procesu dobivanja dozvola za obrade, ili u prijevodu - pomoz’ bog”, kaže Nikola. Dva su principa da uspiješ u rocku, kažu. Jedan je da te potapša izdavačka kuća, u tebe investira golem novac, pa iskačeš iz paštete. Drugi je model viralnog video-songa kojeg staviš na internet i koji se onda ‘šera’ kao lud.

“Skužili smo da se moramo ubaciti u taj vagon. Kako pogoditi? Nema recepta. Trebaš bit zanimljiv”, kaže Stjepan. “Trebaš imat’ sreće”, dodaje Sebastian. “Trebaš potrefit pravu pjesmu. Viralan video nije onaj koji ima ogromnu mašineriju iza sebe. Viralan je onaj koji se raširi potpuno nepoznat”, tumači Nikola. “U Hrvatskoj nemo’š postat viralan.” “Mo’š postat mikroviralan.”

Socijalno angažirane pjesme su im okej kada su pametne, duhovite i zvuče uvjerljivo. Vole kako to radi TBF, Dino Šaran i Zabranjeno pušenje. Za sadašnju postavu benda Nikola kaže da “naprosto nema talenta napisati plesnu pjesmu”. Trenutak poslije, pala je zanimljiva diskusija. “Ljudi po svojoj psihi žele čuti dvije pjesme. Onu brzu i onu sporu. Tanac i sevdah. Kao metafore. Tanac i sevdah. Ostalo ih ne zanima. Tako je od pamtivijeka”, tumači Nikola. “Ja se s tim baš ne slažem”, ubacuje se Sebastian. “Kažem ti Seb, vjeruj mi, spora i brza. Tanac i sevdah”, širi ruke Nikola. “Da, ljudi uglavnom žele jesti isto jelo. Tako to funkcionira”, dodaje Stjepan. “Ljudi vole pjesme koje su neutralne, koje ne izazivaju nikakvu emociju. Izdavači im mahom guraju sranje, oni se filaju, i traže još više”, nastavlja Nikola. “Da. To ti je kao onaj veliki, ružan, ružan, joooj do boli ružan kockasti auto. Voziš ga i brutalno se zabiješ njime u zid. I preživiš! To su ti te pjesme!”, slikovito će Stjepan.

Kad stvaraju vlastite pjesme, jedini kompromis kojeg će napraviti je onaj međusobni. Rade puno, ali im na probama, kako kažu, nedostaje uređena njemačka učinkovitost. Njihova sadašnja je oko trideset posto, priznaju. Kad čovjek postane profesionalni muzičar, pitamo. “Mi smo mislili da smo postali profesionalni bend kad smo 2003. godine snimili album s Massimom, a onda smo saznali da postaneš profić tek kada ti plate”, kaže Nikola, ne skrivajući blagu ironiju. A on to nije učinio, pitamo. “Aa. Samo trećinu. Al nije bed, to smo već apsolvirali. Lijepo se javimo čovjeku, sve ok.”

Je li rock umro? “I da i ne. Tržišno je umro. Publika se više glazbeno ne odgaja, javna televizija je tu zakazala”, smatra Nikola. Kakav im je Zagreb? Poludosadan, zbog čega i razmišljaju da se presele u Berlin. “Berlin zato što je prijestolnica kulture s hrpom odličnih klubova. Nadamo se da ćemo svirkom moći platiti hranu i stanarinu, a da uz to ne moramo raditi petnaest besciljnih poslova sa strane”, kaže Nikola.

“Ja ne radim ništa besciljno, zbor nije besciljan”, nasmijao se Sebastian. “Da, a s kim ti ono živiš? Aha, s mamom. To je san svakog rockera”, dobacuju dečki. Ako sad uspiju, kažu, znači da više nisu ‘čru’. “To nije ni gorko, ni slatko, to je okej.” “To samo znači da smo naučili kako biti dovoljno loši”, smiju se.