Bila sam babica marokanskih kraljeva

Kada je u Zagrebu završila studij medicine i specijalizirala ginekologiju, igra sudbine odvela ju je u Maroko. Iako je danas u mirovini, liječnica Marijana Beuc, inače teta poznatog hrvatskog pisca Zorana Ferića, zadržala je privilegij marokanske kraljevske kuće koja joj, između ostalog, omogućava i automobil s osobnim vozačem. Ta dama, rođena 1921., unatoč godinama koje je provela u islamskoj kulturi, ni za dlaku nije promijenila europski način odijevanja i komunikacije.

Dr. Beuc je došla u Rabat prije nekoliko desetljeća, u doba vladavine Hasana II., oca današnjeg kralja Muhameda VI. Porađala je članove kraljevske obitelji, s njima se veselila, ali i tugovala. Profesionalnost joj nalaže da o nekim stvarima ne govori, mada, kaže, “zabranjeni” dio mnogima bi bio zanimljiviji.

O čemu se ne smije govoriti?

- Ne smije se govoriti o životu kraljevske obitelji, zatim o pojedinostima palače. Kad sam došla u Maroko, medicinska sestra Lalla Aisha uputila me da mi na pameti uvijek budu ona tri majmuna: ne vidim, ne čujem, ne govorim.

Život vam je poput avanture. Obreli ste se u dijelu svijeta u kojem niste planirali živjeti. Koje ste planove imali kad ste upisali studij medicine?

- Veliki sam fatalist i ne vjerujem da se na sudbinu može utjecati. Kao i svi mladi ljudi, i ja sam željela završiti medicinu da bih mogla liječiti bolesne.

Kako je živjela vaša obitelj?

- Rođena sam u Hrvatskoj Dubici pokraj Siska gdje je živjela moja pokojna majka, dok je otac bio kotarski sudac u Kostajnici, gdje sam se ja rodila. Kasnije sam se s roditeljima preselila u Kostajnicu. Kad su mi bile dvije i pol godine, moja je majka rodila brata, ali mnogo ranije, a kako nije bilo adekvatne medicinske njege, i majka i brat su umrli.

Život vam je počeo neobično...

- Tako se i nastavio. Moj otac nije mogao istodobno raditi i brinuti se o meni, pa su se guvernante izmjenjivale. A bile su to žene jedna gora od druge. Ni jedna nije pazila na mene, samo su gledale kako uloviti moga oca i udati se. Moj se otac oženio kćerkom sestre moje pokojne majke, mojoj sestričnom. Ona mi je bila možda bolja i od rođene majke.

Na kojoj je funkciji bio vaš otac?

- Bio je kotarski sudac u Kostajnici, a kasnije je premješten u Zagreb, gdje je završio kao sudac Vrhovnog suda. U Zagrebu smo stanovali u Deželićevoj pa sam pošla u školu u Krajiškoj ulici, no nikako nisam željela ići među djecu. Kasnije sam se sprijeteljila sa Zdenkom Bertok koja je također postala liječnica.

Kad ste se odlučili za ginekologiju?

- U vrijeme službovanja u Skoplju. Diplomirala sam 1943., s 22 godine. Bilo je to u vrijeme NDH i budući da moj otac nije želio pripadati nikakvoj političkoj grupaciji, njega su umirovili, a ja sam trebala pronaći posao. Prvi posao dobila sam u Higijenskom zavodu, a potom sam došla u bolnicu Sestara milosrdnica, gdje se zaposlila i Zdenka.

Jeste li imali dečka?

- Bilo ih je mnogo, ali ja nisam ni za koga bila osobito zagrijana. Moj kolega, dr. Stanić, za kojega sam mislila da ću se udati, nije to želio i iz inata, pa sam se 1945. udala za drugoga. Imala sam samo 24 godine. Moj je suprug trčao za mnom, ali i za svim ostalim ženama, pa smo se razveli.

Kako ste završili u Skoplju?

- Kada je rat bio gotov, svi zagrebački liječnici koji nisu bili angažirani u bilo kojoj vojsci pozvani su u Beograd i civilno mobilizirani. Nas liječnike opće prakse ”porazbacali” su posvuda. Zdenka je otišla u Trebinje, a ja sam, budući da mi je suprug u Skoplju bio vojni liječnik, otišla onamo. Bila sam dodijeljena u civilnu bolnicu na ginekološki i porodiljni odjel. Specijalizirala sam ginekologiju u Skoplju, a potom se vratila u Zagreb.

Što je bilo s vašim ocem?

- On je ostao u Zagrebu i moja se maćeha, koja nije imala djece, posvetila isključivo meni, a kasnije i mojoj kćeri koja je nju voljela više nego mene. Kći se rodila u Skoplju, gdje su stambene prilike bile užasne. Čim sam dobila godišnji odmor, otišla sam u Zagreb i svoje sam dijete, koje je imalo šest mjeseci, ostavila roditeljima. Shvativši da sam ponovo trudna, 1948., došla sam u Zagreb roditi sina. U Skoplje se nisam htjela vratiti.

Gdje su živjela vaša djeca?

- Živjeli su razdvojeno. Sin je bio kod svekra, a kći kod mojih roditelja. Među njima se rodila ljubomora jer ni jednome nisam dovoljno pripadala. Tek smo u Maroku živjeli zajedno.

Vaš se bivši suprug negdje ”izgubio” putem?

- Suprug? Hojlari-hojlara. Ostao je u Skoplju i ondje imao jednu avanturu, pa drugu i, konačno, treća ga je avantura dobro zgrabila. Tako smo se nakon 17 godina rastali. Nakon smrti svoje supruge, svekar je dolazio u Maroko da bi se brinuo oko djece, dok je moj bivši suprug bio ”leptirić”.

Jesu li djeca odmah u Maroko otišla s vama?

- Nikako! Išli su u školu, a ja nisam u Maroku namjeravala ostati. Nisam im željela remetiti mir. Kad sam sve obavila, otišla sam u marokansku ambasadu u Beogradu, gdje sam upoznala veoma dragog gospodina, otpravnika poslova. On je kasnije došao u ministarstvo vanjskih poslova u Maroku i ostali smo doživotno prijatelji. Kako nisam podnosila vožnju brodom, 31. ožujka 1962. sjela sam u avion i krenula u nepoznatu zemlju. Bilo mi je sasvim svejedno kamo idem, znala sam samo da ostavljam svoj komfor. Po završetku školske godine djeca su trebala doći za mnom.

Kako je protekao prvi susret s nepoznatom zemljom?

- Po dolasku na aerodrom u Rabat, dočekao me oficir da bi me odveo u hotel Tour Hassan. Na putu prema hotelu susretali smo zakukuljene ljude, jedni su vukli magarca, drugi kolica, a kako je bio mrak, svi su mi izgledali stravično. Pitala sam se, u koju sam to noćnu moru zabasala. Došla sam u najluksuzniji hotel, gdje me čekala večera. Imala sam samo nekoliko dolara u džepu i bila sam vrlo zabrinuta... No, kad sam sjela u lijepo uređenu čekaonicu, ušao je neki mladi, uglađeni čovjek i rekao mi: ”Ako vi budete zadovoljni nama i mi vama, možete ovamo dovesti svoju obitelj i ostati s nama do kraja života.” Na zidu sam ugledala fotografiju i shvatila: bio je to kralj, osobno. Godinama ga nisam mogla osloviti s “veličanstvo”, nego isključivo s “gospodine”.

Jeste li se brzo snašli?

- Bilo je neopisivo teško. Arapski uopće nisam razumjela, a kraljeva obitelj uglavnom nije znala francuski, engleski, niti bilo koji drugi jezik. I lijekovi su se razlikovali od naših. U svemu mi je pomogla marokanska bolničarka koja je bila odgojena u Francuskoj.

Jeste li osjećali nostalgiju?

- Jedina mi je misao bila kako se vratiti kući. U Beogradu su mi rekli da idem na dvije godine i da će me mjesto u mojem domu zdravlja čekati. Međutim, privikavala sam se na Maroko. Kada su djeca došla, a nisu znala francuski, nisam znala kako da im kažem da ostajemo. S njima je došla i moja maćeha.

Gdje ste stanovali?

- Dali su mi da izaberem, želim li vilu u sklopu palače ili stan u državnoj zgradi. Bolničarka mi je savjetovala da ne uzimam vilu. Kad se, naime, kralj Muhamed V. s obitelji vratio iz progonstva na Madagaskaru, u toj je vili stanovao kraljev osobni liječnik. Ubrzo je, međutim, otamo otišao, jer su mu neprestano na vrata dolazili ljudi i budili ga noću.

Kad ste ponovo susreli kraljicu majku?

- Lalla Abla bint Tahar tada nije bila u Rabatu, već na hodočašću u Meki, tako da je nisam imala priliku odmah vidjeti. Kad se vratila, pozvala me k sebi i ljubazno me dočekala… Bile smo prijateljice sve do njezine smrti 1992.

Kakvo je to prijateljstvo bilo?

- Ni ona ni njezin sin prema meni se nisu odnosili kao gospodari, nego kao prijatelji. Nije bilo ceremonijalnih naklona. Kraljica je oko sebe okupljala žene liječnika, ministara i svake bismo večeri kod nje zajedno večerali te gledali film. Bio je to intimitet bez ceremonijala. Pratila sam ih i na putovanjima u inozemstvo. Kad je mlada supruga kralja Hasana II. ostala u drugom stanju, putovali smo u Italiju. Njegova je supruga ondje rodila dijete.

Jeste li prisustvovali porodu?

- Jesam, a u njezinoj drugoj trudnoći bila sam uvijek uz nju, kao i 1963. kad je rodila aktualnog kralja. Primila sam tu malu bebu u ruke i, iako je on danas vladar, diplomat, u mojem će srcu ostati tek rođena beba. Kasnije su rođene još dvije kćeri i konačno, 1970., rodio se najmlađi sin Hasana II., princ Mulaj Rašid.

Je li se kraljica majka zanimala za vaš osobni život?

- O svemu je vodila brigu. Moja su djeca pozivana u palaču na sva događanja. Kad mi se rodila unuka, kraljica majka se oko nje naveliko brinula. U muslimana, kad se dijete rodi i kad mu tjedan dana nakon toga dadu ime, organizira se slavlje i ritualno se kolje ovca, a prijatelji pozivaju na doručak. No, ja ovcu nisam htjela zaklati. Zato je kraljica majka poslala ovcu i onoga koji će je preparirati. Poštovala je moje odluke i sve moje običaje.

Jeste li pratili odrastanje današnjeg marokanskog kralja Muhameda VI.?

- Naravno. Njegov ga je otac, kralj Hasan II., upućivao da se religijski i politički odgaja od najmanjih nogu i da dobije najbolje moguće obrazovanje. Već je s četiri godine u kraljevskoj palači pohađao školu Kurana i učio Kuran napamet. Kasnije je studirao i doktorirao pravo. Sjećam se jednom, kad je još bio dijete i družio se sa svojim malim prijateljima, pitala sam ih što će biti kad narastu. Mali princ je znao što će biti, jer otac ga je muštrao od malih nogu, kao što i on danas muštra svoje dijete.

Trideset ste se godina družili s kraljicom majkom i bili odrezani od svijeta i kulture iz koje ste potekli. Jeste li i kasnije imali potrebu vratiti se?

- Ne više, jer sam u obitelji kraljevske kuće našla svu toplinu koja mi je trebala. S vremenom sam sve bolje razumjela i usvajala njihovu kulturu.

Što se promijenilo nakon smrti Hasana II.?

- Kada je Hasan II. umro, došlo je do pokušaja državnog udara i u zemlji je bilo vrlo dramatično. No, i za života Hasan II. doživio je mnogo stresova. Primjerice, 1971., baš na njegov rođendan, u ljetovalištu na Skiratu, kada se spremao primiti uzvanike, pokušali su atentat na njega. Bilo je mnogo mrtvih i ranjenih, no nekim čudom njemu se nije ništa dogodilo. Godinu dana kasnije kad smo, isto tako, na Skiratu čekali kraljev dolazak avionom iz Francuske, avion je napadnut i on se sklonio u jugoslavensku ambasadu, dok vojska nije počistila pučiste. Bila sam sa ženskim dijelom obitelji, dok se ”mužjacima” svašta događalo.

O čemu ste s kraljem Hasanom II. razgovarali?

- Jako su ga zanimali slučajevi na klinici, volio je medicinu. Želio je znati kako se tko liječi i znatiželjno je pratio operacije. Nikad, naravno, nismo razgovarali o državničkim poslovima.

Kako je umro?

- Dugo je bio srčani bolesnik i liječili su ga stručnjaci iz cijeloga svijeta. U srpnju 1999. godine, nakon 70. rođendana, otišao je u Francusku na vojni defile, za praznik 14. srpnja. Želio je da ondje maršira i marokanska vojska. Savjetovali su mu da ne ide, no bio je tvrdoglav. Nakon povratka je bio čudan, nije izišao stepenicama onako lepršavo kako je običavao, već veoma teško, sa šeširom na glavi. Kad sam, dva dana potom, otišla do njega, vidjela sam da je sivo-blijed. Ubrzo su mi javili da se na klinici spremi soba za njega i da mora na preglede. Oko tri ujutro naglo mu je pozlilo. Stigli su američki liječnici i prevezli ga u kliniku za srčane bolesti gdje je, u četiri poslijepodne, preminuo.

Ni kraljica majka već nekoliko godina nije živa. Što se događalo s vama?

- U trenutku njezine smrti bila sam uz nju i to je najtužniji trenutak u mojem životu. Bila sam uz nju kada je u automobilskoj nesreći poginula njezina kći, najmlađa sestra Hasana II., kao i onda kada je umro njezin drugi sin. Lalla Abla bint Tahar željela je umrijeti u svojoj kući u Rabatu.

Jeste li i danas u kontaktu s kraljevskom obitelji?

- Isto je kao i prije, stalno sam s njima. Najmanje, doduše, viđam kralja, on je kao Duh Sveti. Ujutro je u Tangeru, navečer u Agadiru, u podne na Istoku, navečer na Zapadu. Neprestano je na putu, u pokretu i rijetko se zaustavlja. Za sebe mi je, jednom prilikom, rekao: ”Ja sam poput svojeg pradjeda koji je govorio – moje je kraljevstvo na konju.” Kod njega je pak kraljevstvo u avionu. Zanimljiva je njegova supruga, prelijepa princeza Lala Salma. Rođena je u Fesu, s prezimenom Bennani. Otac joj je profesor, a majka joj je umrla dok je bila još sasvim mala, pa ju je odgojila baka. Kada se udavala za kralja, upoznala sam i njezinu obitelj.

Kako su u muslimanskoj zemlji prhvatili činjenicu da ste došli iz zapadne kulture, a kako ste se vi prilagodili?

- Prilagodba je bila brza. Vrlo su me brzo preimenovali u Maržana. Nikada mi nije padalo na pamet da prijeđem na islam, no mnogo sam putovala po islamskim zemljama s kraljevskom obitelji. Nikad me nisu nagovarali i nisu smatrali da bih trebala prijeći na njihovu vjeru, no prilagođavala sam se njihovim običajima, od posta nadalje. Jednom sam s kraljem Hasanom II. i još nekim članovima obitelji došla na aerodrom u vrijeme molitve. Otišla sam u WC i ondje presjedila dok nisu obavili svoju ceremoniju.

Koga danas imate u Hrvatskoj?

- Imam nekoliko nećaka, šogoricu i jednu prijateljicu koja živi na Hvaru. U Zagrebu obično odem na Mirogoj, i kod nećaka budem neko vrijeme. Otkada su mi svi pomrli, prestala sam misliti da bih se trebala vratiti.

Što biste da vam sad netko naredi da se vratite, kao što su vam svojedobno naredili da odete u Maroko?

- Nakon četiri godine boravka u Maroku dobila sam naredbu da bih se trebala vratiti. Otišla sam do kralja da mu kažem – zbogom. A on mi je rekao: ”Vi? Ni slučajno! Jedino ako sami želite otići, tada ste slobodni. No, vi ste naša, ostajete ovdje i budite bez brige.” U Maroku mi je tada već bilo dobro, došla su mi djeca, išla su u školu, naučili smo jezik. Moj je sin danas pilot i živi u Švicarskoj, a kći je liječnica-radiolog i već je u mirovini.

Jeste li nakon supruga upoznali nekoga koga biste zavoljeli?

- Meni je bračne ”sreće” bilo dosta i nije mi padalo na pamet da se s nekim novim spetljam. Željela sam djecu i imala sam ih. No, kad se moj sin rodio, privatni je život prestao. Zauvijek. Živjela sam za svoju djecu i za svoju profesiju koju sam neopisivo voljela. Osjećaje i sve materijalno dijelila sam točno na dva dijela. Na jedno i na drugo dijete.

Odbijala sam otići u Maroko, ali rekli su mi da ću imati problema

Kako je došlo do velikog preokreta u vašem životu?

- U Beogradu je 1961. bio prvi sastanak šefova Nesvrstanih. Između ostalih, stigao je još mladi marokanski kralj Hasan II. koji se sprijateljio s Titom. Kako je imao problema s uhom, grlom i nosom, u Beogradu su mu predložili da ode u Crikvenicu, na talasoterapiju.

Jeste li tada upoznali marokanskog kralja?

- Nisam, samo sam čitala o tom posjetu. Kad se kralj vratio u Maroko, svojoj je majci, koja je imala iste probleme, pričao o tome. Na Titov poziv, 1962. godine, kraljica majka došla je u tadašnju Jugoslaviju sa svojom svitom.

Znači, prijelomni se trenutak dogodio tada?

- Upravo tako. Jedna dama iz kraljičine svite trebala je ginekološki pregled, no tražili su isključivo ženu liječnika. Budući da je važan liječnik mene poznavao iz bolnice Sestara milosrdnica, predložio je da upravo ja obavim pregled. Otišla sam u Crikvenicu, gdje sam upoznala i kraljicu majku Lallu Ablu bint Tahar.

Kako je protekao susret?

- Kraljica mi je predložila da ostanem s njima na večeri, prespavam i da se vratim u Zagreb tek sutradan. Razgovarale smo mnogo, o Maroku, Rabatu, njihovim običajima, dok sam im ja pripovijedala o Zagrebu, Plitvičkim jezerima, našoj zemlji… Bilo je vrlo ugodno. Jednog me dana ravnatelj poliklinike, pokojni liječnik Branko DaVilla, pozvao na razgovor. Rekao mi je da su mu se javili iz poliklinike u Beogradu. Marokansko ministarstvo zdravlja, naime, za kliniku kraljevske palače traži ženu liječnika i naznačili su upravo moje ime. Kako je moja brakorazvodna parnica bila u tijeku, a ja sam se borila da djeca pripadnu meni, nije mi bilo ni na kraj pameti da odem u zemlju koju ni ne poznajem. No, uslijedio je novi poziv, praktički zapovijed da spremim dokumente, dadem ih prevesti na francuski i smjesta dođem u Beograd. Rekla sam im da me ostave na miru. Na taj je moj odgovor došla ultimativna poruka iz maršalata da se spremim, jer moj brod polazi za Maroko koncem veljače, a vozna karta bila je osigurana. Zaprijetili su mi da bih, ako se oglušim na zapovijed, mogla imati ozbiljnih problema. U ono vrijeme, naime, naši su brodovi išli u Ameriku preko Casablance. No, ja nisam htjela ni čuti. “Taman posla da idem još i brodom, ja koja patim od morske bolesti.” Ipak, budući da je kralj to zahtijevao, maršal Tito je rekao što treba učiniti.

Jeste li upoznali Tita?

- Nisam, no znala sam da Titu ne smijem reći – ne.