Bila sam muza Arsena Dedića

Sa šesnaest je godina nosila konjski rep koji je tada bio u modi i dobila prvu filmsku ulogu, a sa devetnaest Zlatnu Arenu u Puli i status zvijezde. Milena Dravić, koju trenutno gledmo kao nenadmašnu Spomenku u seriji “Lud, zbunjen, normalan”, prošla je dobar odgoj za djevojčice u dobroj obitelji. Plesala je balet, u Parizu učila fransuski, a u svojih stotinu i osam filmskih uloga glumila je sve; od seljančice, gradske cure do partizanke. No, publika će ju pamtiti kao Malenu u “Prekobrojnoj” Branka Bauera, koja ju je vinula u orbitu. Osim Zlatne Arene, dobila je i pet srebrnih u Puli, a za ulogu u filmu “Jutro” “Zlatnu ružu” na festivalu u Veneciji. Na filmskom festivalu u Cannesu dobila je nagradu za najbolju sporednu glumicu u filmu “Poseban tretman”... S beogradske Akademije za film i kazalište izbacili su je na drugoj godini jer se zbog obveza nije pojavila dva mjeseca.U doba komunizma Milena Dravić bila je stavljena dvije godine “na led” – kaže da nije imala ni za kruh, u doba filmskog “crnog vala” i filmova Dušana Makavejeva “WR misterije orgazma” i “Uloga moje porodice u svjetskoj revoluciji”. Isto tako, devedesetih, našla se na crnoj listi: s programa su joj bili skinuti svi filmovi i serije u kojima je glumila, jer je sudjelovala u pokretu za svrgavanje Miloševićeve vlasti.

Bila je u braku s redateljima Purišom Đorđevićem i Vojislavom Kokanom Rakonjcem, s kojim je, sa samo dvadeset i devet godina, ostala udovica. U trećem je braku već 38 godina, s beogradskim glumcem Draganom Nikolićem. Nekoliko smo mjeseci dogovarali ovaj razgovor, iz tjedna u tjedan ga je Milena odgađala zbog brojnih obaveza – predstave u kazalištu Zvezdara, kazališnih proba u Tivtu i priprema za snimanje u Njemačkoj… I kao što se nikada nije željela razodjenuti na filmu, tako ju je teško bilo “razgolititi” i u razgovoru. Iza njezinog ljupkog držanja, koje je bilo ideal mnogih muškaraca, takav da joj je Arsen Dedić posvetio pjesmu “Milena”, povremeno se nazire rezolutna osoba.

Zanimljivo – za vas nije vezan nikakav skandal, ljudi vas svuda vole. Je li za to zaslužna distanca koju ste svih ovih godina uspješno održavali?

- Iskreno da vam kažem, ne pripadam onoj vrsti ljudi koja smišljeno radi neke stvari u životu. Nisam od onih koji imaju taktiku. Počela sam karijeru rano, a potekla sam iz kuće gdje sam dobila dobar odgoj, što mogu odgovorno tvrditi s ove vremenske distance. Moji se roditelji nisu miješali u moj život, odnosno bilo je prepušteno meni da kažem – evo, to je moj izbor. Tako sam, još dok sam bila jako mlada, izabrala baviti se ovim poslom, jer ga volim, i već sam tada shvatila da sam upravo samo ja odgovorna za sve što će mi se dogoditi.

Roditelji se nisu miješali, no nisu vas ni podsticali u entuzijazmu.

- U doba najranije mladosti, kada mi je naglo došao veliki uspjeh, oni su se tome znali radovati. Međutim, kada sam imala 19 godina, moja majka mi je rekla: “Moraš voditi računa da će već sutra doći neka nova glumica koja će imati šesnaest godina.” Tu rečenicu nikada nisam zaboravila i tako nikada nisam dozvolila da me ponese “opojni miris slave”, da izgubim kompas. Novac sam davala roditeljima, bili smo, da tako kažem, siromašni. Uvijek sam gledala da s ekipom, od suradnika iza kamere i električara do redatelja funkcioniram u harmoniji. Jedino sam na taj način mogla napraviti svoje uloge. To je stvar naravi, a ne promišljanja.

Tri su se vaše paralelne glumačke karijere – film, kazalište i televizija – nadopunjavale.

- Normalno je za modernog glumca da radi na sva tri medija i to smatram pozitivnim. Za mnogo sam svojih kolega čula – on je na filmu, on ne može drugo raditi. Igraš na sva tri medija i nemojte, molim vas, praviti cirkuse i mistificirati oko toga. Takvim shvaćanjem neki glumci nisu dobili šansu ni u kazalištu ni na televiziji.

Ipak, dok ste četiri godine sa suprugom Draganom Nikolićem snimali megapopularni televizijski show, niste se ničim drugim bavili.

- U tom trenutku bio je to za nas veliki pothvat, u kojemu smo s redateljem Zdravkom Šotrom, glazbenim urednikom, čuvenim kostimografom Draganom Joksimovićem i mnogim drugima napravili čuda, ali to je uzimalo cijelo naše vrijeme. Trebalo se opredijeliti. Kada smo bili na samome vrhu, rekli smo – dosta, jer smo osjetili da bi se naše kazališne i filmske karijere mogle izgubiti. Bilo je to strašno. Od ravnatelja televizije nadalje svi su nas molili da ostanemo. Priznajem, trebalo je imati petlje na vrhuncu prerezati i završiti.

Koliko ste vlastitu karijeru bili spremni prilagoditi karijeri supruga i staviti sebe u drugi plan?

- Kada je 1983. Dragan krenuo u Pariz, otišla sam s njime. Bile su to dvije pune sezone u kazalištu Sarah Bernardt. Bila sam tamo izvjesno vrijeme, ali sam se povremeno vraćala da bih snimila televizijsku dramu ili film. Nije lako s muškarcima.

Da je želio ostati, mogao je tamo raditi i na filmu. Istina, zvali su ga Francuzi i snimao je prije nekoliko godina s Catherine Deneuve, ali u tom trenutku, da je ostao tamo, mogao je učiniti čuda. No, jedva je čekao da se vrati.

Možemo se prisjetiti jedinstvenog glumca na našim prostorima, ciničnog Steve Žigona. S njim ste glumili uz Relju Bašića u Berkovićevom filmu “Rondo”.

- Sa Stevom Žigonom surađivala sam samo u tom jednom filmu. Ne bih upotrijebila riječ ciničan, no Stevo je bio specifičan čovjek i glumac izvanrednog obrazovanja i nevjerojatne inteligencije. Bio je fantastičan profesionalac i veliki umjetnik. Relja, Stevo i ja odlično smo surađivali, a i s redateljem Zvonimirom Berkovićem koji je bio širok, božanstven čovjek, tako da mu se čak i Stevo, koji je gledao na svaku sitnicu, mogao prepustiti bez razmišljanja.

S glumcem Reljom Bašićem vežu vas lijepa sjećanja...

- Naš najznačajniji zajednički film bio je “Rondo”. No, snimali smo zajednički “Hasanaginicu”, koja je bila značajna i za njegovu i za moju karijeru. Relja je pravi gospodin, duhoviti fakin, šarmantan, obrazovan, džezist. S njim niti jedna sekunda nije dosadna.

S filmom “Prekobrojna” postali ste popularni, no koji film smatrate najznačajnijim?

- Snimila sam sto i osam filmova i izvući jednu ulogu jako je teško. Svatko od nas glumaca nosi svoj pečat bez obzira što je napravio prije ili poslije toga, a moja je svakako ta uloga u filmu “Prekobrojna” sa zagrebačkim redateljem Brankom Bauerom. Praktički, tim smo filmom stekli veliku popularnost Ljubiša Samardžić, Boris Dvornik i ja, i nosili su nas na rukama kao danas košarkaše nakon najvećih pobjeda. Kasnije, neki su filmovi koje sam radila s drugim redateljima poput Dušana Makavejeva i Puriše Đorđevića ušli u Metropoliten kao svjetska baština. Film “Pavle Pavlović” s Bekimom Fehmiuom bio je zabranjen i publika ga nije vidjela, a on kao da je napravljen za današnje vrijeme.

Kroz glumački posao, s partnerima prolazite kroz priče ljubavi i strasti, i, neminovno, stvara se artistička kemija. Kako u takvim okolnostima očuvati brak?

- Strpljenjem, ogromnom količinom tolerancije i velikim razumijevanjem. I to obostranim. Jedan od razloga što smo Dragan i ja ovoliko godina uspjeli opstati zajedno, vjerojatno je činjenica da smo oboje došli iz istih građanskih sredina, pa imamo i istu razinu razumijevanja. Između nas bilo je mnogo ljubavi, ali dolazile su i krize, pa opet krize, pa su prolazile...

Što se dešava kada jednome karijera ide dobro, a drugi mora sjediti skrštenih ruku?

- Ah, bilo je svašta. U početku, kada smo se sreli, ja sam sa svojom karijerom išla kao lokomotiva, a on je bio iza mene, što muškarci teže podnose. Međutim, privatno, niti jednog ga trenutka nisam zapostavljala. On je bio čovjek koga volim i taman posla da sam smatrala da bih u kući trebala biti na prvom mjestu. Ide život, i s vremenom Dragan osvaja prostor na najbolji mogući način, s cijelom ekipom, od Voje Brajovića do Mikija Manojlovića. Tada, ja počinjem pomalo “zaostajati” u svojoj karijeri i ono što je najvažnije, tu čovjek mora biti jak, što znači da niti jednoga trenutka nisam dozvolila sebi da budem ljubomorna na njegovu karijeru. To nije jednostavno, jer najčešće su situacije da netko ne može podnijeti uspjeh svog partnera, možda negdje iz podsvjesnog straha da bi ga mogao izgubiti.

Preostaje li išta drugo osim strpljivosti?

- Strašno bi bilo da je došao potpuni prekid karijere, no ja to sebi nisam željela dozvoliti i bila sam, koliko sam to god mogla, cijelo vrijeme angažirana. Kazalištu Zvezdara i Ateljeu 212 mogu zahvaliti za svoje divne uloge, koje sam radila upravo u tom kritičnom periodu kada nisam radila na filmu. Moja pokojna kolegica, božanstvena glumica Neda Spasojević, dok smo putovale avionom kad smo nešto snimale zajedno u Sloveniji, rekla je – “Period od četrdesete do pedesete godine najvažniji je za ženu glumicu”. .

Radili ste i s pokojnom beogradskom glumicom Sonjom Savić. Ona je pripadala i alternativnoj sceni, bila je bliska i s legendarnom, no autodestruktivnom rock grupom Ekaterina Velika, čiji su baš svi članovi umrli od droge, što je Sonja komentirala kao samoubojstvo jedne generacije u vrijeme rata.

- Sonja je upala u taj kritični period kada su nestale prave teme i to ju je mučilo jer je bila izuzetno inteligentna i obrazovana. Imam ogromno razumijevanje za njezin prelazak u neki drugi, alternativni svijet ekstremno talentiranih ljudi. Spomenuli ste Ekaterinu Veliku. Uopće ne želim ulaziti u njihovo privatno rastrojstvo, no oni su svi bili genijalci. Tek će vrijeme pokazati koliko je bilo značajno sve ono što je Sonja snimila. I bez novca u kritičnim godinama rata ona je napravila čuda. Ona je otišla u te neke vode ne iz bijesa, nego iz očaja.

Veljko Bulajić rekao je da još uvijek traži plakat filma “Neretva” koji ste s njim snimali, a koji vam je obećao.

- A, to mu više ne vjerujem! Prošlo je već tri godine otkad mi je obećao poslati plakat koji je Picasso napravio za taj film. “Bitka na Neretvi” redovito je na repertoaru talijanske televizije, svake godine, a rekli su mi da se nedavno ovdje projicirala, dok film “Kozara” nije. Ali film koji bi dolazećim generacijama mogao mnogo toga reći i dati mnoge odgovore na pitanje što nam se i zašto desilo, Bulajićev je “Vlak bez voznog reda”. Ne želim objašnjavati film, no shvaćam da ga niti jedna sredina ne želi pustiti.

Kažu da ste uz Mirjanu Karanović bili jedina osoba s vaših prostora koja je u vrijeme Domovinskog rata nazivala i interesirala se za prijatelje i nudila podršku.

- To je istina i mnogo sam se puta izjasnila protiv rata i svih tih strahota koje su se dešavale, a nažalost nisam mogla pomoći onoliko koliko sam željela, ali sam svuda gdje mi se ukazala mogućnost iskazala svoj stav.

Redatelji koji su s vama radili svjedoče da ste točni, disciplinirani, s naučenim tekstom ne samo svojim već i svojih partnera. Rekli ste da nikada niste imali priliku uživati u životu.

- Nisam, zapravo, uživala dovoljno da bih se opustila. Uvijek me pratio epitet “štreberice”. Odgajana sam da budem odgovorna prema svome poslu, ljudima s kojima radim i živim. Živjela sam kroz svoje uloge. Ne uzimam si to kao veliki kompliment, jer ima ljudi koji nisu bili toliko odgovorni, ali su napravili velike stvari, a uspjeli su i uživati, što bi moglo značiti da je to što ja nisam bila u stanju, možda i moja mana. Nisam mogla mijenjati sebe i reći si – otpusti se malo, živi, putuj, radi. S obzirom da sam mnogo radila, za ove moje godine snimiti toliko filmova, imati i toliki televizijski opus, raditi toliko godina u kazalištu, čini mi se koji put kao da je san koji se dogodio nekom drugom. Možda sam mogla i drukčije. Ali nisam.

Bili ste, kažu, Titova miljenica...

- To je improvizirana izjava i niste u pravu, i točno je samo ono što kažem. Ako se jedan susret s Titom, i to cijele generacije s najboljim filmovima poput Babajine “Breze”, “Jutra” Puriše Đorđevića, “Sakupljača perja” Aleksandra Petovića itd. tumači kao protekcija, to znači da je iskrivljena percepcija. Tada smo svi mi bili pozvani kao delegacija da odemo na Brijune gdje je Tito bio prema svima nama jednako ljubazan, i to je - sve. Uz to bio je jedan poziv na svečanost koju je priredio u čast velike zvijezde Sofije Loren i njezinoga supruga Carla Pontija, na koju smo opet bili svi pozvani. Nikada nisam pripadala onoj grupi u kojoj je bilo i vaših i naših glumaca i pjevača koji su bili Brozovi dvorski zabavljači. Nisam imala bolji život zahvaljujući nekakvom favoriziranju, iako sam mnogo stvari radila. Nisam imala svoj stan, i grad Beograd, kao moj rodni grad, nije mi to omogućio pa sam živjela kod roditelja.

Rekli ste da biste se, da pišete autobiografiju, prisjetili ljudi s kojima ste se sretali.

- Bilo je ugodno kao glumac naći se, primjerice, u međunarodnoj ekipi, primjerice u “Bitki na Neretvi”, s Yulom Brynnerom, Orsonom Wellesom i drugima. Svima nama koji smo glumili u tom filmu, poput Pavla Vuisića, Ljubiše Samardžića, Relje Bašića, bilo je to zanimljivo iskustvo. Za mene je taj film značajan, jer sam tamo radila s Brankom Lustigom, koji je još tada na domaćem terenu vodio velike spektakle i potpuno mi je bilo prirodno da je kasnije završio u Hollywoodu i dobio Oscara. Meni i mojem starijemu kolegi Radi Markoviću jako je pomogao. Rade i ja smo dobili poziv mađarskog redatelja Jána Kádara i Elmara Klosa, profesora cijele “češke škole” – Zafranovića, Kusturice, Grlića, Paskaljevića. Njih su dvojica napravili scenarij prema knjizi mađarskog pisca Lajosa Zilahija i ponudili su Radetu i meni glavne uloge i pozvali nas da dođemo na pregovore. U to doba agenta je bilo dopušteno imati samo pjevačima i estradi, a glumcima ni slučajno! Zbog toga nismo mogli ući u kinematografiju Europe u kojoj smo mogli učiniti čuda. Rade je došao k meni i rekao: “Milena, što da radimo, ovi nas zovu, to je češko-američka koprodukcija. Ma da zovemo mi Branka Lustiga i pitamo može li nas zastupati.” Lustig je pristao. Napravio je posao i za nas i za sebe, a mi odosmo za Bratislavu gdje smo snimili film “Voda nešto nosi”, za koji sam dobila Zlatnog Davida u Taormini kao najbolja europska glumica. Kada su prije godinu dana u velikom intervjuu pitali Lustiga što misli, tko je mogao napraviti karijeru u svijetu, a svojom voljom nije, naveo je mene i moga supruga, što mi je bio jedan od najvećih komplimenata.

Je li to bio nedostatak ambicije ili racionalnost?

- Meni je žao, no mislim da nisam imala dovoljno hrabrosti, iako nisam kukavica, presjeći ovdje sve i otići u neizvjesnost. Nema onda više vraćanja kući, a nije se moglo sjediti na dvije stolice. Isto tako, imala sam jedan poziv nakon Makavejevljeva filma “WR misterije orgazma”, kada sam izišla na naslovnici New York Timesa. Lomila sam se. Nisam osoba koja bi vodila računa o velikom novcu koji me mogao čekati. Zapravo, zaustavio me u tome privatni život. Ljubav, roditelji i prijatelji, a nije moglo ići jedno s drugim. Često kada sam razmišljala o tome, mislila sam da sam to trebala učiniti. U periodu, kada se sve to dešava, a to su sedamdesete, moji su roditelji umrli mladi, jedno za drugim u godinu dana. Ne mogu si oprostiti što sam se 1978. našla u Meksiku, na tjednu filma, a mami je bilo loše, no ipak sam se vratila na vrijeme da joj zaklopim oči. Moji su roditelji za mene bili moja najveća ljubav.

Kažete da ste vaš suprug Dragan Nikolić i vi iz istog građanskog okruženja. On međutim djeluje kao mangup, i vas ste dvoje, poput bitange i princeze.

- Prava je riječ za njega – mangup. Poznat je po duhovitosti, no na žalost ne mogu sudjelovati u svim njegovim duhovitostima, jer on sa svojim dečkima ima svoja druženja na Adi gdje kartaju i roštiljaju, a ja se tu ne miješam.

Dio vaše priča podsjeća na karijeru Brigitte Bardot. Dobro dijete iz građanske obitelji, polazi baletnu školu i veoma rano kreće filmskom karijerom. B.B. je imala svog Pigmaliona, Rogera Vadima. Je li netko bio vaš Pigmalion?

- Mene je, zapravo, “otkrio” František Čap, češki redatelj koji je živio u Sloveniji i koji je nabasao na mene u baletnoj školi, gdje je došao tražiti nekoga za film. U to je vrijeme radio seriju prvih optimističkih filmova, komedija poput “Vesna 1”, “Vesna 2”... Oni su me izabrali za film koji sam snimila u Sarajevu. Ubrzo nakon toga, u mojemu kvartu, prišla mi je neka žena koja me pitala – hoćeš li glumiti kod mene u filmu. Mislila sam, što je to sada. Bila je to prva srpska redateljica Soja Jovanović. Odmah potom uzme me Voja Nanović za naš prvi mjuzikl “Bolje je umeti”, u kojemu igram s Pavlom Vuisićem... I tako je krenulo.

Stih pjesme glasi ovako:“… Bila je još tako mala, samo svjetlost samo pjena, još je bila, što da kažem, niti dijete niti žena. Kao cvijet u tamnom polju, njena glava plava, snena, kao da je među ljude bila vjetrom donešena... Milena, Milena, toliko te čekam da li znaš...” Poznajete li to?

- Naravno. Vidjela sam na plakatima da Arsen Dedić početkom svibnja ima koncert u Sava centru u Beogradu. Bila sam na koncertu prije nekoliko godina kada je nastupao s Gabi, a nadam se da ću i ovoga puta moći doći. Poštujem ga kao velikog umjetnika. Mnogo puta su me pitali, je li ta pjesma posvećena meni. Neke žene, među kojima sam i ja, dobile su od njega knjigu kojom se zahvalio rekavši: “Bila si jedna od inspiracija“.

Hara, Natalija, Spomenka, Aspasija, Savka, Rajka, Ranka, Jola, Zoja, Slađana, Lula, Persida, Dušica, Sofija, Mare, Danica, samo su neka od bezbroj imena likova koja ste tumačili. To nisu bile heroine, već samohrane majke, ljubavnice...

- Nisam igrala mnogo ljubavnica i zbog toga mi je žao. Tip takvih glumica bile su Božidarka Frajt, Dušica Žegarac, Špela Rozin, Milena Zupančič. Ipak, važno mi je da su uloge u kojima sam igrala bile različitog žanra, nisam ušla u šablonu, jer bi to bio brzi kraj.

Kada vas je Pompeo Posar želio snimiti nagu za Playboy, u posljednjem ste trenutku odustali. Nikada niste igrali eksplicitne “seksi mačke”, već, ponekad, osobe pune prikrivenog erotizma. Je li to bilo promišljeno i jeste li se vodili nekim principima?

- Snimanje s Posarom priredio je Ján Kadár koji me nazvao iz New Yorka i šaputao mi u slušalicu: “Milenka, prosim te, skini se”. Njemu je to trebalo za promociju filma. Nakon nekoliko fotografija ja sam odustala i unatoč nagovaranjima ostala sam čvrsta. Pa nisam se skidala ni pred filmskim kamerama. Inače, zbog čega su me redatelji zvali, ja sam to i glumila. Redatelj Jovan Aćin, koji je nastradao u prometnoj nesreći, a koji je snimio čuveni, prelijepi, kultni film “Bal na vodi”, u kojem glumi i Relja Bašić, jedini mi je rekao: “Pa, ja ne znam, Milena, zašto tebi nisu davali uloge poput onih koje je glumila Romy Schneider”. U toliko dugoj karijeri, takvo nešto bilo bi zaista prirodno, no nije kod nas bilo takvih filmova.

“Milena u svijetu muškaraca” - tako se zove predstava u kojoj glumite, no kako bi se to primijenilo u životu?

- Taj je naslov dao Miloš Radović i nisam odgovorna za taj naslov niti na asocijaciju. To je bila dobra predstava i žao mi je što sam ju napustila, a mogla bih je i danas glumiti. Šezdeset sam minuta sama na sceni, a odabrala sam 17 ženskih likova na osnovi Duška Radovića koji je pisao “Ženske razgovore”. Napravila sam 17 različitih likova, skojevku, siroticu, novinarku, razmaženu damicu, itd. s kompletnom promjenom, songovima. S tom sam predstavom bila na gostovanjima po svijetu, od Amerike i Kanade do Europe, i to u najžešćim godinama rata

Što vam je bilo važno kod muškaraca? Je li vam se vaš današnji suprug morao dugo udvarati?

- E, bogami nije. Ono što je meni potrebno, osim neobjašnjive privlačnosti... – volim muškarca koji ima stila, koji je obrazovan, duhovit, ali ne na tuđi račun. Muškarca koji me zna poštovati i koji ima sposobnost proniknuti u razna moja stanja.