Bila sam top-model i lutka za seks

Svi znaju tko su seksualni predatori u modnoj industriji, ali većina u našem poslu još i sad radije šuti o tome, kaže nam Sara Ziff (27). Imala je 14 godina kad se počela baviti manekenstvom. Zaskočili su je u New Yorku, u blizini Union Squarea. Zaustavila ju je žena dok se vraćala kući iz škole. “I prije mi se to događalo, ali ovo se činilo drugačijim. Fotografkinja je bila s mužem, gurala je bebu u kolicima pa mi je to ulijevalo povjerenje.”

U roku od tjedan dana ponudili su joj snimanje za časopis, na Jamajki, kao i modnu reviju Calvina Kleina. U jedno popodne zaradila bi nekoliko tisuća dolara, a još je išla u školu. Sve je izgledalo jako uzbudljivo.

"Skidaj se!". Njezin treći casting bio je u East Villageu u New Yorku. “Ulazile smo jedna po jedna. Fotograf je rekao da me želi vidjeti bez majice jer me inače ne može zamisliti na fotografiji. Pošto sam skinula majicu, rekao mi je da mu je i dalje teško steći predodžbu jesam li dobra za posao, pa me zamolio da svučem hlače. Stajala sam tamo u gaćicama s Mickeyjem Mouseom i u sportskom grudnjaku.

Nisam još ni imala grudi. I onda mi je rekao da će me možda morati vidjeti i bez grudnjaka. Ponašao se kao morski pas koji kruži oko mene – hodao je i hodao u krug, razgledavao me bez ijedne riječi. Učinila sam što je tražio. Htjela sam se svidjeti i htjela sam posao”, prepričava Sara i dodaje kako su i na drugim snimanjima i castinzima fotografi inzistirali na golotinji kad to klijent uopće nije tražio.

“Jednom sam otišla na casting koji je više izgledao kao klopka nego kao poslovni sastanak. Vrlo je čudno i uznemirujuće naći se u takvim situacijama, osobito kad ste mladi i ne znate što možete očekivati i kako se postaviti. Definitivno sam se osjećala kompromitirano”, ispričala nam je Sara.

No, poslušnost se isplatila: kad je navršila 20 godina, već je zarađivala više od svojeg oca, sveučilišnog neurobiologa, i kupila cool stan u potkrovlju. Dvije godine kasnije upoznala je Olea Schella, koji je upravo završio filmsku školu. Kao novi par, neprestano su bili zajedno; Ole ju je slijedio na modne revije i castinge, uvijek sa sobom vukući kameru i snimajući je, više iz zezancije.

No, ono što je trebao biti kućni video, nakon pet godina snimanja pretvorilo se u potresan dokumentarac, jedan od najiskrenijih prikaza modne industrije. Film zanimljivog imena, “Picture Me”, što se može prevesti i kao “snimaj me”, ali i “zamisli me”, premijerno je prikazan u travnju ove godine na Gen Art Film Festivalu u New Yorku i već je počeo skupljati nagrade.

Privatni trenuci. Na ranim snimkama prikazana je lakša strana modne industrije; prijateljstvo između manekenki i groznica koja vlada na modnim pistama. Schell je također snimao i neke njihove privatne trenutke: svađe oko novca, jer je Sara zarađivala mnogo više od njega; ili Saru kako plače u kadi nakon napornog dana provedenog na snimanjima. Preokret je nastupio kad su kameru počeli prepuštati drugim manekenkama. Od nevinog, sada već bivšeg para (prekinuli su dok su montirali film, ali su ostali dobri prijatelji), koji je snimao filmić niskog budžeta, pretvorili su se u reportere na tajnom zadatku.

“Kad smo pogledali snimke, shvatili smo da smo provirili u svijet modne industrije koji većina nikada nije vidjela. Odlučili smo se vratiti i intervjuirati dizajnere poput Nicole Miller, fotografe kao što su Gilles Bensimon i modele Missy Rayder i Irinu Lazareanu. Te smo snimke umontirali u svoj kućni video”, prepričava Ole u intervjuu koji su on i Sara zajednički dali za Globus.

U jednoj od najpotresnijih scena predivna žena sjedi ispred kamere. Model je, zove se Sena Cech. Njezin ton podrazumijeva da je ono što govori normalna, svakodnevna pojava. Prepričava casting s fotografom, jednim od najjačih u profesiji. Negdje na polovici snimanja on od nje zahtijeva da se skine. Ona skida odjeću. Potom se i fotograf počne skidati. “Srce, možeš li učiniti nešto seksi?”, govori joj. Fotografov pomoćnik, koji to sve gleda, potiče je.

Skupo modno snimanje odjednom se pretvara u audiciju za pornofilm. Slavni fotograf od nje zahtijeva da ga dodiruje. “Sena, možeš li ga uhvatiti za penis i čvrsto ga stisnuti?”, pita je pomoćnik. “Voli kad mu ga baš jako stisneš i malo ga zaokreneš.”

“Učinila sam to”, sliježe ramenima dok gleda u kameru. “Ali, nisam se osjećala dobro.” Sljedeći je dan čula da je dobila posao. Ipak ga je odbila. “Ako je casting bio takav, koliko će tek snimanje biti odvratno…” Taj joj fotograf nikad više nije ponudio posao.

“Nemoguće je znati koliko se često događaju odvratne scene poput ove Senine, jer se većina djevojaka previše srami da bi ih prepričala. No, većina modela s kojima sam razgovarala ima neko iskustvo ovakve vrste”, objašnjava nam Sara.

Sara i Ole navode i slučaj 16-godišnje djevojke koja se požalila da joj se nabacivao 45-godišnji fotograf. “U njezinoj su joj agenciji rekli da je trebala spavati s njim”, tvrde autori filma.

"Izrezana" priča. Treća je priča o 16-godišnjoj djevojci koja je došla na snimanje u Pariz. Ima vrlo malo iskustva i ne prati je nitko iz agencije ili od roditelja. Izlazi iz studija kako bi otišla u toalet i u hodniku susreće fotografa, “vrlo, vrlo slavnog fotografa, vjerojatno jedno od najpoznatijih svjetskih imena”, dodaje Sara.

Fotograf se počinje igrati njezinom odjećom. “Navikli ste na to. Ljudi vas sve vrijeme dodiruju – ovratnik, grudi… Nije neobično da se tako odnose prema vama”, objašnjava Ziff. I onda, odjednom, stavlja ruku među njezine noge i počinje je dirati. “Djevojka nema nikakvog iskustva s dečkima; nije se dotad ni poljubila”, prepričava Sara. “Bila je toliko šokirana da je ostala stajati bez ijedne riječi. On ju je pogledao, potom se okrenuo i otišao, i nastavio sa snimanjem. Nikad prije to nikome nije ispričala”, kaže Sara.

Intervju u kojem je djevojka to priznala Sari i Oleu nije na kraju završio u filmu. Iako je pristala na snimanje, dan prije newyorške premijere uplašila se i preklinjala Saru i Olea da je izbace. Sara je bila razočarana, ali nije je željela iskoristiti jer djevojke u modnoj industriji neprekidno iskorištavaju.

“Ta djevojka nikad prije nije govorila o tom ružnom iskustvu, a kako se sama s njim nije pomirila, mislim da ga nije htjela ni iznijeti u javnost. Željela je nastaviti raditi i bila je zabrinuta da bi se iznošenje te priče negativno odrazilo na njezinu karijeru. Mislim da se najviše brinula zbog reakcije roditelja; da bi joj zabranili da bude model”, kaže nam Sara.

Kratki rok. “Seksualno je zlostavljanje problem o kojem je vjerojatno najteže govoriti zbog velike nelagode i srama. Osim toga, za razliku od anoreksije ili ovisnosti o drogama, što su osobni problemi, seksualno zlostavljanje podrazumijeva upiranje prstom u zlostavljača. Takvo se što ne događa pred svima, nego u tamnim prolazima, a ljudi koji čine takve stvari obično su jako moćni, a modeli su zamjenjivi”, priča Sara.

Karijera većine modela vrlo je kratka iako top-modeli počinju vrlo rano, neke djevojke i sa 12 godina. S jedne su strane premlade da bi znale što je neprimjereno, jer imaju premalo životnog i radnog iskustva, a s druge strane ne žele same sebi izmaknuti stolicu, osobito ne tako da unište karijere moćnih agenata u poslu.

Je li modna industrija svjesna seksualnog zlostavljanja? I zašto šute oni koji nisu zlostavljači? “Većina ljudi u modnom svijetu su profesionalci, no neki nisu. Dapače, neki su poznati po tome da su neprofesionalni, no ljudi u modnom svijetu često odvraćaju pogled”, odgovara Sara. Ole dodaje kako su imali ozbiljnih problema dok su snimali film. “Jednom prilikom Sara je nosila Guccijevu reviju na privatnoj zabavi u restoranu Mr Chow u Los Angelesu.

Petljao sam nešto oko kamere kad su se kraj mene stvorila dva čuvara i pokupila me pred 50-ak slavnih poput Stevena Spielberga, Adriena Brodyja i Charlize Theron. Naoružani čuvari odveli su me u podrum, držali me ondje nekoliko sati i zaplijenili mi kameru i vrpce. Kad su me ispitali zašto sam tu i tko mi je odobrio snimanje, uzvratio sam protupitanjem hoće li me sad početi i mučiti, no nisu reagirali na moj humor”, ispričao nam je.

Zakon šutnje. Modna je industrija zapravo jedan od najtajanstvenijih biznisa na svijetu, u kojem gotovo pa vrijedi mafijaški zakon šutnje.

Seksualno se uznemiravanje u modnoj industriji stoga lako nastavlja i nakon snimanja. “Kad si top-model, nema razlike između privatnog i poslovnog života. Od tebe se očekuje da odlaziš na određene zabave. Moraš popiti piće s kim ti kažu i nikako ga ne smiješ uvrijediti jer će te možda rezervirati za snimanje vrijedno 100 tisuća dolara. Oni imaju moć”, kaže.

Situacija je, dodaje Ole, posebno teška za Istočnoeuropljanke. “Zamislite da ste model porijeklom iz Letonije, koji jedva govori engleski i svojim poslom uzdržava obitelj koja je ostala kod kuće… Čemu sve možete biti izloženi”, govori Ole.

Sara je uvjerena kako bi se situacija mogla popraviti osnivanjem sindikata koji bi djevojkama omogućio neku vrst zaštite. Ona je danas dio male skupine modela koji počinju progovarati o modnoj industriji i koji su prekinuli nametnutu omertu. Nekolicina je počela pisati blogove, na kojima otvoreno progovara o svojim životima. Prije 18 mjeseci dva modela koja rade u Britaniji - Victoria Keon-Cohen i Dunja Knezevic – osnovale su pak vlastiti sindikat. Zauzimaju se za bolje radne uvjete, praznike i plaćeno bolovanje.

“Vjerujem da industriju možemo suočiti s problemom ako se otvoreno progovori o vrlo mladim modelima koji su pretvoreni u seksualne objekte. To je mali svijet i većina ljudi u njemu zna tko su seksualni predatori. Teško da ćemo ikad moći postaviti dobnu granicu na seksualizirana snimanja, jer bi to značilo da moramo klasificirati što znači ‘seksualno’. Ipak, moraju postojati neke mjere sigurnosti i vjerujem da bi tome mogao pomoći modni sindikat, ne samo u zaštiti od seksualnog zlostavljanja, nego i u brojnim drugim problemima s kojima se modeli susreću”, smatra Sara Ziff.

Njoj se kao mnogo veći problem čini to što je granica između mode i pornografije postala zamućena, pa je modelima teško povući crtu i reći: “Ovdje je granica!” Kad fotografije postanu preseksualne, katkad je i ponašanje na setu neprikladno. Iako bi se agencije trebale brinuti o svojim modelima, o mnogima zapravo nitko ne skrbi, nego žive same, daleko od prijatelja i obitelji. Neiskusne i željne da ugode, lako se nađu u problemima. “Ono što je u interesu agencije, katkad nije i u interesu modela, a te se djevojke često nemaju kome obratiti za pomoć ako nešto krene po zlu”, ističe.

Vječne djevojčice. Iako je Sara bila zaštitno lice za brandove Calvin Klein, Tommy Hilfiger, Stella McCartney, Dolce & Gabbana i Gap te nosila revije za velike modne kuće i dizajnere kao što su Marc Jacobs, Louis Vuitton, Gucci i Chanel, i sama je često osjećala pritisak da udovolji jer je mnogo zarađivala. Na dan, naime, i po 150 tisuća dolara. “Snimala sam gola, potpuno gola. Prodaju ti to riječima: ‘Hej, jedan super umjetnik želi snimiti baš tvoj portret.’ Kad ti daju mnogo novca, ne želiš se protiviti”, objašnjava Sara.

No, često se pitala ima li razlike između snimanja u rublju za CK i skidanja u striperskom klubu. “Pomislila bih, koliko sam daleko spremna ići? Koliko sam spremna pokazati za veliki ček?”, prepričava.

Iako žene koje prikazuje “Picture Me” zarađuju strahovito mnogo novca, ironija je da zapravo nemaju nikakvu kontrolu nad vlastitim životom. “Pretvoriš se u živu lutku. Navikneš se na tu površnu pažnju koju ti poklanjaju”, komentira Ziff u najavi filma. Na neki način, supermodeli ostaju djevojčice kakve su bile kad su ušle u modni svijet – ohrabruje ih se da ne razmišljaju o svojoj budućnosti.

“Picture Me” prikazuje i Saru kako se od radosne, samouvjerene 18-godišnjakinje, opijene novcem koji je zarađivala, pretvara u emocionalno i fizički iscrpljenu osobu prije nego što je ušla u srednje dvadesete.

Na kraju modne sezone ona, primjerice, teži samo 45 kilograma, ali ne zato što se izgladnjivala, nego zato što doslovce nije imala vremena jesti. Ole ju je snimio i dok plače u kadi: potpuno mentalno i emocionalno iscrpljena zdvaja kako samo želi spavati, a ne opet se ukrcati u neki avion. Za protutežu, u drugoj sceni otvara kuvertu u kojoj je ček na 80 tisuća dolara.

Sara danas studira engleski i umjetnost na Cornellu. Manekenstvom se bavi povremeno, da je ne ometa u učenju. Zaradom uspijeva plaćati studentski život, no skupi stan u potkrovlju morala je prodati i zamijeniti jednosobnim. “Naučila sam da u životu ne postoje prečice”, kaže danas. “Manekenstvo mi je donijelo novac i pažnju, ali ne onu vrst pažnje koju sam željela.”

KOST I KOŽA NA CASTINGU

I izgladnjelim djevojkama govore da su debele

U filmu “Picture Me” progovara se i o mršavosti modela. Ole kaže kako su na zabavama gospođe u srednjim godinama nebrojeno puta znale prići Sari i njemu te im oboma govoriti da ne jedu dovoljno, ili da bi ona trebala jesti više, ili zdvajati što se modeli moraju izgladnjivati da bi izgledali poput Sare. U filmu je nekoliko modela upitao što misle o svojim tijelima.

Ole: Što misliš da obične cure misle o vama modelima?

Sena Cech: Često se, dok gledaju časopise, osjećaju loše u vlastitom tijelu i misle kako fotografi ne bi trebali snimati djevojke koje izgledaju tako čudno kao mi. A ja sam samo… oprosti… Ovako izgledam. Ti si me vidio dok jedem. Ne vježbam. Ovako ja izgledam.

Missy Rayder: Imam neku izvitoperenu percepciju svog tijela. U manekenstvu tvoje je tijelo samo tvoje tijelo. I, znaš, nije spojeno s tvojim umom, nije spojeno s tobom – to je samo tijelo… Nikad nisam imala savršen izgled za revije, znaš. Nisam bila visoka kao druge cure, bokovi su mi jači. Sjećam se da bih obukla odjeću i da sam znala da neće biti dobro, da mi neće pristajati.

Caitriona Balfe: Vjeruj mi, na castinzima su me tapšali po bedrima, a ja nisam preteška i nikada nisam bila. Na istoj sam kilaži već jako dugo, no oni te lupaju po guzici i kažu: “O, debela…” Na talijanskom ili francuskom, kužiš? Kao, tu je prevelika!

Missy Rayder: Mršavost modela postala je toliko ekstremna da je teško zamisliti da su sve te cure prirodno toliko mršave. I mislim da ne moraju biti toliko mršave.

Diana Dondoe: Dizajneri žele da njihovu odjeću nose mršavi modeli jer odjeća izgleda bolje na visokima i mršavima, što god tko rekao. Jednostavno izgleda bolje.

TEŠKE DVOJBE

Gotovo smo odustali od filma

Ole Schell kaže kako Sara, kad su odlučili montirati film, nije bila sigurna želi li to učiniti. “Gotovo da ga nismo napravili. Izazvao je prilično sukoba. Sara i ja nismo samo snimali skupa, nego je film uvelike bio o Sari, tako da je i to stvaralo komplikacije. S jedne strane, imao sam je prilike snimati u intimnim trenucima, poput onoga u kadi kad se slomila pod pritiskom posla, no morali smo naći takav pristup da se sasvim ne pretvori u objekt. Sara je oklijevala i oko toga želi li uopće prikazati film. Na kraju vjerujem da smo uspjeli postići ravnotežu – oboje smo osjećali da je važno da Sara i drugi modeli ispričaju svoje priče i da prikažu manje poznatu stranu modne industrije”, objašnjava Ole.

Reakcije su, na kraju, bile neočekivane. “Kad je film prikazan, brinulo me hoću li moći ikad više raditi u modnom svijetu, no ljudi u industriji su reagirali vrlo pozitivno. Mnogi modeli i casting direktori zahvalili su mi za ovaj film, a mnogi čak misle da je snimljen prekasno. Suosjećaju. Ako išta, vjerujem da je film čak pomogao mojoj karijeri modela”, smatra Sara.