Za drugi roman Slobodana Šnajdera “Doba mjedi” (Tim press, 2015) nije dovoljno konstatirati samo da je “najbolji” ili “najznačajniji” u zadnjih deset ili dvadeset godina. “Doba mjedi”, naime, “otvara” – a povremeno i “zatvara” – zaista značajna politička, povijesna, filozofska – a ponajprije literarna pitanja. To je ponajprije roman o povijesti i sudbini jedne folksdojčerske obitelji i nije, dakako, lišen autobiografskih elemenata.
Tko je zapravo glavni junak vašeg novog romana “Doba mjedi” Đuka George Jurek Juraj Kempf? Nemojte nam reći da je to baš (samo) vaš otac.
– Književnim sredstvima ja sam proizveo njega pa već zato on ne može biti moj otac, naime onaj koji je “proizveo” mene, jer bi to bila kao neka inverzija. U nekom doslovnijem smislu on spada u galeriju predaka. I sam se Kempf u romanu priznaje potomkom praoca Kempfa.
Već to jako odudara od činjenice da se mi u Hrvatskoj množimo partenogenezom, to jest svak je sam sebi predak. Napose u književnom cehu: svak je nekako samonikao, hoću reći, sam je sebi isklijao. Pa onda to kako je Jergović pozdravio starijeg kolegu pisca, u ovom slučaju mene, spada u rijetke petke. Neću o detaljima, jer u ovom slučaju vrag uistinu nije u detalju, ali on je time dao neku evidenciju o svom formatu. Đuro Šnajder bio je hrvatski pjesnik. Od njega sam primio u nasljedstvo jednu stranicu u poznatoj “Panorami hrvatske književnosti”, a do novijeg doba, kad je nestao, simbolički i stvarno, bio je u većini antologija poratnog hrvatskog pjesništva. Nove kriterije on više nije mogao zadovoljiti, među inim zato što ih nije slijedio, ali vjerujem da bi mu se, da je živ, za to živo fućkalo.
Šalu na stranu: Kempf je junak, točnije bi bilo reći, antijunak jednoga epa, a ep je pak nešto što se razvija u vremenu, često veoma dugom. Otud to izmišljeno ime stoji za kontinuitet mnogih naraštaja koje sve povezuje činjenica da su, bilo svojevoljno, bilo kao “silovoljci” kako piše u romanu, u jednom trenutku promijenili sve što im je dotad bio život te se otisnuli, bilo Dunavom, bilo vojničkim transportom, bilo smrdljivim gastarbajterskim autobusom u šezdesetim, u nepoznato, otud opasno. Neki su od njih bili od strane raznih zavodnika sve do u današnje vrijeme zavedeni; neki su pak naprosto odvedeni. Neki su išli pjevajući, drugi šutke, kao ustrašeni očajnici.
To je egzistencijalna drama sve većeg broja ljudi upravo danas. Jacques Attali pisao je u svom “Rječniku XXI. stoljeća” da će ono biti stoljećem nomada i nomadizma. 1998. godine kad je “Rječnik” izašao (kod Fayarda), Attali još nije bio svjestan toga koliko će i na koje sve tragične načine ova prognoza biti potvrđena i to tako brzo. On je 1998. još vjerovao da su etnička čišćenja stotina tisuća ljudi stvar prošlosti koja spadaju k “dobu ekstrema” (Hobsbawm) te je u figuri nomada vidio čovjeka koji se otiskuje u svijet tražeći i nalazeći svoju novu šansu... I čini to od svoje volje. Ja, međutim, vidim tragičnu vezu između činjenice da su mnogi terezijanski kolonisti, kasnije prozvani Volksdeutscherima, stradali već u prvoj godini svojega prispjeća u Obećanu zemlju – tada Slavoniju! – a 44–45. skoro totalno, te pomora migranata u valovima Mediterana, o kojemu inače snatrimo u ljupkim kategorijama.
“Doba mjedi” je multižanrovski hibrid, i pikarski roman i filozofski i historijski i ratni i porodični – dio romana se zbiva i Gradiški Staroj, a po svojoj osnovnoj ambiciji “Doba mjedi” mišljen je i pisan kao europski roman. Ne izlazi ovakva knjiga baš svaki dan u Hrvatskoj.
– Ne bih imao ništa protiv da izlazi svaki dan. U stvari, kod nas nema dana a da ne izađe neki roman. Nažalost, nesnošljiva lakoća igranja prstima po tastaturi nanosi književnosti veliko zlo.
Ako je “Doba mjedi” europski roman, to je zato što ga nosi europska priča. Mnogi, premnogi od nas nalazimo je u sebi kao interioriziranu baštinu, ponekad potisnutu, ponekad reklamiranu. Neke sablasti bivaju prvo prognane, onda su odjednom dobrodošle i za njih se opet postavlja stol... Pa i sam je Kempf, dok još nije postao sablast, vodio neku amfibijsku egzistenciju. Podjele idu poprijeko kroz nas, mi smo u neku ruku “napoličari” tih podjela. Novije je doba pokazalo kako se prilježno briše nekorisna povijest i kako se bezočno iskorištava, čitaj: izobličuje, ona koja je odjednom poželjna. Kempf, međutim, nije htio biti neki važni čovjek već, tome suprotno, nevidljiv promatrač. I nikako ne suputnik u staljinskom žargonu, a to zato što je bio prisiljen biti sudionikom stvari koje nije mogao odobriti. Bio je i ostao stranac u zavičaju koji jedini omogućuje najgorče iskustvo onoga – biti stranac. Bio je stranac u ontološkom smislu, a tu se onda u romanu odgovara na pitanje ne o onome što je on sve bio, već da je uopće bio. A kad kažem ontološki stranac – molim da se to ne shvati kao slučajan upad tehničkog jezika filozofije u oblast gdje on zvuči preciozno. Jako dobro znam što time hoću reći, teorijski, a onda i empirijski, metodom vlastite kože.
Naslov romana svakako nije slučajan: Bog upućuje Mojsija da napravi zmiju od mjedi i postavi je visoko da je svi mogu gledati. Tako se oslobađaju otrova sumnje. Sumnja je poistovjećena s ugrizom otrovnice. Zar nas sumnja još truje i uništava?
– Više od bilo kojeg virusa. Sumnja je u staro doba uspoređena s otrovom zmije, danas se govori o njezinu crvu. To je ono nešto što svrdla iznutra. Metafizički stranac kao Georg Kempf hoće uvijek biti nešto drugo od onoga što naizgled stoji u ponudi, ali izbor je u stvari nikakav. “Ja sam onaj koji nekoć bijaše netko drugi...”, Kaspar dakle, Handkeov. Nađen u klaonici između Staljingrada i Kurska, a u glavi mu Baudelaire i Nietzsche! Zatim nalozi “doba obnove i izgradnje”; raskid s IB-om, a Kempfu je komesarova bumaška – jer on je kraj rata dočekao sa Sovjetima i poljskim partizanima – spasila život. Sad ne vrijedi ni pišljiva boba. Potom pokušaji da se pjesnički realizira – čini se da su ratni doživljaji za njegovu muzu bili prejaki; onda odjednom – nacionalni razlog kao sinteza povijesti (i mita), od prvog čovjeka, do Kranjčevićeva zadnjeg Adama, koji su obojica dakako bili Hrvati! A sve to nakon što su Nijemci iz rata protjerani, s pravom i nepravom u većini slučajeva, a on je čudom smio ostati. Mnogo za jedan život.
No tu je u balansiranoj, premda problematičnoj protuigri, i lik majke, Vere, kojom se Kempf kasnije oženio, pa je ostavio... Ona u svoje ideale nije sumnjala?
– Vera dokraja ostaje uz ono u što je vjerovala, premda je o ponečemu mislila kritički: jedna inteligentna vjernica. Na početku konzervativne revolucije svjedočili smo mnogim “konverzijama”, ali ja sam našao da ima više drame u činjenici što je ona ostala postojana u svojoj “vjeri” nego u konverzijama tih koji su otpali doživjevši “čudesne transformacije”, od partijskog sekretara do ližioltara. A kako činjenica konverzije zna biti dramatična, obavijestite se kod Martin du Garda (“Jean Barois”!). Vera u romanu išla je odabranim putem, a ja sam se bavio situacijom ljutog siromaštva, nalazeći prirodnom odluku mnogih mladih ljudi da se već uoči rata opredijele lijevo, potpuno, svim bićem i zauvijek.
Vaš roman je prigoda da se prisjetimo da naša povijest nije ni najkrvavija ni najkompliciranija. Nose li se Poljaci lakše sa svojom historijom od Hrvata?
– Bojim se da će sad kada se konstituira nova vlast – centar i desno od njega – Hrvatska vratiti u javni diskurs ono što drži da je bilo potiskivano od strane, kako to neki vole reći, lijevo-liberalnih medija. Osobno, ja te medije držim lijevo-liberalnim šmarnom, ali zamislivo je i nešto gore što bi sada moglo i opet, kao u nesretno doba tuđmanizma, postati dominantnim diskursom. U Poljskoj i u Mađarskoj takve su opcije na vlasti. Poljaci muku muče sa svojim antisemitizmom. Koliko god sam mogao, a dao sam si puno vremena, pokušao sam ući u tu zamršenu, tragičnu priču. Do “Mjedi” mislio sam da je hrvatska povijest najtragičnija na svijetu. Sada znam da bi, kad bismo licitirali, poljska povijest odnijela krunu u pogledu grozota. Sa svojom poviješću lakše se nose suvremeni Nijemci, i mi bismo, kao i u toliko drugih stvari, dobro učinili da učimo od Nijemaca, barem onih pametnih. To je sve skupa tim čudnije što je njemačka krivnja za drugi rat ipak nesrazmjerno najveća. Poljska je imala, čini mi se, jači i krvaviji svoj endemski antisemitizam nego Hrvatska, i to podjednako na strani poljskih elita kao i u puku. Hrvatske su elite, osim dijelova visokog klera, ostale prilično rezistentne na antisemitizam, a i pučki bio je nekako manje zagrižljiv nego poljski, ruski, ukrajinski... No možda ga je najmanje bilo u Njemačkoj dok ga nije “proizveo” Hitler. Prije ustaša kod nas ipak nije bilo pogroma kakve je vidjela Poljska, nažalost čak i nakon drugog rata.
Smiješno je da Đuka odlazi 1943. u Poljsku s Baedekerovim vodičem, a vraća se iz rata na biciklu s bumaškom u džepu. U trenutku kad napušta Poljsku još pomisli kako je “šteta što nije vidio onaj hotel u Auschwitzu”. Humor vam dobro ide u ovom romanu.
– Kažete, humor? Takav Baedeker uistinu postoji i može se naći u jednoj berlinskoj knjižnici.
“Doba mjedi” ujedno je smion hvalospjev dezerterstvu koje, zanimljivo, nije uvjetovano nekim “političkim” razlozima. Možda Đuki glavu čuva to što je politički neformiran ili neinformiran odnosno što ga više interesira Baudelaire od Marxa.
– Georgovu je glavu najviše sačuvalo Božanstvo Slučaj. On je odbjegao od zastave nakon lakšeg ranjavanja, i da su ga se dočepali, bili bi ga na mjestu likvidirali. A bili bi ga smakli i Titovi graničari, pa možda i Vera, kasnije Kempf, koja je bila obavještajka između bojišnica Sremskog fronta, što mu je, u nadolasku iz Poljske na biciklu, bio na pravcu. Kako ono glasi jedan popularni šlager: “Da smo se ranije sreli...” To bi u ovom slučaju bio fatum. Onda se spominje generacija. Njih su dvoje bili takva generacija kojoj su se događale takve stvari.
Iza “Doba mjedi” “melje” teška filozofija historije. Nitko u romanu nije samo Židov, esesovac ili komunist ili antisemit, čak se ponekad čini da su to samo historijske krinke. Sugerirate li da su uloge u svijetu davno podijeljene?
– Vi mislite na krinke. Ljudi je na svijetu mnogo više nego tih krinki. Njemački filozof Simmel tvrdio je doduše da na cijelom svijetu ima samo oko 15 ljudi, ali da se oni kreću tako brzo da se čini kako ih je više. Samo u tom bi slučaju bilo više krinki nego ljudi. Uloge pak ovise o komadu u kojemu se igraju. Naprimjer, Gretchen u “Faustu”, koja bi u starom kazalištu spadala u “fah” ljupke naivke, na kraju postaje čedomorka. Tko zna, možda i Palestinka koja se raznosi...
Mnoštvo je u romanu tajanstvenih likova i događaja. Židovi u jednoj sceni plešu, u drugoj dave dijete u zemjanki. Posebno je upečatljiv lik Leona Mordekaija s kojim Đuka vodi zanimljiv razgovor. Antisemitizam je, čini se, neiskorjenjiv? Vas posebno straši pučki antisemitizam?
– Mene straši mnogo toga, ali ovo je posebno strašna situacija: Židovi u zemjanki, što je zapravo zemunica koju su prvotno iskopali crvenoarmejci, odbjegli iz njemačkog zarobljeništva, moraju ubiti dijete koje majka ne može umiriti jer bi ih odalo. To je signum stanja čovjeka u XX. stoljeću za koje tvrdim da je, unatoč Attaliju, daleko od toga da bi bilo dovršeno. Prema Reymontu kojeg sam glosirao uz naslov romana, “ništa nisam iz vjetra izvadio”. Milijun puta nažalost, taj je događaj potpuno “dokumentaran”. On što bi ipak htjelo biti književnost jesu komentari Nerođenog bića, među inim tu mislim i na komentar toga poglavlja. Nikako ne mislim da je antisemitizam neiskorjenjiv. Morate imati na umu da sam pojam – antisemitizam – ima vrlo malo veze sa samim Židovima. Da je tomu tako, jest dictum Adorna, vjerojatnog najprodornijeg uma među Frankfurterima. On i Horkheimer izrekli su mnoge osporavajuće formule o prosvjetiteljstvu (“Dijalektika prosvjetiteljstva”, dakako), ali ih ipak ubrajam među najveće nove prosvjetitelje. Daleko bilo da bi antisemitizam bio neiskorjenjiv. Čim se shvati da on nema veze sa Židovima (kao njegovim uzrokom), već s njima jedino kao žrtvama, cijeli se problem pomiče na sasvim drugu ravan. Nažalost, sa Židovima ima veze ovo što se događa u Palestini, ali to je drugi par rukava.
Posve je fascinantan simbolički prizor kad dvije povorke prolaze jedna kroz drugu a da se ne dodirnu. Jedni nose žute trake, drugi bijele. Ratovima i podjelama znači nema kraja?
– To se odnosi na onaj trenutak Kempfove anabaze kroz spaljenu srednju Europu kad se zatječe u Češkoj ili Slovačkoj. U kasnijem protjerivanju Nijemaca među najinzistentnijima bili su Česi, čudno nam to zvuči, zar ne? Poljaci ih, međutim, nisu obilježavali onako kao što su Nijemci označavali Židove, a po praksi koja spada u srednji vijek. No Poljaci su svakako označavali kuće protjeranih Nijemaca “grafitima” tipa: “Ne diraj, Poljak!” Na identičan način kao što su naši maroderi, u povečerje Oluje, ispisivali na kućama protjeranih Srba. Otkuda sam ja to mogao znati? Želim na ovom mjestu izraziti zahvalnost kolegama što su mi, u prilično dugom pisanju, pomagali u pojedinostima koje su njima bliže, ili logikom struke, ili pak posebne ljubavi za Poljsku, a oboje je slučaj moga prijatelja iz “djetinjstva u Agramu”, polonista Mladena Martića. Ili Tanje Miletić Oručević, koja je radila “Zmijin svlak” u Krakovu i dosta je ušla u “poljske stvari”. Naprimjer, opis mykve, ritualnog kupališta židovskih djevojaka i žena, “skinut je” prema prostoru u kojemu je moj komad odigran; sam je taj prostor iskustvo, ne znam što mi je preče reći da je fascinantno ili da je tužno, po svoj prilici i jedno i drugo. Jedna od naših najozbiljnijih spisateljica “u regiji”, Sarajka Alma Lazarevska, kolegijalno je, pod jakim povećalom, čitala rukopis. Ja preuzimam odgovornost za mane romana, a za eventualne valeure imaju zasluge i neki drugi. Naprimjer, Hašim Bahtijari, vlasnik i urednik TIMpressa: on se zaista potrudio oko proizvoda koji je i njegov.
Knjiga se prilično čita. Nadam se da će poneki od mojih novih čitatelja posegnuti i za prethodnim romanom “Morendo”, manje čitanim, skrajnutim, jedva recenziranim.
Vaš Kempf stvarno svašta vidi i čuje: u jednom poglavlju sablasti iz budućnosti mu vele da ima i boljih načina porobljavanja svijeta od ratova.
– Uz primjesu cinizma, mogli bismo reći da su moderni Nijemci to shvatili. A oni najpametniji među njima shvatili su isto tako da je Njemačka, premda gospodarski moćna, ipak premala da konkurira za svjetsko gospodstvo. Otud Nijemci nastoje pomirivati, posredovati, ublažavati nevolju. Nekako mislim, ako već netko mora utjecati na zbivanja na ovoj grudici pijeska na kojoj se mi koljemo do besvijesti, onda je bolje da to budu Nijemci nego netko drugi. Današnji Nijemci s Nijemcima iz drugog rata imaju veze jedni s drugima koliko ja s Kempfom. Krećemo se unutar jednoga te istog epa i plovimo rijekom koja strahuje od svojega ušća. Vi mnijete da će tako biti dovijeka. Pitajte rijeku! Naše su rijeke, kako je opisano u romanu, svašta vidjele. Naprimjer, vidjele su plutati Sofiju, ubijenu Srpkinju, koja jedina u romanu “nastupa” pod svojim pravim imenom. U galeriji žena koje promiču Kempfovim životom, Sofija je vjerojatno jedina koju je on stvarno ljubio, ostavivši u svojoj lirici o tome kriptiran trag. Ali i to njezino ime.
Vaš je sin, Jan Šnajder, nedavno u Globusu zanimljivo govorio o pitanjima koja su daleko od lirike?
– Mislite? Meni se naprotiv čini da su ta pitanja sve bliža pjesništvu, u nekoj mješavini nade i očajanja. Jan se bavi fundamentalnom znanošću, koliko god je to u Europi, pa onda i kod nas uopće moguće. Svi, naime, hoće “primijenjenu znanost”, naročito u cvatućoj oblasti informatike. Ali kad se radi o fundamentalnim stvarima, koje se u religijama zovu prvim i posljednjim (eshatološkim) i u vezi su podjednako s pitanjima postanka svemira, kao i opstanka čovjeka, čini se da, baš kao i stari Grci, recimo, presokratici, udaramo u jedno ignoramus et ignorabimus, jedno ne znamo i nećemo znati... Gledajte samo završetak Hawkingove knjige: odjednom se tu javljaju neka vlakna, neki rastrzani izrazi, daleko od strogosti formula za kojima žudi egzaktna znanost; odjednom – poezija!
Kao nestručnjak, ja mogu samo naslutiti čime se bavi Jan Šnajder i mladi ljudi koji rade s njim u okviru FER-a. Ali slutim da u tome ima nečeg faustovskog, više u smislu Goethea nego Spenglera. Što će to na kraju biti? Tek vrlo mladi mogu s tim u vezi reći: živi bili, pa vidjeli!
Na kraju razgovora, kome ste se vi to zamjerili da čak sedam vaših drama nisu nikada vidjele hrvatskog teatra? Često vam tituliraju da ste najveći hrvatski dramatičar, a vaš je opus hrvatskoj publici ostao velika nepoznanica.
– Elem, ja sam dramatičar na neviđeno, a to je nešto proturječno. Ne znam koliki sam, mnogi me smanjuju do patuljka. K tomu patuljka čije je vrijeme prošlo. Vraćam vas na početak intervjua: mi smo ovdje svi sami sebi preci. Otud eto ti ga na: iskoči, odnekud i niotkog iz dubine gledan – genije jedan... I sve prije se briše. Već sam o sebi čitao da sam jedan dramlija iz prošloga vijeka i da postojim, to jest ne postojim, po jednoj neigranoj drami. Kad sam već patuljak, dobro je da je tu Snježana, koja nasreću ima drugačija vrednovanja. Ali ni Banović ne smije raditi u Zagrebu.
Mi smo ovdje tek dotakli glavnu temu intervjua, a ta je roman, napisan neočekivano, zar ne, gotovo na kraju drugog produžetka duge utakmice. Otud vam sada ne mogu objasniti razloge tog ostracizma. Nešto o tome imate u formuli – biti apsolutni stranac! Jedino se to kod pjesnika lakše podnosi nego u slučaju dramatičara, kakvog-takvog ali ipak. K tomu, po uputi odvjetnika, ne smijem dalje o tome. Mene sudski gone već drugu godinu, i to je u sudskim analima i u svjetskim omjerima jedinstven slučaj da direktor satiričkog kazališta tuži – satiričara... A na koje sve načine maltretiraju jednu Vitomiru Lončar da se i ne govori. Pitam: Dokle još?
SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA:
