Biti sponzoruša na ruski način

Elena (Lena) Lenina vjerojatno je najpoznatija Ruskinja s privremenom adresom u Parizu. Dijete sovjetskih znanstvenika koji su živjeli i radili u velikom znanstvenom centru Akademgorodok odmalena je pokazivala smisao za ekscentričnost, pa je iskakala iz tamošnjeg akademskog okruženja, u sibirskim tajgama učeći o bontonu i o francuskoj književnosti.

Lijepa 32-godišnja Elena, majka jednog sina, jedva je dočekala priliku da ode u Pariz i ondje započne televizijsku karijeru. Prvo je bila producentica, a zatim je, zbog egzotične biografije, izgleda fatalne plavuše i poznavanja francuskog jezika, koji je sve više gubio ruski naglasak, došla i s druge strane ekrana.

Ruska Pepeljuga u Parizu, gradu u kojemu je oduvijek željela živjeti, uspjela je pronaći vlastiti put u svijet celebrityja - kada je stidljivo najavila da se druži i s ruskim milijarderima i da bi o njima htjela raditi emisije, ta je ideja odmah prihvaćena: Rusi su već poznati kao novi bogataši Europe koji svojim razmetnim ponašanjem zabavljaju, ali i zgražaju Europu starog kova i dobrog ponašanja.

Detalje iz svoje biografije Lena polako dozira pa nije ni čudno da su francuski mediji u ruskoj ljepotici pronašli novu inspiraciju. I premda se puno toga može saznati iz njezinih 17 objavljenih romana na granici dokumentarnog i fikcije, a svi se bave novom Rusijom i njezinim novim vladarima, Lena Lenina nikada na pitanja ne odgovara jednostavno i jednoznačno.

To se odnosi i na pitanja iz njezina privatnog života, jer je u knjizi o tome kako zavesti bogatog Rusa govorila o vlastitom iskustvu, ljubavnoj aferi s jednim ruskim milijarderom čiji identitet pomno čuva. Možda zato što želi da što dulje bude u centru medijskog interesa i da se o njoj piše i govori. Već je vlasnica naslovnih stranica svih glossy francuskih časopisa koji su čak o plavokosoj “djevuški” pisali kao o KGB-ovoj špijunki, ruskoj Mati Hari, dok ona za sebe kaže da je tek “suvremena književnica”.

Moj loš ukus

Kako je bilo odrastati u znanstvenom centru Akademgorodok, pokraj Novosibirska, u kojemu su vaši roditelji radili?

- Od samog djetinjstva znala sam da ne živimo u jednostavnom gradiću, nego u znanstvenom sibirskom centru i da ne moramo stajati u redu za kupnju proizvoda. Tako su mi objasnila djeca u dvorištu. Točnije, redovi za specijalni odjel narudžbi bili su puno kraći od redova za salame u običnom sovjetskom dućanu i ondje su prodavali svakojake delikatese.

Među delikatesama su se naročito izdvajali kondenzirano mlijeko i čokoladni maslac. Roditelji su smatrali da ja od sebe trebam napraviti vrlo učtivu damu koja na besprijekornom francuskom jeziku ocjenjuje vremensku prognozu za sutra. Inače, teško je objasniti zašto su me dali u pokusnu grupu dječjeg vrtića s učenjem francuskog jezika. Madam, koja nam je predavala jezik, imala je duplo veći razlog za snobizam. Ona je žvakala francusku žvakaću gumu koju je donijela sa sobom s putovanja preko granice.

U to vrijeme apsolutno sovjetskih godina, koja je žvakala žvakaću gumu, lijepo mirisala na parfem i bila dobro odjevena, u uvoznim trapericama, nije mogla ne biti savršenstvo. Kad bih ja danas susrela takvo žvakajuće savršenstvo u vrtiću svojeg sina, prebacila bih ga baš u tu drugu grupu.

Što je za vas tada značila Francuska?

- Najmodernija djevojčica u razredu uvijek je, maštovito zatvarajući oči, govorila, da će ona sigurno emigrirati u Francusku. Riječ “emigracija” je bila moderna u sovjetska vremena. Na satovima francuskog marljivo sam izučavala znamenitosti Pariza, u mislima vidjela curicu iz razreda kako vrišti na najvišem katu Eiffelova tornja i ne zna kako se spustiti, ili izgubljenu u Louvreu u kojem, čak i za letimični pogled svakog eksponata, barem za jednu minutu, po statistici treba potrošiti šest mjeseci.

Kada je moj tatica, provjeravajući moj dnevnik, vidio stalne petice iz francuskog jezika i ponekad četvorke iz ruskog, upitao je: “Je li moje dijete rusko ili francusko?” Ti lagani uspjesi u francuskom jeziku i, da, još i neočekivano drugo mjesto u recitiranju stihova Mauricea Carêmea na francuskom jeziku pred tisućama ljudi koji proučavaju jezik Molièrea, učvrstili su moje uvjerenje da smo “Francuska i ja - blizanci, braća...

Kažete da ste se televizijskim poslom počeli baviti baš iz razloga koji su ukorijenjeni u vašem djetinjstvu. Kako to?

- Moj brat i ja, koji smo odgojeni u obitelji intelektualaca, bili smo ograničeni u elementarnim dječjim radostima, koje su se smatrale niskointelektualnim, kao što su kino i televizija. Potpuna odsutnost znanja o kinematografiji smetala mi je za intervjuiranje najpopularnijih glumaca - ja ih jednostavno nisam prepoznavala. A s obzirom na to da se kod nas, kao i kod sve ostale normalne djece, dan također sastojao od 24 sata, prazninu od televizora popunjavale su nam knjige.

Doduše, roditelji su nam kontrolirali i izbor literature. Ne bi od mene otimali Georgesa Simenona ili Alexandrea Dumasa i bacali u smeće. Naravno da ne. Ali bi me zato za obiteljskim stolom zezali zbog mog primitivnog literarnog ukusa.

"Dobro, nemoj se pjeniti”

Kakvi su bili vaši ciljevi kad ste došli u Francusku?

- Na jednim od korica višemilijunskog francuskog “Tele7dana” moju fotografiju, krajnje nepristojnu i krajnje erotsku, pratio je intrigirajući naslov: “Elena - poslovna žena, avanturistica ili agent KGB-a?” Izdavač je još otisnuo i tonu plakata u svim dimenzijama i okačio ih u metrou, kioscima s novinama i stupovima. Na moje retoričko pitanje, koje se s francuskog na inteligentni jezik prevodi sa: “Koji vrag?”, glavni urednik je odgovorio: “Dobro, nemoj se pjeniti, pretpostavljam da ti nisi agent, ali se zbog toga bolje prodaje!”

Na svu sreću, novine i časopise ne čitaju samo rukovoditelji banaka i odvjetnici, nego, kako se i pokazalo, i izdavači knjiga. Jedan od najpoznatijih među njima, Francuz Michel Lafone, čovjek s velikim nosem, našao me preko brojnih menadžera Prvog francuskog kanala i dao povoljan prijedlog - zaraditi novac za zadovoljstvo da ispričam istinu o sebi i plasirati tu priču za frankofono stanovništvo Europe i Sjeverne Afrike.

Da sam ja ofarbana plavuša, uzbudila bih se zbog toga što meni, u mom nježnom uzrastu, predlažu pisanje autobiografije. No, ja sam bila polaskana. Da bi me uvjerio, koristio se svakakvim štosevima - pozvao me da zaronim u najdublju i najbistriju rijeku novca na svijetu i predlagao mi da se na svoje zadovoljstvo pobrčkam u njoj. Da je nesretni izdavač znao da sam ja spremna o sebi pisati čak i besplatno, što je tipično ne samo za narcisoidne predstavnike show businessa, uštedio bi golem novac. Ali on to nije znao i ja sam dobila avans koji obara s nogu - za doživotno pamćenje.

Kakav je bio rezultat?

- Rezultat, po vrlo opsežnom i necenzuriranom - ushićenom izrazu izdavača, premašio je čak i njegova očekivanja. Knjigu koja je izašla za šest mjeseci od trenutka potpisivanja ugovora, debljine tristo stranica, razgrabili su kao vruće kolačiće, čak i u supermarketima. Novopečenu spisateljicu pozivali su u prekidima televizijskog programa, da bi se malo uvježbavala u književnom ping-pongu, a tisak je priznao, da se književna bratija mora malo stisnuti kao i još neke stvari o mojem poprsju i boji kose.

Nakon dvije godine, u prestižnoj izdavačkoj kući “Grasset”, izišla je moja knjiga o velikim ruskim poduzetnicima ”Russes comme Cresus” i još nakon godinu dana, knjiga o lakoj prevlasti u privlačnosti ruskih žena nad francuskim ženama ”Seduire a la russe”, koju je izdala izdavačka kuća “Rocher”.

To su sve knjige na francuskom jeziku. Kada je izašla prva knjiga na ruskom?

- Nakon objavljivanja u Francuskoj, primijetili su me i ruski izdavači. Tako se rodila moja prva knjiga na ruskom jeziku, pod nazivom “Perfection. Strast prema savršenstvu”. Zatim je, nakon godinu dana, izišla knjiga koja je odmah postala bestseler “Multimillionaires”, o ruskim milijarderima, zatim knjiga “EliteFrance”, pa knjiga koja je nekoliko tjedana zaredom bila na prvome mjestu u nacionalnoj književnoj hit paradi, “Sexual.

Kako osvojiti bilo kojeg muškarca”, koja je, pravde radi, a unatoč skromnosti, također bestseler. I tako je krenulo. Jednom u pola godine - nova knjiga. Na današnji dan - sedamnaest knjiga.

Kako ste se upoznali sa svijetom ruskih bogataša, što vas je motiviralo na pisanje knjiga o ruskim carevima?

- Redovito dolijećući u Moskvu iz Pariza, na Moskovskoj televiziji producirala sam i vodila emisiju o najuspješnijim ruskim poduzetnicima. Sama sam odabrala temu. Htjela sam razumjeti tajne uspjeha i sama ga postići. Strašno me intrigiralo intervjuirati milijardere u raznim područjima businessa, analizirati zašto oni, a ne neki drugi postižu uspjehe. Na taj sam se način ponovno upoznala s najznačajnijim ljudima u zemlji.

Također, kao i u bilo kojem poslu, i ovdje je radio sustav preporuka. I pritom sam bila oprezna: odlučila sam u intervjuu pokazati dobre strane milijardera, ne prevariti ga, niti izdati. Računala sam da će me s takvim stavom preporučiti svom prijatelju, drugom milijarderu. Tako sam skupila odličnu kolekciju mobilnih telefona najkrupnijih biznismena u zemlji.

Ne mogu se pohvaliti da se družim s njima, druženje pretpostavlja jednakost. No, s mnogima od njih postala sam prijateljica, a zahvaljujući svojoj financijskoj neovisnosti, mogu s njima održavati neusiljene prijateljske odnose.

Što Francuzi misle o ruskoj eliti? Kako vaši sunarodnjaci žive u Parizu?

- Ruski milijarderi zaprepašćuju publiku u Francuskoj svojim bajnim i brzim zaradama, svojom darežljivošću i hrabrošću u svojim kupovinama: najskuplje kuće i vile, najljepši auti i žene i, naravno, najdarežljivije napojnice. Rusi ne samo da vole Pariz s njegovim najboljim gurmanskim restoranima na svijetu, već i Azurnu obalu, posebno Monaco i St. Tropez i skijaške toplice...

Rusi si dopuštaju nevjerojatnu raskoš tijekom odmora. Na primjer, tko će brže potrošiti milijun dolara u gotovini. U Zapadnoj Europi to nije tako jednostavno. Znaju najprestižnije noćne klubove uzeti u najam za ”ruski tulum” i zabraniti ulaz lokalnom stanovništvu. Ili pozvati 500 gostiju na tulum i svim nazočnim djevojkama pokloniti jednake haljine Haute Couture od nekog velikog dizajnera. A heroj moje knjige ”Les Nouveaux Tsars” (Novi carevi) na svoj je rođendan u stotine kamenica stavio kopije “Velikog mogula” - prave briljante odlične čistoće od dva karata za sve goste. Neki su ih i progutali.

Ruski milijarderi ne vole da se o njima piše. Jeste li doživjeli neugodne situacije i prijetnje?

- Pisanje knjiga o milijarderima opasan je čin - cijelo vrijeme hodaš po oštrici. Oni su jako utjecajni ljudi i mogu jednostavno izaći na kraj s bilo kim i pokvariti mu reputaciju. Zato se mora manevrirati između želje da se čitateljima ispriča istina i da se ne zamjeriš opasnim tipovima.

Iako, nadam se, da mi se puno opraštaju kao nepametnoj plavuši. I ironiju u svojim knjigama o oligarsima uglavnom usmjeravam na sebe i njihove zaštitare i tajnike. Bojim se provjeravati imaju li ruski milijarderi osjećaj za humor. Jako mi se živi.

Što vas je najviše šokiralo kada ste sakupljali materijal o životu ruskih careva?

- Knjiga ”Les Nouveaux Tsars” (Novi carevi) - roman je o životu i avanturama jednog ruskog milijardera. Jedan general mu za rođendan daruje neobične avanture i mogućnost zaljubljivanja, ali igra postaje opasna realnost u kojoj heroja žele ubiti, da bi zavladali njegovim kolosalnim carstvom. U knjizi ima ljubavi, seksa, ubojstava, droge, raskoši, briljanata, dvoraca, jahti i drugih atributa života suvremenih “careva”. Jedan holivudski režiser i jedan ruski filmski producent trguju s mojim francuskim izdavačem za pravo ekranizacije romana. Njime se jako ponosim.

MIRIS NOVCA RUSKE ELITE

NITKO SE O ŽENI NE BRINE KAO BOGATAŠ

Pišete o ruskim milijarderima, njihovim ženama i ljubavnicama, kako oni žive. Jeste li željeli biti jedna od njih?

- Imala sam romansu s jednim od milijardera. To je istodobno i ugodno i opasno. S jedne strane, oni se kao nitko znaju brinuti o ženi, snagom svojih ogromnih mogućnosti. Priznajte, ugodno je slijetati privatnim avionom na romantični ručak u drugu zemlju i na poklon dobiti lijep ukras i tisuću ruža koje uopće ne mogu stati u tvoj dom. S druge strane, ti ljudi se ne mogu opustiti.

Njih stalno prisluškuju konkurenti, ruske i inozemne obavještajne službe. Oni imaju kolosalnu odgovornost pred stotinama tisuća suradnika i kroničan nedostatak vremena, a pritom se boje za vlastiti život, stalno strahuju da im netko ne kidnapira djecu, njima bliske osobe. Zato danas, privatno, preferiram jednakost među partnerima u svakom segmentu života: jednakost po fizičkom pitanju, jednakost u uzrastu, intelektualnom, financijskom, socijalnom i duhovnom pogledu...

IZA KNJIŽEVNE ZAVJESE

ISPITIVALI SU ME TAJNI AGENTI

Prezivate se Lenjina. Je li vam to pravo prezime?

- Da, to mi je pravo prezime. Danas nije problem zvati se kako želite - odete u Matični ured i lako postanete Staljin, Mussolini i Kennedy. Za mene je ime “Lena Lenjina” proglas vlastite neovisnosti, samostalnosti i feminizma. Iako sam ja feministica koja voli muškarce.

Je li u vašem životu bilo opasnih situacija?

- Prije publikacije dokumentarno-ekonomske knjige o ruskim milijarderima “Russes comme Cresus” rukopis su pročitala tri odvjetnika. Po francuskim zakonima čak je i otkrivanje najdraže vrste oligarhovog šampanjca napad na njegov osobni život. Na mene su vršili pritisak i milijarderi i znatiželjne obavještajne službe. Ali, srećom, knjiga je izašla, ja sam živa i planiram još pisati.