Claire Roument, direktorica je energetskog udruženja Energy Cities, udruge gradova koja okuplja više od 1000 gradova u 30 zemalja EU i pomaže lokalnim vlastima u energetskoj tranziciji. Na konferenciji u Križevcima 'Sporazum gradonačelnika – stvaranje održivih zajednica', kojom se obilježilo deset godina te inicijative, Roument je prenijela je znanja i iskustva njihovog udruženja. Tim smo povodom dobili priliku pitati je o procesu koji su energetski gradovi pokrenuli u smjeru energetske tranzicije – kako teče, gdje zapinje, kako ga ubrzati pa i kako u svemu tome stoje hrvatski gradovi.
* Među 1000 gradova u Europi iz 30 zemalja, pet je hrvatskih gradova. Koji su pomaci učinjeni, koji biste hrvatski grad izdvojili kao primjer dobre prakse?
- Ovo je pitanje na koje obično ne odgovaramo jer su svi od naših 1000 članova aktivno uključeni i teško ih je uspoređivati jer se izdvajanjem jednoga umanjuje trud ostalih. No, trenutačno smo uključeni u vrlo zanimljiv projekt s Ivanić-Gradom pod imenom Living Streets, koji otvara mogućnosti za drugačije načine razmišljanja o javnim prostorima. Ivanić-Grad je toliko angažiran i predan projektu da je stvarno inspirirao mnoge druge gradove u EU da isto počnu drugačije promišljati o javnim prostorima.
* Na koje sve načine pomažete lokalnim vlastima u odmaku od fosilnih goriva? Kakva uloga građana može biti u svemu tome?
- Imamo tri glavne aktivnosti koje radimo. Prvo je dubinska razmjena iskustava, obično kroz europske projekte, gdje se testiraju novi načini provođenja aktivnosti. Možete, primjerice, testirati nove načine financiranja obnove javnih zgrada, nove odnose i partnerstva s građanima u svrhu proizvodnje energije, none tehnologija za grijanje kroz toplane, itd. Zatim pružamo članovima jednostavne alate i znanja, načine prenošenja iskustava i primjera dobre prakse, vođenje kampanja za uključenje građana na lokalnim razinama. Treća stvar koju radimo kako bismo se približili građanima je lobiranje. Koristim dobre primjere među članovima kako bismo pokušali promijeniti zakonodavstvo na EU razini i time lokalnim sudionicima omogućili više prostora za djelovanje.
* Na razinama lokalnih zajednica, barem u Hrvatskoj, često zapinje. Kakva su vaša iskustva?
- Smatram da danas ne zapinje toliko na razini lokalne zajednice. Zapinje u načinima na koje su stvoreni procesi odobrenja projekata i u zakonodavstvu. Naravno da postoje lokalne vlasti kod kojih zapinje i onih koje su naprednije, no i dalje smatram da je najveća prepreka zakonodavstvo na nacionalnoj razini i općeniti energetski okvir.
* Možete li izdvojiti neke primjere dobre prakse iz hrvatskih gradova u provođenju mjera predviđenih Akcijskim planom za energetski održivi razvoj zajednice, tj. SEAP?
- Tijekom ove konferencije imali smo prilike čuti aktivnosti šest različitih gradova i općina koji su pokazali izuzetnu progresivnost. Jedan od najsvjetlijih promjera je otok Krk, gdje su već ostvarena velika postignuća jer na razini svih općina postoji konsenzus da energetska održivost treba biti prioritet razvoja otoka.
* Zašto se ciljevi SEAP-a tako sporo ostvaruju?
- Politički okviri ne podržavaju dovoljno činjenicu da nam je potrebna opća tranzicija energetskog sustava. Na razini EU upućujemo na to da bi se strukturnim fondovima za iduće razdoblje od 2020. trebala financirati ta tranzicija. Ona ne podrazumijeva samo promjene u energetskom sustavu, već i čitav ekonomski ekosustav na lokalnoj razini. Sada je vrijeme da se strukturni fondovi usklade s transformacijom svih područja prema nisko-ugljičnima. Time će se omogućiti financiranje jer se pokazalo da se većina neimplementiranih mjera predviđenih SEAP-ima nisu dogodile upravo zbog neodgovarajućih financijskih mehanizama potrebnih za ostvarenje tih aktivnosti.
* Kakav je trenutačni status inicijative Sporazum gradonačelnika? Koje su prednosti tog članstva?
- Broj gradova pristupnika Sporazuma gradonačelnika trenutno više nije u porastu i moramo se zapitati zašto se to događa. Biti potpisnikom znači biti dijelom veće zajednice gradova koji su uključeni i predani ostvarenju zacrtanih ciljeva.To je dovoljno samo po sebi jer ta kolektivna inicijativa daje mogućnosti suradnje. Možete jednostavno kontaktirati druge potpisnike i zamoliti ih za pomoć i savjete u provođenju određene ideje ili projekta. To je zajednica zajedničkih interesa. Mi, također, pokušavamo uskladiti sve EU financijske instrumente. Primjerice, ako želite financirati projekte za 'smart city', morate postati potpisnik sporazuma gradonačelnika kako bi se osiguralo da gradonačelnik koji potražuje sredstva EU ima dugoročnu viziju.
* Koliko je hrvatskih gradova i općina sada već potpisnika te inicijative? Sustavno pratite njihov napredak, kako ga ocjenjujete?
- Hrvatskoj ide jako dobro po pitanju gradova potpisnika, s obzirom da gotovo polovica građana Hrvatske živi u gradovima i općinama koje su potpisale sporazum. To je više od prosjeka EU i smatram da se radi dobar posao u kontekstu pomaganja i podrške gradovima. Time se pokazuje da ima dovoljno potpore da se sporazum kvalitetno provede. Zato bih zaključila da vam ide dosta dobro u usporedbi s ostalim zemljama i podupirem vas da nastavite u tome smjeru.
* Mnogim potpisnicima te inicijative nedostaje stručne i financijske podrške u razvoju projekata koje imaju u svojim akcijskim planovima.
- Potrebno je više uključiti potpisnike u opće zakonodavne okvire. Nužno je da se postane dio okvira na nacionalnoj razini da se razviju kvalitetne energetske strategije. Banke, također, moraju drugačije razmišljati o ulaganjima jer zadovoljavanjem kriterija koji se trenutno traže od lokalnih vlasti teško su izvediva ulaganja u obnovljive izvore. Nužno je da se potpuno uključi sporazum u nacionalni kontekst. S druge strane, sami gradovi su interno potkapacitirani i sami trebaju podršku izvana da se projekti i planovi krenu ostvarivati.
* Što možemo naučiti od gradova u EU? Što je ključno za uspješnu energetsku tranziciju? Jesu li dio rješenja obnovljivi izvori u vlasništvu građana?
- Istina je da se određeni projekti i inicijative ne mogu jednostavno prekopirati u druge gradove i države zbog razlike u zakonodavstvu, uvjetima i ostalim stvarima, no razmjena znanja najčešće ne daje direktna rješenja, već nove ideje i otvara horizonte. Postoji korist u razmjeni pravih tehnoloških rješenja, no najveći se učinak postiže na psihološkoj razini gdje se sudionici nakon razmjene vraćaju sa stavom da je projekt moguć i izvediv u njihovoj lokalnoj zajednici. Zato smatram da je nužno više ulagati u to.
S gledišta globalnih klimatskih promjena, nije važno tko je vlasnik vjetroturbine ili tko njome upravlja. S gledišta političke prihvatljivosti, to može biti ključno. Stoga je provedba same klimatske politike usko povezana s odgovorom na pitanje tko je dobio povlašten pristup i priliku proizvoditi energiju iz obnovljivih izvora i zaraditi na njoj: vanjski ulagači koji koriste lokalne resurse regije za vlastite poslovne interese ili lokalno stanovništvo koje može koristiti resurse svojeg sunca, biomase ili vjetra i proizvesti ne samo energiju, nego stvoriti i novu regionalnu vrijednost, nove prilike i radna mjesta.