U Hrvatskoj se vrlo često govori o tome da je sve privatizirano ili rasprodano. I da je na djelu nekakav neoliberalizam ili divlji kapitalizam. Međutim, teze o rasprodaji i neoliberalizmu pusta su priča, vrlo vjerojatno smišljena namjerno da se prikriju činjenice. Jer one govore posve suprotno.
Ovdje se neću baviti dobro poznatim temama o visokom poreznom i neporeznom opterećenju, velikim, neefikasnim i, kao gorivo korupciji, opasnim državnim rashodima.
Fokus je na poduzećima: koliko je naš Vladin sektor, odnosno država, prisutan kroz vlasništvo nad poduzećima i kako u tom pogledu stojimo u usporedbi s drugim zemljama?
Ovi podaci i usporedbe do sada nisu objavljivani jer je teško doći do podataka. U mraku bez podataka ljudima su se priviđale svakakve stvari: da je kod nas sve privatni, divlji kapitalizam. Ili da je normalno da države imaju vlasničke udjele u mnogim tvrtkama. Eto, na primjer, Skandinavci: nije li SAAB bio državna tvrtka (prije nego što je propao)?
Srećom, podaci OECD-a sada omogućavaju usporedbe. Iako Hrvatska nije članica OECD-a, za 2013. je napravljen pregled koji je uključio i velik broj država koje nisu članice, među njima i Hrvatsku. Promatrana je prisutnost poduzeća u državnom vlasništvu u 31 važnom sektoru prerađivačke industrije i usluga. Ako bi, na primjer, u nekoj državi vladina poduzeća bila prisutna u svim sektorima, kao što je slučaj u Kini, pokazatelj za tu zemlju poprimio bi vrijednost 6 (=31*6/31). Ako bi u nekoj drugoj državi vladina poduzeća bila prisutna u samo sedam sektora, kao, primjerice, u Ujedinjenom Kraljevstvu, pokazatelj za tu zemlju poprimio bi vrijednost 1,35 (=7*6/31).
Dakle, slika pokazuje da se Hrvatska nalazi među državama koje imaju najrašireniju ulogu države u sektoru poduzeća. U društvu smo s Rusijom, Kinom, Turskom, Poljskom i Rumunjskom.
Podatak upućuje na tri važna zaključka.
Prvo, teza o totalnoj rasprodaji i divljem kapitalizmu potpuno je promašena. Osim što kroz proračune središnje države i lokalne vlasti preraspodjeljuje gotovo polovicu BDP-a, hrvatska Vlada ostvaruje presudan utjecaj na gospodarstvo i kroz izravnu vlasničku kontrolu nad poduzećima u gotovo svim važnim sektorima nacionalnog gospodarstva.
Drugo, tvrdnje da neke od najbogatijih država svijeta (često su se spominjale skandinavske zemlje) imaju državno upravljanu ekonomiju pokazuju se kao puste priče. Najbliža nam je Švedska, koja ima prilično raširene državne tvrtke, no Švedska u njima zapošljava neusporedivo manje ljudi u postotku od ukupno zaposlenih.
Norveška je specifična zbog nafte, no čak i takva ima manju prisutnost državnih tvrtki od Hrvatske. Finska, Danska i Island daleko su od nas. Dakle, skandinavske države imaju privatna, otvorena i vrlo kompetitivna tržišta na kojima zasnivaju svoj prosperitet (i ubiru one prilično veće poreze od ostalih europskih zemalja).
Treće, brojne su studije pokazale da su naša državna poduzeća neučinkovita (o tim studijama pisala je i Maruška Vizek na ovim stranicama). Sada imamo i prikaz iz kojeg se vidi da se kroz razgranatost sustava državnih tvrtki njihova neučinkovitost širi kroz cijelu mrežu gospodarskih aktivnosti. Prema tome, podatak koji gledamo na slici u velikoj mjeri objašnjava uzroke naše ekonomske stagnacije.
Netko će možda primijetiti da Poljskoj i Kini ne ide baš loše, kao ni Turskoj, te da je i Francuska prilično razvijena zemlja. Taj prigovor, koji ide za time da raširene državne tvrtke uopće nisu loša stvar, mora se suočiti s dva zapažanja.
Prvo, Kina ima ozbiljne probleme i drukčiji političko-ekonomski sustav, koji se ne može oponašati, i više je nego upola slabije razvijena od Hrvatske (po stanovniku). Drugo, sve zemlje s kojima smo u skupini su po nekoliko, pa i nekoliko desetaka puta veće od Hrvatske. Prisutnost državnih poduzeća na velikom tržištu manji je problem jer se na velikim tržištima lakše razvija konkurencija i takva su tržišta atraktivnija za ulaganja. Prema tome, od zemlje s vrlo raširenom ulogom državnih poduzeća postoji samo jedna još gora stvar: mala zemlja s vrlo raširenom ulogom državnih poduzeća.
Sljedeća hrvatska Vlada morat će se uhvatiti u koštac s ovim problemom. On guši naš daljnji ekonomski napredak. Rješenja će morati uključiti i privatizacije, puno odlučnije od ovih jedva vidljivih u posljednjih šest godina.