Končar Elektroindustrija je najveća hrvatska industrijska tvrtka na području energetskih tehnologija, a an njezinom čelu već gotovo dvadeset godina je Darinko Bago.
U intervjuu, uoči velike energetske konferencije Jutarnjeg lista, Bago govori o stanju i perspektivi Končara, kao i hrvatskog energetskog sektora u cjelini.
U kakvom je stanju hrvatska industrija energetske opreme danas?
- Energetika u svijetu u zadnjih dvadesetak godina prolazi kroz vrlo snažnu transformaciju. S korisničke strane električna energija preuzima mjesto privilegiranog izvora energije. Što se tiče primarne energije, nedvojbeno je da će rasti uloga obnovljivih izvora energije - dakle voda, vjetra i sunce. Pogotovo se to odnosi na proizvodnju električne energije iz fotonaponskih panela. Zbog agresije na Hrvatsku, zbog loših energetskih strategija te još lošijih njihovih provedbi Hrvatska u zadnjih dvadesetak godina ozbiljno zaostaje u razvoju energetskog sektora. Samo za primjer, do 1992. godine, kao jedna od rijetkih zemalja u svijetu, proizvodili smo fotopanele, a danas isključivo uvozimo. Na području vjetra pokazali smo izniman talent za uvoz svega i svačega te još dodatno i subvencioniranje toga uvoza.
Ipak, globalni trend elektrifikacije energetske potrošnje koji ste ranije spominjali, čini se, ide na ruku Končaru?
- U jednu ruku da, u jednu ruku ne. Nesumnjivo će rast potražnje za električnom energijom dovesti i do povećanja potražnje za opremom kojom se ta energija proizvodi, no s druge strane jačanjem obnoizvljivih izvora električna oprema koja proizvodi električnu energiju se mijenja. Končar je kroz povijest bio značajan proizvođač generatora i ostale opreme za termoelektrane. Danas te opreme Končar u svom proizvodnom programu praktički više nema, ali smo s druge strane razvili i usvojili proizvodnju cijelog niza novih proizvoda. Kontinuiranim promjenama Končar se pretvorio od grupe koja je početkom devedesetih godina bila u valu stečajeva u stabilnu visoko tehnološku grupu koja raste, dominantni je izvoznik, zapošljava i visoko obrazovani kadar, mnogo domaćih dobavljača, isplaćuje osobne dohotke znatno iznad prosjeka Hrvatske te istovremeno ostvaruje značajnu dobit. Uz to Končar ostvaruje snažnu suradnju s akademskom zajednicom. Dakle, Končar je stvorio jedan mali, održivi vlastiti ‘eko sustav’. Mnogi koji se na vrijeme nisu prilagodili promjenama, bez obzira na znanje, tradiciju i ime (brend), u međuvremenu su stagnirali ili propali.
Već ste spomenuli naše energetske strategije. Ona koja je trenutno na snazi je de facto zastarjela, a donošenje nove se najavljuje već dvije i pol godine, ali bez značajnijih pomaka. Što domaća industrija očekuje od tog dokumenta jednom kad on bude donesen?
- Ono što je domaćoj industriji vrlo važno jest dobiti odgovor na pitanje kako Hrvatska namjerava postići energetsku neovisnost, odnosno kako maksimalno smanjiti energetsku ovisnost o uvozu. U takvoj strategiji Končar kao i drugi dionici energetskog sektora moraju pronaći svoje mjesto i angažirati se u svim onim njezinim dijelovima gdje profitabilno mogu stvarati značajnu dodanu vrijednost. A to sve je preduvjet da kroz realizaciju takvih poslova kod kuće steknemo reference koje su nužne da bismo svoje proizvode plasirali i na stranim tržištima. Teško možemo nastupiti na stranom tržištu, tamo zagovarati i prodavati određenu energetsku opremu, ako to ne možete demonstrirati na primjeru zemlje iz koje dolazimo. Zato je za nas energetska strategija iznimno bitna. A da bi se donijela kvalitetna energetska strategija potrebno je vrijeme, odnosno politička stabilnost. Tu stabilnost imamo zadnjih godinu dana stoga je i za očekivati za do godinu dana i novu strategiju.
Ispada da je domaća strategija bitna zbog izvoza...
- Upravo je tako. Uzmite, za primjer, naše tvornice transformatora koje izvoze između 87 i 97 posto svoje proizvodnje. Netko bi mogao misliti kako njima domaće tržište nije naročito bitno, ali to je apsolutno netočno. To domaće tržište predstavlja dio našeg ‘eko sustava’. Suradnja koju mi imamo s Hrvatskom elektroprivredom i ostalim kupcima, te s domaćom akademskom zajednicom, ključ je uspjeha koje imamo u procesu razvoja i optimiranja naših transformatora. Domaće tržište, bez obzira na udjel u ukupnoj prodaji, za nas je dragocjeno. Kad to ne bismo mogli raditi u Hrvatskoj, morali bismo negdje drugdje aplicirati naš razvoj što znatno komplicira cijeli niza aktivnosti, a time se povećava rizik neuspjeha.
Ne bi li onda kao dio strategije država morala odrediti neke prioritetne tehnologije čiji će razvoj u budućnosti poticati, te tako iskoristiti to veliko znanje koje u Končaru i ostatku domaće industrije postoji?
- Apsolutno, ali tu govorimo o dva koraka. U prvom koraku energetska strategija je dokument koji mora odražavati interes države, a ne pojedinačnih poduzeća. Njezin cilj mora biti da građanima i pravnim osobama osigura što veći stupanj energetske neovisnosti sa što dostupnijom, što pouzdanijom i što jeftinijom i čišćom energijom. Nakon toga svaka Vlada prihvaćenu strategiju mora pretočiti u mjere kojima se maksimiraju interesi države, između ostaloga i kroz poticanje novih tehnologija ali i dizanje efikasnosti postojećih.
Što znači to maksimiranje?
- To znači da se što veći dio primarne energije proizvede u Hrvatskoj, kao i da se oko energetskog sektora stvori vlastiti ‘eko sustav’ gdje će se dominantni dio novostvorene vrijednosti u sklopu provedbe strategije realizirati u Hrvatskoj. Zašto je to bitno? Pa posve je jasno da se energetska neovisnost ne postiže samo kroz dostupnost bazičnih energenata. Pogledajte samo arapske zemlje. Neke od njih obiluju golemim rezervama ugljikovodika, ali već da bi te energente izvukli iz zemlje ovisni su o tehnologiji i znanju koje same ne posjeduju. A gdje je prerada, transport... Dakle, uz tolike rezerve energenata arapske zemlje nisu energetski neovisne. Da biste postigli istinsku energetsku neovisnost potrebno je građanima i drugim korisnicima osigurati pristup, pretvorbu i korištenje energije neovisno od drugih država, a što je iznimno važno i u kriznim trenucima. Hrvatska se s takvim problemom susrela u Domovinskom ratu i usprkos svim izazovima uspjeli smo postići da opskrba energijom na zadovoljavajući način funkcionira. Poučeni iskustvima iz Domovinskog rata jasno je da se energetska strategija mora zasnivati i na projekciji rizičnih situacija, te da kao sredstvo umanjivanja tih rizika moraju biti obuhvaćati svi ključni dionici sektora. Energetska sigurnost je u konačnici važan segment nacionalne sigurnosti kojem sve više pažnje pridaje i NATO savez. Uz sve dosad narečeno provedba energetske strategije mora rezultirati i dodatnim zapošljavanjem.
Ako je tomu tako, zašto se onda donošenje nove energetske strategije toliko čeka?
- Kasnili smo u prilagodbi promjenama, zatim smo kasnili i u provedbi zacrtanog, te se događalo da strategije postanu - kao što ste i sami rekli - zastarjele, čak i kontraproduktivne. Tom su problemu pojedine Vlade pokušavale doskočiti tako što bi strategiju ostavile po strani pri donošenju nižih akata, dakle došlo je u najmanju ruku do marginalizacije problema. A energija je temeljna pretpostavka za razvoj svakog društva. Povijest ne pozna snažan razvoj jednog društva a da ono nije imalo kvalitetnu, za to vrijeme, riješeno pitanje dostupnosti korisnoj energiji. Iz svega je jasno da je za donošenje kvalitetne strategije potrebno i vrijeme.
Kad govorimo o poziciji domaće energetske industrije, kako vidite njezinu budućnost u okvirima zajedničkog europskog tržišta i sve veće konsolidacije europskog energetskog sektora?
- Končar već dva desetljeća dominantni dio svog izvoza ostvaruje na tržištima zemalja Europske unije. U tom razdoblju svjedok sam iznimno visokog stupnja naše političke naivnosti. Kad u nekoj europskoj direktivi pročitamo da tržište treba liberalizirati, mi to učinimo na način koji je znatno snažniji i od onoga što je pravilima propisano pri tome ne vodeći brigu o interesima hrvatskog gospodarstva. To se najbolje vidjelo na primjeru vjetroenergetike u Hrvatskoj. A onda s druge strane imate Njemačku koja je - istovremeno dok je snažno zagovarala liberalizirano tržište - ulagala stotine milijardi eura u razne vrste subvencija za vjetroenergetiku. Onda se mi gospodarstvenici pitamo kako je moguće u Hrvatskoj konkurirati takvim proizvođačima, posebno kad te zemlje našim domaćim investitorima osiguravaju i jako povoljne kredite ako kupuju opremu njihovih tvrtki. Da sumiramo: proizvodnim subvencijama, financijskim subvencijama i razvojnim subvencijama otvaraju se radna mjesta u Njemačkoj i konzekventno zatvaraju u - Hrvatskoj. I sad se svi čude zašto nam desetine tisuća mladih, obrazovanih ljudi odlaze u zapadnoeuropske države. Pa ne odlaze oni kao proizvod loše politike ove ili prethodne Vlade. Njihov odlazak je rezultat loših politika niza prethodnih Vlada koje nisu vodile brigu gdje će u budućnosti ti mladi obrazovani ljudi raditi. I to je dio te naše naivnosti.
Netko bi rekao da je to politička korektnost...
- To nije politička korektnost. Korektnost je kad se ponašate kao i drugi, u skladu s pravilima. Kad se trudite učiniti i više od onoga što trebate i pri tome ne vodeći brigu o vlastitim interesima, onda je to u najmanju ruku politička naivnost.