U narodu se kaže da jednome ne svane dok drugome ne smrkne, a u slučaju globalnog potonuća naftnih cijena koje je trajalo kroz cijelu prošlu godinu, svanulo je domaćim trgovcima naftnim derivatima. Prema proračunu koji je temeljem podataka o cijeni nafte na mediteranskom tržištu i tečaja američkog dolara izradio Svijet energije, profitne marže u hrvatskoj maloprodaji nafte od travnja prošle godine porasle su između 30 i 40 posto, pa prodavači motornih goriva na svakoj litri benzina zarade oko kunu, a na litri dizela i oko kunu i dvadeset lipa.
Financijska injekcija
Dakako, te marže nisu uvijek iste, variraju iz tjedna u tjedan, no generalno se može zaključiti kako je čisti prihod prodavača naftnih derivata u zadnjih osam mjeseci prošle godine porastao za barem 30 lipa po prodanoj litri derivata u prosjeku. U kumulativnom iznosu na godišnjoj razini taj iznos predstavlja značajnu financijsku injekciju za naftnu industriju, barem njezin maloprodajni segment. Ako se zna da godišnja potrošnja benzinskih i dizelskih goriva u Hrvatskoj iznosi oko 2,7 milijardi litara, uz dodatnih 30 lipa po litri, ispada da će trgovci uprihoditi dodatnih 900-tinjak milijuna kuna. Utoliko, čini se kako je 2015., nakon niza mršavih krava, prva debela krava za hrvatske trgovce naftom. Uzroci tog novog ‘eldorada’ su međudjelovanje nekoliko povoljnih efekata, od kojih su dva najvažnija već spomenuti streloviti pad cijena nafte na svjetskim tržištima, ali i liberalizacija hrvatskog tržišta koja je stupila na snagu u travnju prošle godine. Do tada maksimalna cijena derivata bila je definirana sad već čuvenom formulom Ministarstva gospodarstva kojom su se cijene derivata na domaćim benzinskim postajama definirale temeljem proračuna cijene nafte na mediteranskom tržištu, te tečaja dolara, uz dodatak državnih davanja - trošarina, naknada i PDV-a. Trgovačka marža bila je fiksno definirana, a kako je povećanje trošarina na gorivo tradicionalno jedan od najjednostavnijih načina zatvaranja proračunskih rupa, negativni utjecaj takvih akrobacija na ukupnu cijenu goriva često se amortizirao smanjenjem marže. Posljednji takav aranžman organizirao je 2014. tadašnji ministar financije Slavko Linić, smanjivši trgovačke marže za deset lipa, sa 76 na 66 lipa po litri. Bio je to bolan udarac za naftnu industriju, već suočenu s višegodišnjim padom potrošnje u Hrvatskoj. Spas je stigao kojih 16 mjeseci kasnije, odlukom o liberalizaciji cijena, odnosno odustajanju od maksimalne regulirane cijene derivata. Kako je ta odluka stigla u trenutku pada cijene nafte, trgovci su dobili mogućnost u vrlo kratkom roku povećati marže za oko 35 lipa po litri, a da ukupna cijena derivata koju potrošači plaćaju nije porasla, već je čak padala. Iako su neki eksperti uoči početka procesa liberalizacije tržišta najavljivali bespoštednu konkurenciju, pa i volatilnost cijena derivata temeljem različitih zemljopisnih lokacija prodajnih mjesta unutar dana, to se dosad nije dogodilo. Glavni pokretač tržišta i dalje je najveći igrač Ina, a stječe se dojam kako se druge kompanije u svojoj cjenovnoj politici ravnaju prema njoj. U okolnostima rasta očito nema interesa za cjenovnim ratom. Rezultati tih novih povoljnijih tržišnih okolnosti trebali bi biti vidljivi već na poslovnim rezultatima za 2015. godinu, no zasad su od najvećih trgovaca gorivom u Hrvatskoj objavljeni jedino rezultati Ine, a njeni su maloprodajni rezultati utopljeni u rezultate cjelokupnog ‘downstream’ segmenta. Iako je nakon liberalizacije službeno teško posve precizno razlučiti nabavnu cijenu derivata od maloprodajnih marži koje trgovci ostvaruju, implicitni dokazi njihova rasta mogu se naći u analizi komponenti ukupne cijene. Tako u Hrvatskoj trenutno udio davanja državi - trošarina i PDV - u cijeni benzina je oko 64 posto, a u cijeni dizela oko 60 posto. To je u okvirima europskog prosjeka, no zanimljivo je da litra benzina bez davanja državi u Hrvatskoj stoji 0,349 eura, a dizela 0,377 eura.
Ti iznosi - dakle osnovna cijena derivata - veći su nego od usporedivih cijena benzina u cijelom nizu razvijenijih zemalja poput Austrije, Njemačke i Švedske, dok je osnovna cijena dizela niža i u Irskoj, Italiji pa i Sloveniji.
Gubitak iz proračuna
Dakako, dobra vremena za maloprodaju motornih goriva stigla su na nečiji trošak, a taj netko je država. Doduše, nacionalna ekonomija ostvarila je mnoge koristi od jeftine nafte, ali inicijalno i osjetno manje prihode iz PDV-a. Prema okvirnom izračunu za prosječno smanjenje cijena od 2 kune po litri, PDV se smanjio za oko 40 lipa po litri, te bi za 2,7 milijardi litara, koliko je ukupna godišnja potrošnja dizela i benzina, prihod od PDV-a bio manji za 1,08 milijardi kuna. Novoj Vladi bi dodatna sredstva uskoro mogla zatrebati, pa se čini kako je tek pitanje vremena kad će se opet pojaviti ideje povećanja državnih davanja u cijeni motornih goriva, naročito ako razdoblje jeftine nafte potraje.