Tri različita pogleda na euro, dva iz američke, jedan iz hrvatske točke interesa.
Peter Navarro, ekscentrični ekonomski savjetnik Donalda Trumpa, u euru očitava veliku njemačku zavjeru protiv Amerike, a onda i protiv svih ostalih sudionika tržišta, čak i onih unutar Europske unije i eurozone. Nobelovac Joseph Stiglitz zabrinut je zbog eurom potpomognutog raslojavanja EU. Vijeće za gospodarska pitanja predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, tijelo koje se održava snagom protokola i predsjedničine ambicije, zna da je pitanje valute važno i da je Hrvatska na putu u eurozonu, rado bi se, međutim, u međuvremenu poigrali tečajem.
Izgubljeno desetljeće
Navarrova poruka svijetu: “Njemačka se koristi brutalno podcijenjenim eurom kako bi izrabljivala SAD i svoje partnere u Europskoj uniji”. Izmišljena u uhodavajućem političkom laboratoriju novog američkog predsjednika, ova je rečenica, uklopljena u prvi, doduše dopisni, razgovor Trumpova ekonomskog savjetnika s londonskim Financial Timesom, objavila tržištima da će nova američka administracija raspravu o valutama smatrati jednim od prioriteta buduće trgovinske politike. Kako nema jake valute bez jake države, Navarro je strelicu političkog gnjeva odmah usmjerio prema Njemačkoj, koju je proglasio glavnim krivcem za propast Sporazuma o transatlantskoj trgovini i ulaganjima (TTIP). “Njemačka euro doživljava kao njemačku marku, samo značajno devalviranu”, rekao je Navarro. Po njegovu mišljenju, neravnoteža u trgovini između Njemačke i ostatka EU i SAD-a uzrok je ekonomskoj heterogenosti Unije, “zbog čega je TTIP od bilateralnog postao multilateralni sporazum”, a samim time njegovo je zaključenje postalo nemoguće.
BDP od početka krize do danas
Njemačka kancelarka Angela Merkel odgovorila je udžbenički: “To što je Europska centralna banka u Frankfurtu ne znači da Njemačka može, čak i da hoće, sama odrediti europsku monetarnu politiku”. U atmosferi rastućeg populizma to je poruka slabog odjeka.
Druga poruka s temom eura, iako značajno drukčijeg tona, stiže od nobelovca i svojedobno Clintonova ekonomskog savjetnika, profesora na njujorškom sveučilištu Columbia Josepha Stiglitza. “Europi ne ide dobro. Tek ove godine BDP se unutar eurozone vratio na pretkriznu razinu. Španjolska se bori s ogromnom nezaposlenošću, Grčka je u ozbiljnoj depresiji. Rast u eurozoni je skromnih 1,6 posto, ali i to je dvostruko više od prosjeka rasta od 2005. do 2015. Povjesničari već raspravljaju o izgubljenom desetljeću eurozone, možda će uskoro pisati o posljednjem”, napisao je Stiglitz za novi broj magazina Fortune.
Stiglitz ključni problem eurozone, pa onda i EU, vidi u ekonomskoj nejednakosti zemalja članica. “U početku je postojala nada da će fiskalna i monetarna disciplina rezultirati približavanjem, omogućujući da sustav zajedničke valute funkcionira još bolje. Pokazalo se, međutim, da je došlo do raslojavanja, da su bogate zemlje postale bogatijima, a siromašne siromašnijima i da su unutar pojedinih zemalja bogati postali bogatijima, a siromašni siromašnijima.” Do toga je, Stiglitz kaže - predvidljivo - dovela upravo struktura eurozone. Zajedničko tržište učinilo je jednostavnim izlazak novca iz banaka slabijih zemalja, prisiljavajući te banke da smanje domaće pozajmice, što je dodatno oslabilo slabe.
Stiglitzu je jedna od presudnih točaka za podupiranje teze (tu se slaže s Navarrom) velik rascjep među percepcijama dobre politike, posebno između Njemačke i značajnog dijela ostatka Europe. Te razlike nisu od jučer, divergencije su postojale još sredinom devedesetih. Politika štednje, za koju je Njemačka mislila da će donijeti brz povratak rastu, neslavno je propala gotovo u svakoj zemlji u kojoj je bila isprobana, osim, naravno, Njemačke, gdje je ta politika dio političkog svjetonazora. Posljedice su bile predvidljive, a predvidjela ih je, kaže Stiglitz, većina ozbiljnih ekonomista. Na taj način, mnoge strukturne reforme zapravo su oslabile zemlje kojima su bile nametnute, smanjile rast i povećale trgovinske deficite.
Ambicija eura bila je donijeti Europi veći napredak, što bi, zauzvrat, promoviralo ekonomsko i političko ujedinjavanje. Euro je otpočetka politički projekt, ali politike nisu bile dovoljno snažne da stvore institucionalne aranžmane koji će osigurati uspjeh. S eurom koji vodi prema stagnaciji ili padu nije iznenađujuće da je rezultat povećanje podijeljenosti. Danas se, smatra Stiglitz, čini da bi euro, koji je trebao označiti završetak jednog lošeg razdoblja, sam mogao biti osuđen na kraj, što može biti dosad možda najvažnija prijetnja projektu EU.
Pogubni utjecaj
Kako u tom kontekstu čitati poruke kreatora domaće monetarne politike - prvo jasno izrečenu namjeru premijersko-guvernerskog dvojca Plenković - Vujčić, da Hrvatsku što kraćim putem uvede u eurozonu (što bi nedvojbeno bila kruna karijere šefu HNB-a Borisu Vujčiću), pa onda pomalo zbunjujuće ovotjedne poruke Vijeća za gospodarska pitanja predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, gdje se također govorilo o hrvatskom putu prema eurozoni, ali i o istovremenoj postupnoj devalvaciji kune, koja bi, provede li se kako je to već drugi put signalizirano iz Ureda - u ritmu od dva posto godišnje, tijekom sljedećih pet godina - kredite u euru vrlo izvjesno pretvorila u novi pakao švicarca. Srećom, predsjedničine ovlasti u ovom slučaju su zanemarive.
Tko razmišlja o pogubnom utjecaju zajedničke valute, lako će pravo stanje provjeriti u svima dostupnoj statistici. Tko je kroz krizu prošao lakše - zemlje koje su se saživjele s eurom ili one koje su i dalje izvan zajedničkog monetarnog sustava? Brojke pokazuju da euro ne možemo smatrati uzrokom krize, čiji se prvi val na EU prelio iz Amerike, niti presudnim u danima oporavka. Zašto Njemačka može što ne polazi za rukom Francuskoj? Zato jer ima konzistentniju ekonomsku politiku. Kako to da je Finska, unatoč najboljem obrazovnom sustavu, ostala možda najneprilagodljivijom europskom ekonomijom? Možda zato jer je previše nade položila u samo jednu kompaniju - Nokiju. Zašto Britanija, čiji je utjecaj na euro bio ogroman, iako sama nije prihvatila euro (bila je, zapravo, istjerana iz eurozone kada nije uspjela zaštititi funtu od špekulacija), danas odlazi iz EU, unatoč protivljenju i Cityja, ali i Sjeverne Irske i Škotske? Zato jer su britanske unutarnje socijalne tenzije postale prejake, a loša politika izlaz je potražila u ksenofobiji. Činjenica da je BDP u središnjem Londonu 160.000, a u Walesu 26.000 dolara po stanovniku teško prolazi bez posljedica.
Europski model
Zašto se najbrže oporavio SAD, gdje je kriza i začeta? Ovo pitanje možda trebe postaviti drukčije - ako se SAD doista oporavio (a prema statistici BDP-a jest), zašto se danas upravo tamo događa radikalan politički zaokret? Jedinstvena, postkrizno izrazito ekspanzivna američka monetarna politika zemlju je, unatoč ogromnim unutarnjim razlikama (BDP je u Washingtonu 180.000 dolara po stanovniku, u Mississippiju 36.700), spasila od kolapsa. Znači li to da prosječan Amerikanac živi bolje od prosječnog Europljana? Ne. Živi teže, nesigurnije i, posljedično, u prosjeku kraće.
Pitanje: Treba li se odreći eura, vratiti rizicima tečajnih razlika, loših kredita i podebljane inflacije, ili je pametnije politiku gurati u smjeru stvaranja velikog zajedničkog političkog okvira, s jedinstvenom valutom, daleko čvršćeg od današnjeg, ali i jednako vrijednog za sve članice EU? Pritom možemo učiti na pogreškama američkog sustava i uz to europske politike krojiti prema europskom modelu življenja. Unutarnje razlike u načinu života i regionalnom standardu građana uvijek će postojati. EU je možda zamišljen kao kompetitivni odgovor snažnoj Americi, ali ne kao klon jednog otpočetka drukčijeg sustava.
Nitko ne može od Finaca napraviti Talijane, od Francuza Nijemce, ali ni od Hrvata Irce. Zajednički politički okvir, što EU već danas ipak jest, može cijelo područje podići na višu razinu održivosti i životne udobnosti.