Kao što slavi sportaše, Hrvatska bi trebala slaviti i poduzetnike, jedna je od poruka Alana Paića, stručnjaka za konkurentnost u OECD-u, organizaciji 34 viskorazvijene zemlje, s nedavno održane konferencije u HNB-u o konkurentnosti i poslovnoj klimi. On smatra da Hrvatska ima dobre šanse za uspjeh, samo je pitanje hoće li ih iskoristiti. Kao voditelj Investicijske povelje OECD-a za jugoistočnu Europu, Paić i sam pomaže u potrazi za načinom kako da Hrvatska što bolje iskoristiti raspoložive potencijale.
Ekipa Investicijske povelje trenutačno podržava izradu Nacionalne inovacijske strategije 2013-2020 godine , za koju smatra da je važan preduvjet izgradnje konkurentnijeg gospodarstva. Strategija, čiju izradu predvode Ministarstvo gospodarstva i MZOS, a uključuje stotinjak dionika iz svih resornih ministarstava, državnih agencija, predstavnika gospodarstva te akademske zajednice, bit će prezentirana za nekoliko mjeseci.
Glavna podrška
Kako je došlo do suradnje s OECD-om u izradi Nacionalne inovacijske strategije?
- Još 2000., u sklopu Pakta za stabilnost, osnovan je program kojemu je cilj bio stvoriti bolje ekonomske uvjete kako bi se osigurala i politička stabilnost, a sada je naš program postao glavna podrška vladama u regiji da bi poboljšale konkurentnost i poslovno okružje. OECD daje glavnu stručnu potporu u sklopu projekta Regionalna inicijativa za konkurentnost iz 2010. godine, a riječ je o trogodišnjem programu za podršku cijeloj regiji za povećanje inovativnosti i ljudskog kapitala, kao bitnim sastavnicama konkurentnosti. Svakoj od sedam zemalja ponudili smo niz programa i one su izabrale ono što smatraju da im je najpotrebnije. Hrvatska se odlučila za inovacijsku strategiju.
U HNB-u ste iznijeli sažetak radnog materijala koji, primjerice, govori da je obrazovanje hrvatska prednost i nedostatak?
- Obrazovanje ljudi u Hrvatskoj na dobroj je razini s obzirom na razvijenost tržišta. Naše istraživanje Pisa, koje mjeri znanje matematike i prirodnih znanosti kod 15-godišnjaka, pokazuje da je Hrvatska po tom kriteriju dosta blizu prosjeka OECD zemalja. Međutim, problem nastaje kada dođete na tercijarnu razinu.
Kao prvo, mali je postotak ljudi s diplomom, a drugi je problem sama usklađenost kompetencija stečenih u obrazovanju s potrebama gospodarstva. Katkad je to neusklađenost broja diplomiranih s potrebama gospodarstva: u nekim strukama imamo velik višak diplomiranih, a u drugima manjak. Obično ima dosta teorijskog znanja, a malo praktičnoga. Zato imamo tako velik problem nezaposlenosti mladih. Poslodavci preferiraju mladu osobu s iskustvom.
Što rade druge zemlje da bi tome doskočile?
- U OECD zemljama mladi moraju provesti barem tri do šest mjeseci na praksi, u poduzećima i institucijama. Za to vrijeme mogu nešto konkretno napraviti i to unijeti u svoj životopis. U nekim slučajevima studenti mogu uzeti i dvije prakse po šest mjeseci i kada diplomiraju, imaju godinu dana praktičnog iskustva. To je obostrana korist: mladi motivirani praktikant u šest mjeseci može pridonijeti obavljanju konkretnog zadatka u tvrtki, a on sam dobiva iskustvo i referencu.
Stjecanje iskustva
Plaća li se praksa?
- Da, a iznos ovisi od zemlje do zemlje. U Francuskoj, primjerice, dobivaju barem trećinu minimalne plaće, nekad i znatno više. Postoji i poticajni zakonski okvir: dok su na praksi, studenti ne gube prava, a na njihova primanja tvrtke ne moraju plaćati doprinose, tako da je to za njih jeftino. No, nije smisao u plaćanju, već u stjecanju iskustva. Kada se ti mladi ljudi zaposle, možemo s njima razgovarati o tome što su već napravili, imaju određenu zrelost i to je velika prednost.
Ukazali ste i na problem jaza između ponude i potražnje na tržištu rada?
- Treba vidjeti koja su to tražena znanja, vještine i kompetencije i uskladiti ih s nastavnim programom. Što to znači? Na Zavodu za zapošljavanje u Makedoniji, primjerice, rekli su mi da se poslodavci žale kako nemaju konobara, a istodobno je na burzi prijavljen velik broj konobara. Nije im bilo jasno u čemu je problem? Rekao sam im da moraju sići na razinu vještina, pitati se znaju li ti konobari strane jezike, ponašaju li se kako se to od njih očekuje i vidjeti što je to što poslodavci očekuju.
HZZ provodi anketu među poslodavcima i poznato je što oni traže?
- Nije dovoljno samo provesti anketu, treba nakon toga raditi na rezultatima. S time dolazimo i do problema upravljanja sveučilištima koje je jako decentralizirano. Posljedica toga je nepostojanje zajedničke strategije koja se primjenjuje. Da bi se rješavao taj jaz vještina, nije dovoljno razgovarati na razini sveučilišta, što bi bilo mnogo jednostavnije, već treba razgovarati sa svakim fakultetom.
Patent i proizvod
Kako ocjenjujete razinu hrvatske znanosti?
- Gledamo li u međunarodnim okvirima, hrvatska znanost ne stoji loše, produktivnost znanstvenika je dobra s obzirom na razvijenost zemlje. No, problem je prelazak iz znanosti na gospodarstvo. Važan je taj sljedeći korak, kako od publikacije napraviti patent i proizvod. Razina patentiranja jako je niska, kao i nastajanje tehnoloških inovacija. No, nemojmo se zaustaviti samo na tehnološkim inovacijama. Što je uopće inovacija?
Ona ima četiri vida: proizvod, proces, marketinšku inovaciju i organizaciju. Istraživanje i razvoj važni su samo kod proizvoda i donekle procesa, ali kod marketinga i organizacije važnije je poznavanje potrošača, poslovni smisao, organizacijska vještina i primijenjena umjetnost nego znanost, ključno je pitanje kako se organizirati da ti nešto ide bolje. Dobar primjer za to je Michael Dell koji je od dobre organizacije prodaje kompjutora, preko telefona i interneta, stvorio uspješan biznis a da nije ostvario nikakav tehnološki izum.
Vaše istraživanje pokazuje da Hrvatska relativno dobro stoji i u izvozu visokotehnoloških proizvoda, da oni čine oko 10 posto izvoza. O kojim je proizvodnjama riječ?
- To je sigurno farmaceutska industrija, Končar se također smatra visokom tehnologijom, ali ima i dosta pravih malih bisera. Tvrtka DOK-ING počela se baviti razminiranjem, a sada prodaje rovokopač za rudnike koji se koristi u Južnoj Americi, Africi, Kanadi…
Imaju izniman rast i u krizi, povećali su zaposlenost tri-četiri puta. Drugi je primjer Altprog koje se bavi željezničkom signalizacijom i na tržištu se vrlo uspješno bori s gigantima, kao što je Siemens. Nadalje, poduzeće Šestan Busch vrlo uspješno radi kacige. Tu je i start-up tvrtka Banko koja proizvodi inovativne brusilice, a pokrenuta je uz podršku BICRO-a, poslovno-inovacijske agencije. Poželjno je da takvih primjera bude što više.
Strana ulaganja
U slučaju promicanja hrvatske inovativnosti veliku šansu vidite u ulasku u EU i povlačenju novca iz fondova?
- Zbog ulaska u EU strategija je posebno važna jer će biti osnova po kojoj će se tražiti sredstva iz fondova, što je ujedno i šansa da se zemlja usmjeri prema izgradnji društva gospodarstva zasnovanog na znanju. Naime, strana ulaganja koja su dolazila kako bi osvojila tržište, poput banaka ili telekomunikacija, više nemaju mnogo razloga dolaziti jer je tržište malo. Hrvatska nema ni prirodna bogatstva, izuzev obale i turizma, a ulaganja koja su zasnovana na učinkovitosti također nisu izgledna jer cijena rada nije hrvatska prednost. Jedina je prednost znanje i taj potencijal treba iskoristiti.
Međutim, i tu gubimo poziciju. Danas visokotehnološki proizvodi čine 10 posto izvoza, no 2004. sudjelovali su sa 13 posto. Tome treba dodati i problem emigracije, 23 posto visokoobrazovane radne snage godišnje odlazi iz zemlje.
To je podatak Svjetske banke is sredine 2000-ih?
- To je i OECD-ov podatak iz 2006. i ne mislim da se bitno smanjio. Prema tom podatku, gubimo mnogo više mozgova nego zemlje iz okružja. To što je puno visokoobrazovanih Hrvata u inozemstvu govori o njihovoj kvaliteti jer ne bi dobili priliku da nisu dobri, ali i to da na razini svojih sposobnosti ne mogu dobiti priliku u Hrvatskoj.
Zato je to problem, kao i dio rješenja. Inteligentna dijaspora mora se koristiti za umrežavanje. Krene se s malim stvarima, poput uspostave kontakta, koja može uroditi prijenosom znanja, poslovnim kontaktom u zemlji gdje osoba iz dijaspore živi.A netko će iskoristiti i priliku za poduzetništvo.
Finski poučak
Ljude se ne može spriječiti da odlaze?
- Točno, zato je jedini način pružiti bolje izglede za zaposlenje. No, država ne može i me mora osiguravati radna mjesta svakome. Dakle, jedini je izlaz u poduzetništvu i država može i mora stvarati okvir za poduzetništvo. Anketa Global Entrepreneurship Monitor u 54 zemalje, u kojoj je postavljeno pitanje: Uživaju li u vašoj zemlji uspješni poduzetnici visok status?, pokazuje da je na prvom mjestu Finska, a Hrvatska je među zadnjima. Ovdje vrijedi pravilo: Ako ne uspijete, onda ste loš, ako uspijete, onda ste sumnjiv. Postoji razlog zašto je to tako, bilo je dosta lošeg iskustva.
No, treba reći da je legitimno zarađivati novac, pa i puno novca, naravno pod uvjetom da se poštuje zakon i etika. Finska je primjer da se to može postići: prije tridesetak godina i tamo su poduzetnici bili smatrani sumnjivima, a danas je to zemlja s najboljim dostignućima u inovacijama i poduzetništvu.
U Hrvatskoj je teško biti popularan poduzetnik. U sportu smo na svjetskoj razini zato što su svi iza sportaša. Tako treba biti i u poduzetništvu.
I kako bismo to mi mogli postići?
- Za ovo bi trebalo pokrenuti svijest o poduzetnicima kao herojima, ali to nije dovoljno. Treba raditi na poboljšanju okvira za poduzetništvo takozvanim strukturnim reformama, na primjer znatno pojednostaviti izdavanje raznih licenci i dozvola, jačati pravni sustav, dalje voditi borbu protiv korupcije na svim razinama, ukinuti nepotrebne propise, poboljšati sustav javne nabave tako da priliku dobiju i male tvrtke itd. Treba sustavno uvoditi inovativno, kreativno i poduzetničko razmišljanje u cijelom obrazovnom sustavu.
Na kraju, treba poticati i približavanje znanosti, gospodarstva i lokalne uprave kako bi se što sustavnije promicale inovacije. Jedino se pameću možemo izvući iz krize.
Na čelu Vijeća za inovacijsku politiku mora biti premijer
Nacionalna inovacijska strategija trebala bi pomoći Hrvatskoj da na izvozno tržište plasira više visokotehnoloških proizvoda?
- Strategija počiva na pet glavnih stupova.Prvi je jačanje potencijala za poslovne inovacije. Glavna okosnica je osigurati okvir tako da poduzeća sama ulažu u istraživanje, razvoj i inovacije. To mogu biti potpore za pretkompetitivno istraživanje i razvoj, olakšavanje pristupa financiranju, poput vlasničkog kapitala, ciljana obuka i obrazovanje stručnog kadra kako bi on bio u mogućnosti primijeniti nove tehnologije i slično.
Zatim treba osigurati snažni temelj u znanosti i tehnologiji i ojačati kapacitete istraživačkih ustanova za prijenos tehnologije. Za to treba poboljšati okvir za upravljanje intelektualnim vlasništvom u javnom istraživačkom sektoru. Danas, naprimjer, patent koji se ostvari u jednoj ustanovi po Zakonu o radu pripada toj ustanovi, a znanstvenik nema zakonske osnove po kojoj mu pripada dio profita koji može nastati komercijalizacijom tog patenta pa dakle ne vidi svoj interes u patentiranju. I sustav evaluacije i napredovanja treba ustrojiti tako da se znanstvenici ne usmjeravaju samo na pisanje radova i vlastite karijere, već da sudjeluju i u suradnji s gospodarstvom u prijenosu tehnologije.
Treće, treba povećati protok znanja i interakcije između industrije i akademskih ustanova. To se može učiniti poticajima za zajedničke projekte, razvojem infrastructure (znanstvenih parkova), ali i organizacijom sastanaka koji će omogućiti ljudima iz gospodarstva i znanosti da se upoznaju i počnu zajedno rješavati probleme.
Četvrto, treba ojačati kompetencije kadrova za inovacije. To znači, naprimjer, podržati razvoj vještina koje su potrebne za inovacije, kao što je kritično razmišljanje, kreativnost, komunikacije, upravljanje, orijentacija prema korisnicima i timski rad, promicati poduzetničku kulturu, smanjivati prije spominjani jaz vještina i slično.
Konačno i možda najvažnije od svega jest poboljšati upravljanje nacionalnim inovacijskim sustavom. Za to treba osnovati Vijeće za inovacijsku politiku na visokoj razini, pod predsjedanjem premijera, koje redovito okuplja predstavnike svih resornih ministarstava i koje bi redovito usklađivalo rad ministarstava. Naime, inovacije su tema koju ne može u cijelosti voditi samo jedno ministarstvo.
Velika Britanija, primjerice, spojila je ministarstva znanosti i gospodarstva u Ministarstvo za poslovne inovacije.
Školovao se u Švicarskoj, živi u Parizu
Alan Paić jedan je od brojnih visokoobrazovanih Hrvata koji je napustio zemlju i sada ima stalno prebivalište u Parizu, gdje je sjedište međunarodne organizacije za koju radi. Kada je 1989. godine diplomirao na PMF-u, otišao je u Švicarsku i nakon nekoliko godina doktorirao fiziku, a sredinom ‘90-ih prebacio se na ekonomiju i na francuskom INSEAD-u završio MBA.
Zatim je radio kao strateški konzultant za velike svjetske kompanije, a od 2010. radi u OECD -u, gdje se bavi pitanjima investicija, konkurentnosti i inovacija u jugoistočnoj Europi.