Unatoč tome što su financije već toliko tehnnologizirane da je sljedeći korak praktički nemoguće zamisliti, pa će, dakle, biti iznenađenje, često se čuje da je da je financijski sektor područje sljedeće tehnološke disrupcije, u kojem će se dogoditi ono nešto, ono veliko. Prema konzultantskoj kući PricewaterhouseCoopers, ulaganja u financijska startup poduzeća lani su dostigla 19 milijardi dolara. Toliki novac ne smije otići u vjetar. Velika je, međutim, diskusija u kojem će se području dogoditi disrupcija.
Na tržištima kapitala high-frequency trading već je na tragu “brzine svjetlosti”. Bitcoin je ovih dana medijska zvijezda zahvaljujući činjenici da je Australac Craig Wright otkrio da je on Satoshi Nakamoto, tajanstveni kreator najpopularnije virtualne valute. Ipak, svima je jasno da je bitcoin svoju povijesnu ulogu već obavio. Prizemniji su uvjereni da se glavna transformacija zbiva u području plaćanja. Svi veliki igrači pripremaju svoje digitalne novčanike za mobilna plaćanja. No, to je kao Uber u prijevozu taksijem - manje inovacija nego reorganizacija. Što se, dakle, sprema?
Umjesto da se bavi nagađanjem, Bank Underground, blog koji ispisuju zaposlenici britanske centralne banke Bank of England, posvetio se ovaj tjedan analizi potencijala tzv. peer to peer lending. Upravo u tjednu kad je i Europska komisija objavila svoju potporu crowdfundingu kao načinu financijske potpore novim, startup poduzećima. Iako nisu braća blizanci, nego štap i bubanj, peer to peer lending i crowdfunding često se spominju zajedno. Računa se da su upravo oni način na koji bi se moglo osigurati financiranje nepokrivenog dijela potražnje - malih zajmoprimaca i poduzeća. Što je peer to peer lending (P2P) i kakvi su mu potencijali? Prema britanskim centralnim bankarima, na taj je način lani odobreno gotovo četiri posto kredita malim i srednjim poduzećima u Velikoj Britaniji. To je nešto kao ulaganje u fondove, samo se od uloga ne kupuju dionice, nego se raspoređuje malim zajmoprimcima. Riječ je o kreditima pojedinaca pojedincima, putem interneta.
Glavna je prednost P2P platformi (kao i crowdfundinga - prikupljanja novca za projekte od mnoštva financijera) u neopterećenosti troškovima koje za sobom vuku velike financijske institucije. Jedan od njih je i osiguranje štednje, a kredit dan P2P posuđivaču na nekoliko godina ustvari nije drugo nego oročena štednja.
Zahvaljujući smanjenim troškovima, P2P kuće mogu kreditorima (“štedišama”) ponuditi veću zaradu nego što bi je dobili konvencionalnom tržištu. Čak i kad usput prodaju osiguranje za štednju. Također, njima regulator uglavnom ne nameće kapitalnu adekvatnost kao bankama, a čak i kad nameće, onda je to znatno manja proporcija nego u bankama. Dakle, i jeftinije.
Zahvaljujući tim okolnostima, P2P kreditori mogu zajmoprimcima mogu ponuditi povoljnije uvjete, pa posljedično imaju manji postotak kašnjenja u otplati ili izostanka vraćanja kredita. Njihovim je zajmoprimcima lakše. Kako nude povoljnije uvjete, mogu selekcionirati bolje zajmoprimce (cherry picking), uočavaju analitičari britanske središnje banke.
Kad bi sve bilo tako, tu bi - po logici stvari - počela disrupcija: bolji bi zajmoprimci napuštali tradicionalne institucije i priklanjali se novima. Veliki bi ostajali s lošijim portfolijem, a u nastojanju da zadrže svoju profitabilnost povećavali bi kamate na kredite, što bi pak izazivalo daljnje slabljenje portfolija. Dakako, realnost ne slijedi (tu) logiku. Vrlo je upitno stoje li na samom početku P2P posuđivačima na raspolaganju bolji dužnici ili oni koji se ne mogu snaći drugdje, kao i jesu li njihovi kreditori (“štediše”) oni koji traže kruha povrh pogače (ono što nude etablirane kuće). Na stranu regulatorna olakšanja; glavno je pitanje koliko su nove financijske tehnologije medijacije i prilagodbe rizika zaista efikasnije. Tu i tradicija i iskustvo imaju svoju ulogu.