Budući da Republika Hrvatska već ubire nekoliko poreza koji terete imovinu (npr. porez na cestovna motorna vozila, porez na plovila, porez na korištenje tvrtke ili naziva) nelogičan je naziv porez na imovinu, jer bi se tim porezom, prema najavama, oporezivala samo nekretnina, dok su razni drugi oblici imovine već zahvaćeni drugim porezima.
Naime, porez na kuće za odmor plaćaju vlasnici vikendica te bi u slučaju uvođenja poreza na imovinu, ako se ne bi istodobno pristupilo i ukidanju poreza na kuće za odmor, potencijalno bili izloženi dvostrukom oporezivanju.
MMF-ova pomoć
O složenosti uvođenja poreza na imovinu i potrebi ozbiljnog pristupa prije donošenja konačne odluke, dovoljno govori i informacija da pomoć Vladi pružaju stručnjaci Međunarodnog monetarnog fonda (MMF-a).
Dodatni problem nastaje zna li se da su prihodi od poreza na kuće za odmor zapravo prihod općinskih, odnosno gradskih, proračuna na čijim se područjima nalaze te kuće. Neke općine trećinu svojih proračunskih prihoda ostvaruju upravo oporezivanjem kuća vikendaša.
Ako bi se uvođenjem poreza na imovinu, u želji da se izbjegne dvostruko oporezivanje kuća za odmor, istodobno ukinuo porez na kuće za odmor, to bi samo po sebi dovelo do znatnog manjka u proračunima nekih lokalnih jedinica (naročito u Dalmaciji, koja ima znatan broj kuća za odmor). S fiskalne strane gledano, uvođenjem poreza na imovinu državni proračun bi dobio dodatne prihode, ali bi se u slučaju istodobnog ukidanja poreza na kuće za odmor neke lokalne jedinice našle u nezavidnoj financijskoj situaciji.
O tome svakako treba treba voditi računa u slučaju možebitnog uvođenja poreza na imovinu. Javnosti nije poznato postoje li službene projekcije koje govore o potencijalnoj visini prihoda od tog poreznog oblika. Logična je izrada službenih analiza kada se neki porezni oblik uvodi. Postavi se jasan cilj, započne se s primjenom neke mjere i promatra se kako se poduzeta mjera odnosi prema postavljenom cilju.
Tko to može platiti
O svemu tome - projekcijama i ozbiljnim analizama što dobivamo, a što gubimo potencijalnim uvođenjem poreza na imovinu (govori se o dodatnom padu BDP-a!)- u nas niti riječi.
Također nema naznaka o visini poreza na imovinu. U javnost su procurile informacije kako se spekulira s visinom od 1% do 3% vrijednosti nekretnine, što premašuje mogućnosti hrvatskih poreznih obveznika.
Primjerice, osoba koja je vlasnik stana od 100.000 eura (znači 50 kvadrata), plaćala bi godišnji porez u visini od jedne do tri tisuće eura. Zna li se da je prosječna neto plaća oko pet i pol tisuća kuna, pitanje je tko to može platiti.
Pogotovo u kontekstu poreznih povećanja koja su pogodila hrvatske građane posljednjih mjeseci i utjecala na daljnji pad životnog standarda hrvatskih građana.
Rijetka primjena
Sam porez na imovinu porezni je oblik koji se dosta rijetko primjenjuje, znatno rjeđe negoli drugi porezi (npr. porez na dobit, porez na dohodak, porez na dodanu vrijednost). Relativno često se ubiru porezi na pojedine oblike imovine (npr. vozila, plovila), ali mnogo rjeđe porezi koji terete nekretnine ili ukupnu imovinu pojedinca. Razlog tome jest njegova složenost, kao i skupoća ubiranja.
Prema publikaciji koju je objavilo njemačko ministarstvo financija Die wichtigsten Steuern im internationalen Vergleich 2011, svega nekoliko europskih država ubire opći porez na imovinu, koji uključuje i nekretnine, a primjetno je mnogo niže porezno opterećenje uz znatne olakšice. Tako npr. Francuska ubire opći porez na imovinu u visini od 0,55% do 1,80%, s time da je neoporeziva imovina čija je vrijednost manja od 1,300.000 eura. Ako vrijednost imovine prelazi taj milijunski iznos, plaća se porez po stopi od 0,55%, koji potom progresivno raste do visine od 1,80%, koja se primjenjuje tek ako vrijednost imovine prelazi otprilike 17,000.000 eura.
Sličan sustav imaju i ostale države koje ubiru porez na imovinu. I Grčka je krajem 2011. donijela zakon kojim uvodi porez na imovinu. Predviđena je diferencirana porezna tarifa (reducirane porezne stope za bolesne osobe, obitelji s više članova i sl.), a prosječna porezna obveza iznosi četiri eura po kvadratu. Primijenimo li visinu grčkog poreza na primjer našega stana od 50 kvadrata, utvrđuje se porezna obveza od 200 eura godišnje, što je mnogo prihvatljivije od spekulativne visine poreza od 1% do 3% vrijednosti nekretnine.
Možda će netko u prilog visokih stopa poreza na imovinu navesti SAD, gdje vlasnici imovine godišnje plaćaju na tisuće i desetke tisuća dolara poreza na imovinu. Međutim, takva argumentacija je neprihvatljiva jer se američki porezni sustav drastično razlikuje od hrvatskog. Dok Republika Hrvatska ubire PDV od 25%, na području SAD-a uopće se ne ubire PDV, već posebna vrsta poreza na promet čija je visina, npr., na području New Yorka, samo 8,875 posto.
Neusporedivi svjetovi
Takav nesklad u vrsti i visini poreza na promet koji se ubire u Republici Hrvatskoj i SAD-u jasno govori o neusporedivim poreznim svjetovima. Stoga se nerealnom i neodrživom čini teza o primjenjivosti američkog rješenja oporezivanja imovine u Republici Hrvatskoj jer je, ponavljam, cijeli američki sustav znatno drugačije strukturiran od europskih poreznih sustava.
Jedan od argumenata kojima se pravda uvođenje poreza na imovinu u Republici Hrvatskoj jest i navod da će nametanje porezne obveze poskupiti vlasništvo imovine. Zbog nove porezne obveze povećat će se troškovi vlasništva i održavanja imovine te će pojedinci iz financijskih razloga biti primorani prodavati svoju imovinu - kako bi izbjegli poreznu obvezu i smanjili troškove imovine - što će dovesti do povećane ponude nekretnina na tržištu i pada cijena nekretnina. S obzirom na velik broj neprodanih nekretnina na tržištu, vlasnici će biti primorani spuštati cijene kako bi se riješili svojih nekretnina.
Kineski primjer
Time će se pružiti prilika građanima da po nižim cijenama kupuju nekretnine i rješavaju svoje stambene probleme. Takvom se argumentacijom služe zagovornici oporezivanja nekretnina. S tim u svezi zanimljivo je spomenuti razloge nedavnog uvođenja poreza na nekretnine u Kini.
Iz sličnih razloga uvedeno je i određeno nekretninsko davanje u Hong Kongu. Dijametralno suprotna argumentacija u dijametralno suprotnim gospodarskim okolnostima: kinesko gospodarstvo (BDP) posljednjih godina raste stopom od gotovo desetak posto godišnje, dok hrvatsko gospodarstvo pada iz godine u godinu. Kina je početkom 2011. godine uvela lokalni porez na imovinu kao sredstvo borbe protiv rastućeg tržišta nekretnina. Prvi su ga uveli gradovi Chongqing i Šangaj. Dok Chongqing ubire porez na stare i nove nekretnine, Šangaj ubire porez samo na nove nekretnine, kupljenje nakon stupanja na snagu ovog poreza.
Uvođenje poreza na nekretnine pokušaj je kineske vlasti da zaustavi rastuću inflaciju. Naime, porast vrijednosti nekretnina i cijene hrane dva su glavna pokretača inflacije.
Stoga se uvođenje poreza na nekretnine promatra kao dio kineske strategije za obuzdavanjem nekretninske komponente inflacije. Želi se onemogućiti “spekulativnu” kupnju nekretnina koja može djelovati kao pokretač inflacije.
Alternativna rješenja
I konačno, nameće se pitanje alternativnih rješenja koja bolje mogu pomoći punjenju proračuna. Tako gotovo dvadesetak država EU ubire neki oblik poreza kojim se tereti financijski sektor. To može biti oporezivanje prometa kapitala (npr. porez na promet burzama), oporezivanje financijskih aktivnosti (npr. dodatno oporezivanje bonusa koje ostvaruju menadžeri u financijskim institucijama) ili razni oblici oporezivanja financijskih institucija.
Republika Hrvatska je glede tog pitanja iznimka. Iako financijski sektor u Republici Hrvatskoj jedini ostvaruje dobit u ovim kriznim vremenima, izuzet je od oporezivanja. Nedavno je ukinut i namet koji je plaćao telekomunikacijski sektor, iako je državnom proračunu donosio nekoliko stotina milijuna kuna godišnje. Kakva se poruka time šalje građanima?
Očito je da postoje mnogo elegantniji i pravedniji načini punjenja državnog proračuna od poreza na imovinu. Zato, oprezno s uvođenjem poreza na imovinu! Razmislimo o kvalitetnijim i pravednijim rješenjima, a tek potom pristupimo oporezivanju imovine.
Ustav kaže: u skladu s mogućnostima
Povlačimo li usporedbu hrvatskih prijedloga i postojećih europskih rješenja, nedvojbeno je da je 1% do 3% poreza neprimjereno visoko opterećenje te je potrebno znatno ga sniziti, tj. dovesti ga u neke realnije okvire, primjerene našoj gospodarskoj situaciji i standardu hrvatskih građana.
Tek tada moglo bi se govoriti o pravednosti poreza na imovinu, tj. o uvažavanju ustavne odredbe prema kojoj je svatko dužan sudjelovati u podmirenju javnih troškova u skladu sa svojim gospodarskim mogućnostima.
Porezni oblik za punjenje proračuna
Uvođenjem poreza na imovinu želi se namaknuti dodatne proračunske prihode radi smanjivanja proračunskog manjka. Budući da je porez na imovinu izuzetno složen i skup porezni oblik, nameće se pitanje alternativnih rješenja koja bolje mogu pomoći punjenju proračuna. U spomenutoj publikaciji njemačkog ministarstva financija sadržani su i podaci o oporezivanju financijskog sektora u Europi. Uočava se činjenica da gotovo dvadesetak država EU ubire neki oblik poreza kojim se tereti financijski sektor.