U Njemačkoj imamo poslovicu, glasi otprilike ovako: bolje je kad imate vrapca u ruci nego goluba na krovu. Sada imamo dvije velike ptice u rukama, a ne vidim nijednu malu na krovu. Možda neke i lete iznad krova i proizvode zvukove, no još nijedna nije sletila…
Sličicom iz životinjskog svijeta poslužio se Thomas Bach, predsjednik Međunarodnog olimpijskog odbora, kada je prošlog ljeta novinarima obrazlagao odluku da MOO jednim udarcem riješi dvije muhe, odnosno da na istoj Skupštini potvrdi organizatora Ljetnih olimpijskih igara 2024. i 2028. godine. Prve je dobio Pariz, a druge Los Angeles. Krovno tijelo svjetskog sporta tada je prvi put prekršilo svoju standardnu proceduru, prema kojoj domaćina Igara bira točno sedam godina unaprijed, nakon dugotrajnog i složenog procesa u kojem gradovi predstavljaju kandidature, osiguravaju financijske garancije i lobiraju na najvišim političkim razinama.
Ovaj put posao je bio pojednostavljen. Za Igre 2024. prijavili su se Los Angeles, Pariz, Budimpešta, Hamburg i Rim. Budimpešta je odustala nakon što je tamošnji politički pokret Momentum skupio 266.000 potpisa za raspisivanje referenduma na kojem bi građani odlučivali o kandidaturi. Gradsko vijeće nije ni pričekalo da se čuje volja naroda nego je ubrzo donijelo odluku o formalnom povlačenju iz utrke.
U Hamburgu je do referenduma došlo, a 51,6 posto građana izjasnilo se protiv organizacije Olimpijskih igara. Rimu su se šanse istopile u trenutku kad je gradonačelničku funkciju preuzela Virginia Raggi, koja je shvatila da u proračunu nema novca za luksuzne ekshibicije. Iako je čelnik Talijanskog olimpijskog odbora Giovanni Malago tvrdio da je njezina odluka "neodgovorna" i da ankete pokazuju kako Rimljani žele OI u svojem gradu, projekt je zaustavljen, a MOO-u je dostavljeno pismo sa sljedećom rečenicom: "Organizacijski odbor Rim 2024. prestao je s radom".
I tako je malo-pomalo, samo nekoliko mjeseci prije službene odluke, priča spala na "dvije velike ptice", kako je to pjesnički sročio Bach. Odluke o Parizu 2024. i Los Angelesu 2028. Skupština je donijela sa 78 glasova i nijednim protiv. Problem je odguran 14 godina unaprijed, s prešutnim razmišljanjem da će se do 2032. netko valjda sjetiti kako zainteresirati metropole da se upuste u investiciju koja u istom paketu donosi sportski show, glamur i goleme troškove koji gradove mogu odvući u bankrot.
Parada na otvaranju Olimpijskih igara u Pjongčangu, mimohod reprezentacije 'Ujedinjene Koreje'
Krivulja interesa za organizaciju pravilno se spušta od 2004. Nakon famoznih Igara u Ateni, čije je geslo bilo "Dobrodošli kući", Grčka je počela tonuti u ekonomsku krizu. Grčke porezne obveznike događaj je koštao oko devet milijardi eura, u što nisu ubrojana infrastrukturna ulaganja poput metroa ili nove zračne luke. Uzbuđena i mobilizirana zbog povratka modernog olimpizma u svoju kolijevku, Grčka je sedam godina gradila, obnavljala i zaduživala se, no do početka Igara svejedno nije uspjela izgraditi sve objekte.
Lokalno stanovništvo tada se zezalo da je i Akropola jedan od nedovršenih objekata, ali šala im je prisjela čim je cirkus otišao iz grada. Grci su očekivali da će zarada od turizma pokriti velik dio ulaganja, no uskoro su shvatili da su im ostale goleme rate kredita, neiskoristivi objekti (tzv. bijeli slonovi) i uspomene od kojih nema bogzna kakve koristi. Kasnija su istraživanja pokazala da su Olimpijske igre 2004. nabildale turističke brojke, ali u Italiji: turisti iz Europe željni mediteranskog sunca masovno su zaobilazili Grčku jer su pretpostavljali da će ih tamo dočekati kaos.
Oni koji su bili dovoljno pametni da uče iz tuđih pogrešaka, shvatili su lekciju i ponovno razmislili. Na početku kandidacijskog procesa za Olimpijske igre 2016. bilo je zainteresirano više od 10 gradova, da bi u službenu utrku na kraju ušli samo Rio, Madrid, Tokio i Chicago. U Češkoj je, primjerice, s entuzijazmom predstavljen projekt "Prag 2016.", no kako su se gomilale ekonomske računice, euforija je naglo splasnula. Sve dok predsjednik Václav Klaus nije objasnio naciji da će Češka puno više izgubiti nego dobiti te odrezao cijelu priču.
Na sličan su se način MOO-u zahvaljivali Delhi, Lisabon, Monterrey i Cape Town (OI 2016.), a onda opet Prag, Rim, Bukurešt, Toronto, Durban i Sankt Peterburg (OI 2020.). Za sljedeće Ljetne igre, kojima će domaćin biti Tokio, postojala su još samo dva službena kandidata, Istanbul i Madrid. Ni Zimske igre nisu bile privlačnije: od devet gradova-kandidata za 2002., došlo se do samo tri za 2018. (Pjongčang, Salzburg, Soči) i to nakon što su bez političke podrške ostali Tromsø, Östersund, Annecy, Sofija, Ženeva…
Još je gora situacija bila kada je prije dvije i pol godine biran domaćin Zimskih igara 2022. Službeno su se prijavili pa povukli Kraków, Stockholm i Lavov, a samo osam mjeseci prije objave domaćina otpao je Oslo, i to nakon što je norveška Vlada objavila da više ne želi financirati kandidacijski proces. Reprizu Atene vidjeli su u Sočiju, koji je debelo premašio inicijalni budžet. Rusi su objavili da su na organizaciju ZOI-a potrošili rekordnu 51 milijardu dolara, iako stručnjaci tvrde da je prava brojka sumanutih 70 milijardi, što znači da je Soči bio skuplji od svih prethodnih zimskih olimpijskih igara zajedno. Ako se pitate odakle takva razlika u službenoj i neslužbenoj računici, odgovor je - korupcija.
.jpg)
Ovako su ruski sportaši predstavljeni na posljednjim Zimskim olimpijskim igrama - nastupali su pod olimpijskom zastavom
Igre 2022. na kraju su otišle u Peking, koji je u glasovanju dobio četiri glasa više od najvećeg kazahstanskog grada Almatija. Tko će biti domaćin četiri godine kasnije, još se ne zna, no lani smo svjedočili kako se Stockholm (opet) riješio kandidature pa se nakon nekoliko mjeseci predomislio. U Calgaryju politička previranja još nisu gotova, organizacijsku avanturu Siona prema nekim anketama ne podržava ni 40 posto Švicaraca, a jedini čvrsti i sigurni kandidat zasad je japanski Sapporo, koji je već bio domaćin 1972. i za novu smotru planira potrošiti nešto više od četiri milijarde dolara.
Brojni ugledni ekonomisti odavno su se složili da su Olimpijske igre neisplative. Amerikanci Victor Matheson i Robert Baade u svojoj su studiji 2016. dokazali da su dugoročni benefiti organizacije previše apstraktna kategorija, koju je nemoguće staviti na vagu s realnim troškovima. Pojedine struje u MOO-u čak su predlagale da se Igre počnu rotirati samo među onim gradovima koji već imaju izgrađenu infrastrukturu, no tada bi se skupštinari morali odreći svoje najveće moći - obećavanja glasova u zamjenu za privilegije i status malih bogova. U slučaju kandidature Los Angelesa, to je bila svečana večera s Kobeom Bryantom, Sylvesterom Stalloneom, Jamesom Murdochom i Plácidom Domingom na Beverly Hillsu.
Bach i društvo, međutim, shvaćaju da je vrag odnio šalu i da će im uskoro manjkati potencijalnih domaćina, stoga su pribjegli iskušanom receptu. MOO je početkom veljače predstavio nove mjere rezanja troškova koje bi organizaciju Ljetnih igara trebale pojeftiniti za milijardu dolara, a Zimskih za pola milijarde. U planu reformi nazvan "Nove norme" predviđa se smanjenje i višenamjensko korištenje sportskih objekata, jeftinija rješenja javnog prijevoza te razne druge optimizacije postojeće infrastrukture. MOO se obvezao i da će biti aktivnije uključen u organizaciju, naročito u koordinaciji između prijašnjeg i budućeg domaćina.
Ranije je odlučeno da domaćinu ubuduće ide dio prihoda od prodaje ulaznica, kao i da će dobiti odriješene ruke u dogovaranju lokalnih sponzorskih ugovora, pod uvjetom da oni nisu u koliziji sa službenim globalnim sponzorima Olimpijskih igara (Coca-Cola, Samsung, Toyota, Alibaba, Visa…). Potonje je još donedavno bilo nezamislivo, no u MOO-u su zaključili da moraju biti fleksibilni. Njihovi prihodi ionako nisu ugroženi - u svakom četverogodišnjem ciklusu od sponzora ubiru milijardu dolara, a procjenjuje se da su od televizijskih prava za Pjongčang 2018. i Tokio 2020. ukupno zaradili oko 4,5 milijardi dolara.
Amerikanac Andrew Zimbalist, autor knjige "Rio 2016: olimpijski mitovi i surove stvarnosti", podsjeća da za organizaciju Olimpijskih igara morate imati 35 različitih borilišta i Olimpijsko selo koje košta između milijardu i tri milijarde dolara, ovisno o kvaliteti komfora. Još milijardu dolara treba uložiti u prostore za televizijsku produkciju i press centar, a posebna priča je organizacija službenog prijevoza između svih tih lokacija.
Hokejašice 'Ujedinjene Koreje' nose plamen na otvaranju OI u Pjongčangu
Gradnja nove infrastrukture sama po sebi ne bi bila problematična kad bi gradovi znali što s njom nakon Igara. Zimbalist procjenjuje da održavanje velikih stadiona godišnje košta najmanje 30 milijuna dolara. Rio de Janeiro i Atena najbolji su primjer kako se ušminkana zdanja preko noći pretvaraju u betonske mastodonte. Objekti propadaju, prokišnjavaju ili su puni smeća. Jer što će Brazilu, zemlji nogometa, košarke i odbojke, stadion za vodene sportove kapaciteta 15.000 gledatelja? Suočen s ratama kredita, Organizacijski odbor Rija 2016. lani je povukao očajnički potez: umjesto u gotovini, dobavljače su pokušavali isplatiti korištenim klima-uređajima, električnim kablovima i prijenosnim agregatima.
Kako će ta priča završiti, možete pretpostaviti. Kada je Organizacijski odbor službeno prestao s radom, preostale dugove preuzela je lokalna vlast, a njihove će prije ili kasnije država, dakle svi oni koji plaćaju porez. Ekonomska i politička kriza u Brazilu išla je ruku pod ruku s korupcijskim skandalima u tvrtkama koje su gradile objekte za Olimpijske igre. Iza rešetaka je tako završio i guverner države Rio Sérgio Cabral, koji je zbog primanja mita i pranja novca osuđen na 14 godina zatvora. A kako su namještaj i krevetnina iz olimpijskog sela u međuvremenu donirani lokalnim zatvorima, glasnogovornik Igara 2016. Mario Andrada cinično je primijetio da Cabral, ako ništa drugo, barem spava na olimpijskom madracu.
I Pjongčang će, kada završi "festival snijega i leda", zbrajati dugove. Izravno će od Igara uprihoditi oko 2,5 milijardi dolara, a potrošili su gotovo 13 milijardi. Posjekli su čitave šume da bi napravili skijaške staze, izgradili brzu željeznicu i nove dvorane te pokazali svakakva tehnološka čudesa na svečanosti otvaranja, sve kako bi ulaštili imidž Južne Koreje kao zemlje budućnosti. Vlada je najavila da će buduća zarada od turizma i međunarodnih investicija biti između 18 i 60 milijardi dolara, no prognoze nisu potkrijepili nikakvim konkretnim ekonomskim projekcijama. Zimbalist strahuje od novog potopa.
- Ni od jednih olimpijskih igara ne postoje čvrsti dokazi da dugoročni prihodi mogu vratiti uloženo. Predsjednik Moon Jae-in i ostali političari morali bi biti puno oprezniji s obećanjima da će narod Južne Koreje svjedočiti čudesnom procvatu ekonomije.
Iskustvo uči da čudesni procvati ne postoje. Ono što postoji su dva i pol tjedna sportskog spektakla i globalne pozornosti, a onda, u mjesecima i godinama iza toga, proračunske rupe, politički potresi i cijeli kvartovi neiskorištenih arhitektonskih čuda. Zato i ne čudi da su Thomas Bach i MOO lani bili prezadovoljni s "dvije ptice u rukama". Oni koji će doći iza njih, morat će se vraški potruditi da nekome prodaju Olimpijske igre - najneisplativije ulaganje na svijetu.