GLOBUSOVA ‘ČAJANKA‘

‘Mi smo upravo u trećem, opasnom stadiju inflacije. Zove se izluđivanje. A evo i što nas točno izluđuje‘

Je li plan energetskih restrikcija najbolji put za izlazak iz krize: o tome razgovaraju dvojica ekonomskih analitičara i poduzetnik

Andrej Grubišić, Mladen Jambrović, Boris Vlašić i Neven Vidaković

 Darko Tomaš/CROPIX

Ulazak u eurozonu, energetska kriza i inflacija prisutni su u istom trenutku, i to su teme o kojima su u Čajanci u Laubi, kući za ljude i umjetnost, razgovarali Neven Vidaković i Andrej Grubišić, ekonomski analitičari, i Mladen Jambrović, direktor Iverpana, tvrtke za proizvodnju namještaja.

Vlašić: U kojoj se mjeri treba bojati inflacije? Je li to stvarno problem ili samo paničarim?

Vidaković: Inflacija je u zadnjih mjesec-dva postala apsolutno veliki problem. Imate stadije inflacije. Mi smo sada u trećem, u kojem inflacija, neka to gospodin Jambrović potvrdi, jednostavno izluđuje poduzetnike. Izluđuje na način da oni ne znaju koliki će im biti ulazni troškovi i ne znaju koliku cijenu mogu ponuditi kupcima u smislu, evo, ja ti sada dam cijenu 100. Ne znaju može li to kupac prihvatiti. Jednostavno, tu inflacija kreira nemir i nered u proizvodnji koja nužno završi s padom proizvodnje. Zato je inflacija opasna. Tu nije pitanje je li inflacija visoka. Da sada kažete bilo kojem razumnom ekonomistu: “Garantiram da će inflacija biti 15 posto godišnje sljedećih 100 godina”, svaki bi to prihvatio.

Upravo zato što bi u tom slučaju znao kolike će biti cijene i sve bi bilo mirno. Zato svi i govore o “stabilnosti cijene”. Stabilnost cijene je nužna kako inflacija ne bi utjecala na poslovne odluke poduzetnika. Onog trenutka kad poduzetnici sjednu za stol i počnu razgovarati o određivanju cijena, budžetiranju i kada netko kaže: “Što ćemo s inflacijom?”, tada inflacija postaje problem. Pritom treba razlikovati da inflacije u Kini gotovo i nema, ona je nekih tri posto, a u Americi je gotova. Inflacija će u Americi vrlo brzo pasti. U Europi je izvor inflacije prvo bio monetarni, agregatni šok tipa – bili smo zatvoreni pa smo se otvorili pa svi troše. Onda je počeo rat u Ukrajini, pa su problem bili dobavni lanci, a sada je izvor inflacije nered koji EU sama sebi kreira. Prvo smo nametnuli sankcije Rusiji, a sada smo nametnuli sankcije sebi.

image

Neven Vidaković

Darko Tomaš/CROPIX

Znači, imate gomilu ljudi koji sjede u svom uredu i maštaju o tome što bi se moglo raditi. S poduzetnicima nitko ne razgovara. Da s poduzetnicima netko razgovara, Nijemci, koji su “kapetani industrije”, kako se to u Americi kaže, rekli bi svim tim briselskim službenicima i ministrima prvi: “Kako vi to mislite reducirati plin? Kako to mislite, operativno, unutar proizvodnog procesa iskopčati struju između 10 i 12 sati prije podne?” To može biti pristup samo nekoga tko u životu nije zabio čavao, sjedi u uredu i mašta o tome što bi se moglo napraviti. Zato je inflacija kao nekakva stopa, zapravo, iako paradoksalno, nevažna. Fokus je na donošenju odluka koje donose najviše razine, a one su sve lošije, gore i gore. To je ta količina nereda koju su unijele Christine Lagarde, Ursula von der Leyen, Charles Michel i slični. Čuli smo našeg premijera koji je rekao: “Ovaj plan za redukciju plina odličan je dokument.” To je vjerojatno rekao iz svog pedesetogodišnjeg iskustva u proiz­vodnji. To može reći samo političar i tu cijenu narod mora platiti.

Grubišić: Sviđa mi se način na koji je kolega Vidaković to objasnio. Jedan od deset postulata konzervativizma je da konzervativci ne vole preveliku koncentraciju moći. Ovo o čemu je kolega govorio je upravo to – imate pretjeranu koncentraciju moći u različitim sferama ekonomskog i društvenog života gdje se mnogi ljudi, koji su nerijetko karijerni političari, ne bave, nisu se bavili ili nemaju ni ambiciju baviti se nečim drugim, imaju izrazito veliku koncentraciju moći. Oni možda i ne moraju biti zločesti, ali u namjeri da donose dobre odluke donose odluke koje su katastrofalno loše.

Čak možda reperkusije nisu vidljive na prvu ili nisu vidljive na površini, ali postoje. Kaže se da kada ljudi žele čuti nemoguće, onda funkcionira jedino laž. Političari su za to dobri. Znanje je disperzirano, i to toliko da ni najpametniji Neven, Boris, Mladen ili Andrej i da udruže svoje snage, imaju samo jednu trilijuntinu trilijuntine svjetskog znanja, informacija, činjenica i svega drugoga. I sad, zamislimo, ako je znanje toliko disperzirano, odakle nam pravo da kažemo – koncentrirajte moć nama, mi ćemo donositi odluke koje utječu na stotine milijuna ljudi? Mislim da su upravo posljedice pretjerane koncentracije političke i ekonomske moći dovele do inflacije. Tiskao se novac deset godina prije kovida, Draghija su dizali u nebesa, ali smatram da on nije provodio dobru politiku. Inflaciju ne vidimo samo zadnjih dvanaest mjeseci, inflaciju gledamo od 2017., kad su počele rasti cijene nekretnina, dionica i obveznica, gdje su prinosi otišli na nulu ili su čak otišli u minus.

image

Andrej Grubišić

Darko Tomaš/CROPIX

Monetarne vlasti nisu neovisne, neovisne su samo na papiru. Tu je i kovid. Gotovo dvogodišnje zatvaranje, donošenje ovih i onih mjera nanijelo je jako puno štete. Treća stvar, kad jedna država napadne drugu, to nije privatno poduzetništvo, to je koncentrirana politička moć. Dovodi me u situaciju između smiješnog i iritacije to što se isti ljudi i dalje nameću kao rješavatelji problema. Nema rješenja u životu, uvijek su kompromisi. Neka se država počne agresivnije odricati svog dijela na koji bezuvjetno ima monopol i polaže pravo. I onda, tim pravom, uzima od ljudi i potom distribuira kroz ove i one fondove i vaučere, ove i one subvencije. Neka ostavi ljudima i biznisima u što većoj mjeri cash flow i neka se u što većoj mjeri izuzima. Umjesto da je država proaktivna, neka zauzme pasivnu ulogu. Prilično sam uvjeren da, ako poduzetniku Mladenu ostane milijun kuna u cash flowu, on će znati što s time napraviti.

Uostalom, nemamo ni svi iste potrebe. Zašto bi netko dobivao vaučer za gorivo? Meni je jasno kada netko kaže da mu treba litra goriva. Dobro, ali meni treba nešto drugo. Ja bih kupio litru mlijeka. Hajde neka država spusti porez, a ja ću kupiti litru goriva ili litru mlijeka ili ću otići s djecom na izlet. Ili ću napraviti nešto sasvim deseto. Milijuni ljudi nemaju identične potrebe i u tom smislu ih treba u većoj mjeri pustiti da rade ono što smatraju da je u njihovu najboljem interesu. U suprotnome, imat ćete jako veliku razinu crony kapitalizma, u kojem je jedini način da se napreduje utjecanje na političke odluke. Pa onda Mladen utječe da dobije subvencije na solarne panele, ja utječem da dobijem subvencije za struju, Neven utječe da dobije povlašteni porezni tretman da dobije stopu poreza manju od 18 posto, a to je samo topovsko meso za politiku.

Poanta je da je jako puno izazova kreirano od ljudi koji se i dalje nameću kao rješavatelji tih problema. Zašto misliti da netko tko je bio treći zamjenik nekog dožupana u nekoj županiji nužno zna bolje od poduzetnika? Koje on ima reference ako, kao što kaže Neven, nije zabio čavao u životu? Mislim da se dobrim dijelom u mnogim situacijama podcjenjuje zdrava pamet ljudi, a moć transferira na državu i državne birokrate koji onda sve raspodjeljuju, a očito su savršena interesna skupina.

Vidaković: Svi su interesna skupina. Ni dandanas ne postoji nijedno ekonomsko logično znanstveno objašnjenje zašto je nama potrebno 600 teritorijalnih jedinica.

Vlašić: Ali to ćemo sada pospajati.

Vidaković: Formula za ustroj trebala bi biti: gradovi iznad 30, 40 tisuća ljudi i čak ne sve županije. Ali kako kreirati svoj interes? Tako da sve više ljudi vežem uz sebe. I dolazimo do upravo ovog problema – ja sam kreirao problem da bih ga mogao riješiti pa da bih od tog rješenja mogao napraviti novi problem. Tako se vrtimo ukrug. Tu imate i ove klonove koji nas neprestano u nešto uvjeravaju. Tvrdi se da će nam euro donijeti niže kamatne stope. Jučer sam dobio obavijest od banke da mi kamatna stopa raste. Neka mi sada svi objasne kako će kamatna stopa pasti.

Dajte da vidim neki rad iz kojeg se jasno vidi kako je to euro zaštitio Grčku. I kako da se ne dovedemo u poziciju da nas neki birokrati zgaze. To je sljedeće obećanje i sljedeća laž. Kako će se Mladen boriti s istom tvrtkom u Njemačkoj koja je digla cijene osam posto, a on je digao za 12 posto? Samo na jedan način, jeftinijom radnom snagom, što je, po definiciji, pad standarda. Ali, kada bujaš, bujaš i bujaš kao što administracija i birokracija bujaju, onda su sami sebi jako važni, a rezultira time da se 300.000 ljudi jednostavno preda i ode. Oduvijek smo bili nacija pobjednika, pobijedili smo Turke, Hitlera, JNA, a zadnjih dvadeset godina uvjerili smo sebe da smo nesposobni luzeri.

Vlašić: Koliko će rasti cijene u vašem dućanu?

Jambrović: Mogu reći da ćemo se potruditi da ne rastu nerealno, jer vrtimo neke stvari ukrug. Svakodnevan je pritisak radnika na povećanje plaća, čime umanjujemo konkurentnost.

Vlašić: Taj je pritisak i razumljiv, svi žele biti sposobni kupiti iste količine mlijeka ili benzina kao i prošli mjesec.

Jambrović: Naravno. Tu se treba igrati i biti vješt jer radne snage nema. Da možda nema 600 općina i toliki broj referenata, možda bi bilo radne snage jer bi se našao netko tko bi došao raditi kod nas u trgovinu, proizvodnju, skladište, a ovako ne mora jer ima siguran posao koji je plaćen iz našeg novca. Uvjetno rečeno iz našeg novca. Uvijek kažem: novac za PDV nije moj novac, ja ga samo čuvam. Doduše, ima i mog novca koji platim državi prije nego što postane moj novac. Postoji milijardu sitnica koje utječu na to da ne mogu reći kakve će biti cijene. Recimo, u godinu dana je cijena šlepera robe koju uvozimo iz Austrije postala skuplja 50 posto. Zašto je veća cijena?

Drvna masa je iz Ukrajine, a povećala se i cijena plina. Mi u proizvodnji ne koristimo plin, ali ga naši dobavljači koriste. To snažno utječe na njihovu cijenu. U jednom trenutku su nam rekli – ovo je cijena iverice, ali plaćat ćete dodatak na plin. Plaćat ćete u trenutku kada mi to proizvedemo, kada budemo točno znali cijenu. Kada će mi proizvesti to što sada naručujem? Za dvanaest ili šesnaest tjedana. To znači da sada naručujem nešto što će mi se isporučiti za tri ili četiri mjeseca, i to po cijeni za koju ne znam kolika će biti. I još ćemo biti spremni to platiti, i pokušati sve ukalkulirati u cijenu i, ako je potrebno, korigirati marže da bismo sve mogli isporučiti kupcima. Neki kupci su kupili materijal sada, a bit će im isporučen kasnije. Međutim, ta generalna nesigurnost je konstantan pritisak na sve zaposlenike, koji su ujedno i potrošači.

image

Mladen Jambrović

Darko Tomaš/CROPIX

Sad tvrtku organiziramo tako da se može najbrže prilagoditi i promijeniti. To je jedini način za opstanak. Danas smo imali jednu strategiju i jedan plan, generalni, strateški ciljevi nam ostaju kakvi jesu, ali sama organizacija mora biti sposobna preliti se u lijevo ili desno, ovisno o tome kakva je situacija oko nas. Ono što je problem s plinom, neka cijene rastu i neka i naše cijene rastu, ali barem u tom slučaju imamo robu s kojom ćemo raditi. Nestane li plina, nama nestaje roba s kojom radimo, nestaje namještaj jer ga ne možemo proizvesti.

Vlašić: Onda i ja mijenjam svoj plan, nema nove kuhinje.

Grubišić: To su kompromisi koje sam spominjao. Nema rješenja, uvijek su kompromisi. Želite li zaustaviti rat u Ukrajini, postoji način, ali on znači neku vrst kompromisa. Ako ne želite zaustaviti rat u Ukrajini, imate ovu situaciju koju je Mladen objasnio, a kod vas je, Borise, proradila zdrava pamet. Ako proizvođač nema plina, distributer nema robe za stolare, stolar nema što piliti i nema nove kuhinje. Common sense.

Vlašić: Naravno, i nije mi problem u kuhinji, nego će problem nastati ako ujutro ne budem imao plin kojim bih zagrijao stan.

Grubišić: To je također vrsta direktnog i oportunitetnog troška, kompromisa. U Mladenovu biznisu, ali i u svim drugim biznisima, imate šest dionika. Mladenov kupac, dobavljač, djelatnik, kreditor ako koristi kredite, vlasnik tvrtke i država. Svi imaju svoje interese, ali samo jedan ima arbitrarnu moć, a to je država. Koja je ispravna plaća za djelatnika? Ona koju određuje tržište. Međutim, ako se uplete šesti igrač, država koja ima arbitrarnu moć, ona može odlučivati kome od preostalih pet i pod kojim uvjetima ide više ili manje. Ideja koju promovira dobar dio hrvatskih poduzetnika kaže da ne samo da imate preveliku koncentraciju političke moći nego i ekonomsku. Svaka je država u svojoj biti kapitalistička, čak i ona socijalistička, pitanje je samo količina kapitala koju kontrolira. Kad zagrebete ispod površine, vidite da puno ekonomskih tokova i dalje kontrolira politička snaga, jedan od dionika koji ima arbitrarnu moć. Da smanjite opću stopu PDV-a za jedan postotni bod, imate milijardu i pol ili dvije milijarde kuna. Pustite tu lovu ljudima da rade što žele.

Vlašić: Mislim samo da će zdrava pamet reći da spuštanje PDV-a neće donijeti nižu cijenu na tržištu.

Grubišić: Ako cijena ne može ostati dovoljno visoka da bi osigurala razvojnu količinu cash flowa i zarade za biznis, možda cijena neće ići dolje, ali će plaća biti veća jer si tržišno prisilio vlasnika tvrtke ili menadžera da plaća bude veća. Drugim riječima, tko kaže da je ispravna posljedica nižeg PDV-a smanjenje cijena? Ispravna posljedica je ono što tržište odredi. Kupac, dobavljač, vlasnik i kreditor najbolje znaju kako raspodijeliti smanjenje PDV-a.

Jambrović: Ja mogu od tog smanjenja PDV-a zadržati cijenu, a ako je konkurent ne zadrži, kupac se seli njemu, konkurenciji. Ja zadržim cijenu, kupac ostaje, a iz te cijene financiram modernizaciju proizvodnje, bolju kvalitetu i druge stvari. Ovdje ja upravljam tim novcem i znam zašto upravljam. Kad prepustim taj novac državi, ona vrlo često, čak i ne dovoljno transparentno, upotrebljava taj novac.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
02. kolovoz 2022 17:50