Godina 2020. ostat će zapamćena kao ona u kojoj je cijena nafte pala ispod 30 USD/bbl, a cijene plina na spot tržištu tijekom ljeta doživjele su svoje povijesne minimume. Godina koja nas je prilično uzdrmala, potvrdila je da je započela nova era u energetici, a osobito u plinskom poslovanju.
Izrazita volatilnost cijena plina koja je postala naša svakodnevica stvara prilike, ali i predstavlja izazove kako za kupce tako i za trgovce i opskrbljivače plinom. Nikada do sada nije bilo toliko važno brzo reagirati na promjene na tržištu. Uz vrlo dinamično stanje na europskom tržištu plina, Republiku Hrvatsku očekuju i neki novi regionalni i nacionalni izazovi. Skoro puštanje u rad LNG terminala na otoku Krku otvara novi pravac za nove izvore dobave plina te će donijeti i neke novine u načinu formiranja cijene koja je u Republici Hrvatskoj povijesno bila vezana za austrijsku burzu plina.
Europsko plinsko tržište značajno se mijenja nekoliko posljednjih godina.
Potrošnja plina se smanjuje, a interregionalna europska trgovina sve je življa. Formirano je zajedničko europsko energetsko tržište, kojemu sada pripada i Hrvatska. Uvoz LNG-a (ukapljenog prirodnog plina) na europsko tržište značajno raste, dok je uvoz prirodnoga plina putem plinovoda u postupnom padu.
Podaci za razdoblje 2017.-2019. zorno oslikavaju navedene trendove.
Europska potrošnja plina u razdoblju od 2017. do 2019. smanjila se sa 558,9 milijardi kubika (bcm) na 554,1 bcm, dok je interregionalna europska trgovina plinom porasla sa 311,9 bcm u 2017. na 353,3 bcm u 2019. godini.
Glavni uzrok rasta u tom periodu je uvoz LNG-a u Europu, koji raste iz godine u godinu. U navedene tri godine uvoz LNG-a rastao je za čak 85,2%, dok je uvoz plinovodima pao za 5,5%.
Trend je još vidljiviji ako znamo da je u 2017. godini 79,3% uvezenog plina u Europu stiglo plinovodima, a 20,7% preko LNG terminala. U 2019. godini situacija je bitno drugačija. Uvoz plinovodima i dalje dominira, ali značajno manje - 66,1% plina stiže plinovodima, dok čak 33,9% plina Europa uvozi preko LNG terminala.
Plin se u tankerima prevozi u ukapljenom stanju da bi se na LNG terminalima regasificirao, tj. vratio u plinovito stanje.
Krajem 2018. terminali za regasifikaciju u Europi imali su kapacitet od 235,4 bcm, što je gotovo 20% ukupnog svjetskog kapaciteta za regasifikaciju. Trenutačno se u Europi planiraju 22 velika terminala za uvoz LNG-a, većina na području Europske unije. Planiranjem novih LNG terminala Europa pokušava zadržati uzlazni trend uvoza LNG-a. Logično je očekivati da će novi LNG terminali dovesti do još značajnijeg pada uvoza prirodnoga plina putem plinovoda.
Naš novi LNG terminal na otoku Krku dolazak prvog broda očekuje 1. siječnja 2021. LNG terminal u Hrvatskoj diversificirat će dobavne pravce plina za hrvatsko i za regionalno tržište.
Što se tiče utjecaja LNG-a na cijenu plina, on svakako ima utjecaj na globalnom tržištu, ali pogrešno je misliti da dolazak LNG broda na Krk nama u Hrvatskoj automatizmom osigurava nižu cijenu plina. Naime, cijena se ne formira dolaskom tankera u Hrvatsku, nego cijenama na globalnom i europskom tržištu kao sastavni dio komercijalnih uvjeta. Trgovanje na burzama, ponuda i potražnja tek su jedan u nizu faktora koji utječu na cijene plina. Za naše područje referentna cijena je do sada bila ona na VTP-u, tj. austrijskoj burzi plina. To će se sada promijeniti, budući da će se dolaskom LNG brodova cijena referirati na TTF, tj. nizozemsku burzu plina koja je najlikvidnija europska burza plina. Također, treba istaknuti da nitko neće prodati plin ispod tržišne cijene, jer uvijek postoji mogućnost prodaje na burzi. Koliko će LNG terminal u Republici Hrvatskoj utjecati na promjenu burzovne cijene u regiji, u ovom je trenutku teško procijeniti.
Istodobno, u Hrvatskoj se nastavlja okrupnjavanje lokalnih distributera prirodnoga plina o kojemu se kao nužnosti govori posljednjih nekoliko godina. Radi osiguravanja bolje tržišne pozicije, optimiziranja troškova održavanja distribucijske mreže i sigurnosti opskrbe prirodnim plinom, tvrtke se odlučuju na prodaju dok druga strana koja se želi pozicionirati na maloprodajnom (retail) tržištu ulazi u akvizicije i okrupnjava svoje, često no ne nužno, već postojeće područje.
Prvo plinarsko društvo odlučilo je ići u drugom smjeru. Sredinom ožujka 2020. potpisan je ugovor kojim je HEP plin d.o.o. Osijek preuzeo tvrtke PPD distribucija plina i PPD opskrba kućanstava. Prodaja dviju PPD-ovih tvrtki predstavlja novo razdoblje poslovanja za PPD grupu koja se time još snažnije usmjerila na veleprodaju i rast na inozemnim tržištima. Već danas 69% prihoda PPD grupa ostvaruje na inozemnim tržištima, a 31% u Hrvatskoj. PPD je na europskoj plinskoj sceni prepoznat kao ozbiljan partner koji ima znanje i potrebne resurse te uspješno odgovara na zahtjeve tržišta i partnera.
Treba spomenuti i da nas u 2021. godini očekuje natječaj za izbor opskrbljivača u obvezi javne usluge jer od 1. travnja 2021. ulazimo u zadnje tri godine tzv. prijelaznog razdoblja prije potpune deregulacije cijene plina za kućanstva. Pred nama je vrlo zanimljiva plinska godina za sve sudionike na hrvatskom plinskom tržištu.
Predviđanja Međunarodne energetske agencije (IEA) za razdoblje 2021.-2025. potvrđuju već spomenute i najavljuju nove trendove.
U 2020. godini, uslijed pandemije covida-19, potražnja za plinom pala je za 4%. U 2021. očekuje se progresivan oporavak potražnje kako se na razvijenim tržištima potrošnja bude vraćala na razinu prije krize, dok se na novim tržištima očekuje razvoj zahvaljujući ekonomskom oporavku i nižim cijenama prirodnoga plina. Očekuje se da će kriza u 2020. utjecati na srednjoročni potencijal rasta, što će u razdoblju do 2025. umanjiti očekivani porast za 75 bcm. Očekivana prosječna godišnja stopa rasta do 2025. godine je 1,5%.
Azijsko-pacifička regija u nadolazećim bi godinama trebala preuzeti polovinu globalne potrošnje plina, nošena prvenstveno razvojem kineskog i indijskog plinskog tržišta. Izgledi za razvoj tih dvaju tržišta vrlo su snažni, no ovisit će o smjeru njihove politike oporavka nakon krize. U ovom trenutku prirodni plin u obje zemlje ima jaku političku podršku i u tijeku su reforme koje trebaju ojačati njegovu ulogu u trenutačnom energetskom miksu. Budući rast industrijske potrošnje plina uvelike će ovisiti o tempu ekonomskog oporavka obiju zemalja i na domaćem i na inozemnim, izvoznim tržištima.
Dok se u gotovo svim regijama u idućih pet godina očekuje porast proizvodnje prirodnoga plina, gotovo polovina globalnog rasta doći će iz Sjeverne Amerike i s Bliskog istoka. Američka proizvodnja plina iz škriljavca, glavni pokretač globalnog rasta izvoza posljednjih godina, osobito je ranjiva u kontekstu trenutačne krize. Istodobno je rast proizvodnje na Bliskom istoku potaknut jačanjem velikih projekata u Saudijskoj Arabiji, Iranu, Izraelu, Iraku i Kataru, za koje pak rizik predstavlja nestabilnost i pad cijena nafte. Proizvodnja plina u Rusiji, još jednom velikom izvozniku, gotovo je u potpunosti usklađena s izvozno orijentiranim projektima.
LNG ostaje glavni nositelj međunarodne trgovine plinom, jer je val investicija u Sjevernoj Americi, Africi i Rusiji tijekom 2018. i 2019. godine donio dodatne kapacitete za ukapljivanje prirodnoga plina. No, uslijed očekivane smanjene potražnje za plinom iza 2020. godine kapaciteti za ukapljivanje do 2025. neće biti popunjeni. Očekuje se da će uvoz LNG-a najviše rasti na tržištima Kine, Indije i na novim azijskim tržištima, dok bi se Europa kao tržište uravnoteženja trebala vratiti na razine prije krize, tj. na razine 2019. godine. Do povećanja trgovanja plinom koji se prevozi plinovodima doći će iz povećanja izvoza putem euroazijske infrastrukture - TANAP i TAP prema Europi i Power of Siberia prema Kini.