Odlazi li ruska multinacionalka Lukoil, jedna od vodećih svjetskih kompanija za proizvodnju nafte i plina, iz Hrvatske? To se pitanje nameće nakon što je Lukoil Croatia, kako doznajemo iz nekoliko različitih izvora, ostao bez kapaciteta za skladištenje naftnih derivata na Janafovu Terminalu Omišalj.
Sada su, kažu isti izvori, odsječeni jer su se oslanjali na te skladišne kapacitete i preko Omišlja opskrbljivali tržište iz svoje rafinerije ISAB na Siciliji.
Imaju i mali dio na Terminalu za gorivo u Luci Vukovar, ali vrlo malog kapaciteta. Omišalj im je bio, pričaju naftaši, svojevrsni hub za opskrbu s mediteranskog tržišta. Tamo su godinama imali prostor od 10.000 prostornih metara za dizel, koji im čini tri četvrtine prometa, a za to su bili vezani i ugovori s franšizerima. Imaju, naime, 52 benzinske crpke, s time da je 30-ak u njihovu vlasništvu, a ostatak u franšizi. Drugim riječima, nemaju ni 10 posto tržišta maloprodaje naftnih derivata, a to im je bio cilj otkako su 2008. ušli na hrvatsko tržište. Dakle, ne rastu. Štoviše, prema podacima Poslovne Hrvatske, s gubitkom posluju posljednjih pet godina te je u 2015. on iznosio 16,5 milijuna kuna. Zbog toga dobar dio naftnog miljea smatra da bi ostanak bez skladišta mogao biti točka na “i” te razlog njihova odlaska iz Hrvatske.
Što se zapravo dogodilo, jesu li sve te informacije točne i kakve bi reperkusije mogle donijeti s obzirom na to da Lukoil ima niz benzinskih postaja u franšizi koje koriste formulu cijena iz Omišlja, nismo uspjeli doznati. U Janafu nisu imali komentar, a na višetjedne upite o unutarnjoj poslovnoj strategiji oglušili su se i u podružnici u Hrvatskoj, Lukoil Croatia, i u matičnoj kompaniji u Rusiji.
Neki od poznavatelja odnosa na naftnom tržištu uvjereni su da je ostanak bez skladišta mogući indikator njihova odlaska iz Hrvatske jer ionako, sukladno njihovoj novoj strategiji, napuštaju dobar dio Europe. Drugi pak o Omišlju kažu da je ionako bila riječ o zanemarivom kapacitetu te da zbog toga neće niti otići niti upasti u probleme, kako neki misle, jer su ionako više kupovali od drugih, poput Ine, Petrola i Croduxa. Smatraju da gubitak skladišta nije povezan s novom strategijom te da neće samo tako otići nakon desetak godina poslovanja na hrvatskom tržištu.
Ruska je naftna kompanija, naime, prije nekoliko godina započela svoju izlaznu strategiju iz srednje i istočne Europe, a potom i iz baltičkih zemalja što zbog antiruskog raspoloženja i europskih sankcija koje su pogodile ruske tvrtke, što zbog optimizacije maloprodajne mreže.
Davor Štern smatra da je povlačenje direktora hrvatske podružnice Nikolaja Ivčikova s te pozicije početkom ove godine (zamijenio ga je Sergej Kudrjavski) te njegov premještaj na Cipar već bio indikator Lukoilova odlaska. Ivčikov je, doduše, još prije nekoliko godina govorio da zbog nepovoljnog okruženja i sve niže profitabilnosti poslovanja razmišljaju o zaustavljanju planiranih investicija u Hrvatskoj.
- On je bio začetnik kupovine lanaca benzinskih postaja u Hrvatskoj, no u ciljevima se nikad nije govorilo o više od 100 postaja. Još nemaju toliko, a za velike kompanije kakva je Lukoil, 100 je crpki je malo. Bili su u pregovorima za Tifon i da su preko njega uspjeli ući u Hrvatsku, bili bi na dobitku. Povlačenje se može očekivati i ima logike jer ili uđete na veliko ili niste tamo - smatra Štern. Slično su nam rekli i drugi naftni stručnjaci.
Lukoil je, kažu, trebao ozbiljnije zagrabiti u biznis. Zbog niza značajnih izazova s kojima se susreo još 2014., Lukoil je izašao iz Ukrajine. Više od 240 benzinskih postaja prodao je austrijskoj kompaniji AMIC Energy Management, što su Austrijanci platili 300 milijuna dolara. Nakon toga Lukoil se riješio maloprodaje u Mađarskoj, Češkoj i Slovačkoj. Benzinske postaje u Češkoj, njih 44, prodao je Slovnaftu, podružnici mađarskog MOL-a koji se time približio svojem cilju da postane lider na češkom tržištu goriva.
U Mađarskoj je 75 benzinskih postaja prodano mađarskoj kompaniji Norm Benzinkut, koja je kupila i njihovih 19 benzinskih crpki u Slovačkoj. Do kraja 2014. Lukoil je prodao imovinu vrijednu oko dvije milijarde dolara. Na listi zemalja iz kojih se povlači našle su se i Estonija, Litva, Latvija i Poljska. Estonsku filijalu Lukoil Esti prodali su estonskoj kompaniji Olereks. S AMIC-om su sklopili i ugovor o otkupu 230 benzinskih crpki u Litvi, Latviji i Poljskoj. U Lukoilu su tada isticali da kompanija ne planira širenje mreže benzinskih postaja u Europi, nego da će se usredotočiti na istraživanje i proizvodnju nafte te na “ruske projekte”. Prema pisanju stranih medija i nedavnim izjavama predsjednika Lukoila Vagita Alekperova, u kompaniji razmatraju i prodaju svojih rafinerija u Europi, uključujući i one u Bugarskoj i Rumunjskoj.
Vlasnici su i rafinerije u Italiji i Nizozemskoj, no kako je Alekperov istaknuo, to nije imovina koja im je trenutačno strateška. Žele se baviti istraživanjem i razvojem, istaknuo je, te ponovno vratiti na naftna i plinska polja u Iranu. Kako ni u Hrvatskoj ozračje nije najpoželjnije, ne bi čudilo da Hrvatska bude sljedeća na listi, bio razlog toga gubitak skladišnih kapaciteta u Omišlju ili nešto drugo.