RIJEKA - Ukupni gubici 3. maja krajem prošle godine, prema burzovnim podacima, popeli su se na 3,2 milijarde kuna, što je 2,2 milijarde iznad temeljnog kapitala društva. Od tog iznosa najveći je dug prema poslovnim bankama koje su svoja potraživanja osigurale državnim jamstvima.
Država je najveći vjerovnik i vlasnik brodogradilišta i zadnjih nekoliko godina već je platila znatan dio duga prema bankama kreditorima. No taj dug nije otpisan, već je i dalje u strukturi obveza najvećeg kvarnerskog brodogradilišta. To je stanje u kojem država prodaje 3. maj za jednu kunu, pri čemu je novog vlasnika spremna rasteretiti cjelokupnog tereta gubitaka.
Kupci ne stoje u redu
No novi bi vlasnik, prema pravilima Europske komisije, morao pokriti udio takozvanog vlastitog doprinosa u restrukturiranju što se prema nekim računicama penje na iznos od 300 milijuna kuna i, naravno, na sebe preuzeti sav daljnji trošak poslovanja brodogradilišta.
Kako kupci ne stoje u redu pred vratima nacionalnih brodogradilišta, a Vlada je u pregovorima s EK prihvatila da alternativa privatizaciji može biti samo stečaj, trećemajci u strahu od takvog scenarija kreću u akciju.
Stečaj kao katarza
Smišljaju svoj plan B koji su mnogi u startu ocijenili povratkom samoupravljanju i nastavak daljnjeg ekonomski neopravdanog upumpavanja državnog novca u tog kroničnog gubitaša. Po mnogima bi stečaj kao katarza dugoročno bilo najbolje rješenje, no s obzirom na to da 3. maj, kao i ostali navozi, radi na svjetskom tržištu, realna je opasnost da izgube sve poslove, što tvrku vodi ka likvidaciji.
Teoretski gledano, za državu je konkretan kupac od kuda god on došao jednaki rizik kao i da prihvati tu gotovo utopističku ideju davanja škvera radnicima u najam. Cijeli scenarij još nije razrađen, ali ono što se u startu može zaključiti jest da sami trećemajci, premda ih je 3000, nemaju spomenutih 300 milijuna kuna koje bi morali uplatiti državi kao vlastiti udio u restrukturiranju.
Nerad u vlastitim redovima
Premda riječki navozi trenutno imaju 260 milijuna dolara ugovorenog posla, to im garantira zaposlenost tek godinu do dvije. Samo za bruto plaće radnika, ne računajući fiksni trošak energije i drugih komunalnih davanja, mjesečno treba isplatiti 17,8 milijuna kuna. Zbog krize svjetskog tržišta, novi brodovi koji bi se mogli ugovoriti toliko su niskih cijena da pokrivaju samo trošak repromaterijala. Drugim riječima, koliko god bili uvjereni da mogu upravljati vlastitim brodogradilištem, radnici se upuštaju u ozbiljnu avanturu koja se u konačnosti može okončati upravo scenarijem koji žele izbjeći, stečaj ili likvidaciju.
I pitanje s kojom konačnom cijenom po porezne obveznike. Morat će se suočiti i s neradom u vlastitim redovima, kao i činjenicom da je njih 3000 prevelik i neodrživ broj, čak i u slučaju da uspiju doći do novih poslova. Procjene govore da je najmanje 30 posto zaposlenih tehnološki višak koji bi, računaju, morala zbrinuti država. Jedina garancija koju daju državi jest uvjeravanje da su sposobni izabrati najbolje između sebe da vode brodogradilište te dati maksimalni radni angažman.
Riječki projektanti i dizajneri brodova sve traženiji u Europi
Iako u Hrvatskoj prevladava slika kako brodogradnja nema perspektive, taj je sektor posljednjih nekoliko godina, posebice u Rijeci, utjecao na procvat malih privatnih tvrtki koje su na svjetskoj sceni afirmirale stotine mladih stručnjaka, čija je pamet tražena na globalnom brodograditeljskom tržištu. Dio mladih inženjera i tehničara osnovao je vlastite tvrtke, a takva je i riječka tvrtka Ximar koju je 2007. osnovao Sebastijan Ančić. Specijalizirali su se za idejna rješenja, dizajn, unutarnje uređenje, projektiranje, a poslove sklapaju po cijeloj Europi - Norveškoj, Njemačkoj, Danskoj. Rade sve, od trgovačkih brodova do megajahti za ruske tajkune koje sami dizajniraju. Krenuli su sa šest zaposlenih, a danas ih je već 12. Kada uskoro sklope ugovor za posao u Finskoj, zaposlit će još četvero ljudi. Ančićev tim tvrdi da je ključ uspjeha stalna potraga za poslom.
- Kada se dogodila kriza, ostali smo bez četiri velika posla, ali nismo stali, nego smo kontaktirali većinu firmi u svijetu i tražili nešto drugo. Ančić tvrdi da su naši škverovi tehnološki zaostali, zbog čega nismo konkurenti. ( Luka Benčić)