Ante Ramljak danas više ne želi razgovarati o Agrokoru. To je poslovna i životna etapa koju je ostavio iza sebe i sada traži nove izazove. Jedino što mi je rekao, kada sam ga u ponedjeljak oko podne telefonom zatekao u vožnji, negdje na ulasku u Ljubljanu, jest da se ne namjerava vratiti u Texo Management. To bi opet pokrenulo val priča, a to mu više ne treba, kaže. Traži novi posao i traži ga izvan Hrvatske.
Činjenica je da je Ramljak prihvatio posao ”reanimacije” Agrokora u trenutku kada to nitko nije htio prihvatiti, a većina onih kojima je posao bio ponuđen prije nego njemu (neke od njih i sam je sugerirao) nije se usudila upustiti u takav, za reputaciju rizičan posao. Istovremeno, odmah na početku navukao je na sebe gnjev onih koji su mislili da je spašavanje koncerna trebalo povjeriti njima, ali našli su se među nepozvanima. ”Ramljak nema dovoljno iskustva niti je dorastao pregovorima na toj razini”, rekao mi je tada jedan od njegovih bivših mentora. Pokazalo se međutim da jest dorastao i da zna pregovarati. Zamrzavanje Sberbankova duga, potez koji je zbunio mnoge, pokazalo se ovih dana kao moćna poluga u pregovorima o njihovu povratku u proces traženja nagodbe. Kada je londonski sud odbacio njihovu tužbu protiv Zakona o postupku izvanredne uprave (lex Agrokor), a Ivica Todorić pokazao da svojim blogom neće otkriti ništa, bili su spremni za povratak.
Ramljaku se međutim moralo nešto pronaći. Kada je na međunarodnim sudovima prošao lex, a roll up preživio seriju domaćih bočnih udara, netko je javnosti dostavio račune za savjetničke usluge. U zemlji u kojoj se svaka plaća iznad 10.000 kuna smatra ogromnom, konzultantske tarife koje se mjere milijunima kuna, jer temelje se na postotku ukupne financijske težine buduće transakcije, a kada je riječ o spašavanju Agrokora to su milijarde kuna, pokazale su se kao neoprostiv krimen. ”Pogriješio sam”, rekao je tada Ramljak. I jest. Na vrhuncu najveće poslovne afere u povijesti Hrvatske trebao je biti oprezniji u izboru suradnika. Ne zato što se Texo pokazao lošim, nije, nego zbog percepcije cijelog procesa koji je javnost od početka pratila s pojačanom dozom sumnje. Građani nikada nisu vjerovali Todoriću, ali deseci tisuća s njim su godinama poslovali. To nije bilo jednostavno, ali se uglavnom isplatilo, barem onima koji nisu ostali do kraja. Političarima u pravilu nitko ne vjeruje, pa kada je Vlada pokrenula proces ”neutralizacije Agrokorove propasti”, jedino pitanje bilo je: koliko će taj proces morati platiti porezni obveznici. Kada su se saznali honorari konzultanata, javnost je to percipirala kao bezobzirnu pljačku iz javne blagajne. Pogrešno, naravno, ali politika se često formira kroz odgovore na pogrešne pretpostavke. Kao i mnogi prije njega, Ramljak je pogriješio u prečvrstom doziranju informacija koje je davao javnosti. Kada država spašava veliku privatnu kompaniju, karte moraju biti na stolu. Tu nije važno ako partneri traže drukčije, posebne uvjete, država je ta koja postavlja pravila.
Todorić je u to vrijeme već svojim blogom oštro napao autore lexa, optužio državu za nacionalizaciju Agrokora i otputovao u London gdje se, kada je Hrvatska zatražila njegovo izručenje, pravosudnim vlastima predstavio kao žrtva političkog progona. Todorićev blog iznenadio je mnoge. Posve neortodoksan pristup za poduzetnika u bankrotu zbunio je sve sudionike procesa i u prvim je danima dobio značajan prostor u medijima. Todorić prije nije govorio često, a sada je odjednom govorio svakodnevno, i izravno je optuživao Vladu za koju je značajan dio javnosti sve do tada bio uvjeren da zapravo pomaže njemu u spašavanju propalog biznisa. Nakon vala protesta zbog ”pomaganja tajkunu na račun poreznih obveznika” sada su se javili ”zaštitnici privatne imovine” koji su državu optuživali za novi val nacionalizacije, iako Zakon o postupku izvanredne uprave ne zadire u formalno pravo vlasništva (zakonom se doduše vlasniku sprečava isisavanje novca iz umiruće kompanije). Ubrzo, njima su se priključili i iznenada ”osiromašeni” vlasnici dionica Jamnice, Leda i Konzuma. ”Ramljak je poništio vrijednost naše imovine”, govorili su nakon što su shvatili da, kada se aktiviraju jamstva koja su te kompanije potpisale za Agrokorove dugove, njihova imovina više ne vrijedi ništa. ”Jamstva su ilegalna”, poručili su dioničari.
”Jamstva su nevažeća”, poručio je i Ivica Todorić iz Londona prošli tjedan u prvom televizijskom nastupu za jedan hrvatski kanal (N1). Todorić međutim ne smatra da je on taj koji je nevažećim jamstvima nekoga prevario (”Bankari su trebali shvatiti da takva jamstva ne vrijede, nisu ih trebali prihvatiti”, rekao je u kameru novinaru N1). Za prevaru optužuje Antu Ramljaka, ali i ”njegove zaštitnike”, potpredsjednicu Vlade Martinu Dalić (Ona je pisala lex Agrokor!) i premijera Andreja Plenkovića. Točno je samo da Ramljak bez podrške Vladina gospodarskog tima ne bi mogao ništa. Vlada je donijela zakon koji je sabornica prihvatila velikom većinom. Vlada je izabrala i povjerenika, a Ramljak nije bio prvi na razgovoru. Vlada će na kraju i odgovarati za rezultat, koji, čini se danas, ne bi trebao financijski opteretiti građane.
Ramljak smatra da je odlično da se Todorić kroz N1 predstavio javnosti ”onakav kakav jest”. Javnost će sada lakše razumjeti kako se moglo dogoditi to što se dogodilo i tko je čovjek koji je nekoliko desetljeća vodio kompaniju koju su mnogi smatrali neuništivom.
Je li se u akciju zaustavljanja propasti koncerna moglo krenuti drukčije? Možda i jest, možda je HBOR doista mogao uime Vlade otkupiti potraživanja dobavljača, pa onda sam krenuti u pokušaje naplate, ali to bi bio rizik za državni proračun, a osnovna ideja Vladine intervencije bila je da se sve napravi bez kune troška za porezne obveznike. Ramljak danas više o tome ne želi govoriti. Sada je njegov donedavni posao u rukama novog Vladina povjerenika Fabrisa Peruška, a Peruško nastavlja posao linearno, tamo gdje je Ramljak stao, kao da se ništa nije dogodilo. I tako je najbolje, smatra Ramljak. Nagodba, kaže, nije upitna. Bit će izglasana krajem lipnja. Sberbank se vratio u pregovore, ali sada je u drukčijoj pozicije nego na početku, kada je namjeravao jednostavno staviti šapu na sve. Sada je jedan od igrača u velikoj vjerovničkoj strukturi, uspostavljena je ravnoteža. I nije nevažno da je u toj strukturi i američki Knighthead Capital Management, čiju su ulogu mnogi bili spremni osporiti iako u tom trenutku osim njih gotovo nitko nije bio spreman ući s kapitalom u padajući Agrokor. Danas više nitko ne može važne odluke donositi sam.