Informacija prema kojoj mirovinski fondovi žele spojiti Podravku i Atlantic zasad je u javnosti prihvaćena poprilično mirno. Čak je pomalo čudno što niti jedna značajnija politička stranka nije na nacionalnoj razini već sazvala izvanrednu konferenciju za novinare na kojoj bi rekli da Podravka mora ostati pod kontrolom države. Je li moguće da se Hrvatska ipak polako mijenja te zaista postajemo suvremena demokracija koja malo-pomalo prihvaća tržišna pravila igre? Ne treba žuriti s tako optimističnim zaključkom. Zapravo će biti pravo malo čudo ako do kraja izborne kampanje nitko od bitnih na hrvatskoj političkoj sceni ne pokuša poentirati na zaštiti “državnog interesa” u Podravki. Ako se to malo čudo ipak dogodi, trebali bismo proslaviti konačno oslobađanje koprivničke kompanije iz opasnog zagrljaja političara. Naime, to što se pod političkim patronatom činilo Podravki u njezinoj recentnoj povijesti, može se u blažoj varijanti nazvati barem zloupotrebama, a u određenim slučajevima kriminalom. Drugim riječima, priča o mogućoj budućnosti Podravke i dalje je, nažalost, crno-bijela; nalazi se puno više u zoni isključivog politikantstva, nego donošenja suptilne poslovne odluke o opravdanosti spajanja ili preuzimanja.
Jasna situacija
Poslovno gledajući, situacija je poprilično jasna. S jedne strane Atlantic ima vrlo prepoznatljivog većinskog vlasnika, Emila Tedeschija, koji je još 2009. godine javno govorio o želji da preuzme Podravku, a nedavno je ponovio kako je opet spreman na taj potez ako država pristane prodati svoj udio. Podravka, pak, ima vrlo disperziranu vlasničku strukturu u kojoj dominiraju mirovinski fondovi, dok država više ne posjeduje ni kontrolni paket. Podravka kao da vapi za jasnijim definiranjem dioničarske strukture.
Tedeschi će, dakle, kao vlasnik sa strane Atlantica dati ključno mišljenje o mogućem aranžmanu s mirovinskim fondovima kao dioničarima obje kompanije (ako do toga uopće dođe), dok u Podravki zasebno mišljenje u spajanju-preuzimanju trebaju dati mirovinci i država kao najveći dioničari te Uprava za koju nije tajna kako se na čelu sa Zvonimirom Mršićem dosta gorljivo protivi spajanju s Atlanticom. U Atlanticu takav stav tumače nervozom predsjednika Uprave Podravke zbog problema s pojedinim dioničarima te zbog isteka mandata u veljači. Vrh Podravke, pak, iznosi niz off the record teza prema kojima brak s Atlanticom neće biti skladan: Atlantic je, pričaju, puno zaduženiji, Podravka je više internacionalna i ima veći potencijal rasta, Podravka sada ima bolje poslovne rezultate, ideje o spajanju po modelu dvije za jednu dionicu nisu fer (iako nema ni dokaza za takve ideje), Atlantic ima poslovne probleme s razvojem biznisa u Njemačkoj te zbog gubitka ugovora s Herbalifeom... Vrh Atlantica je ogorčen jer tvrdi kako iz Podravke stižu potpuno neprimjereni i zlonamjerni komentari koji diskreditiraju njihovo poslovanje, dok oni imaju potpuno drugačiji odnos prema Podravki. Ne treba zaboraviti ni detalj kako je vrh Podravke zamjerio Emilu Tedeschiju čak i to što je, gostujući u TV emisiji poduzetnika Saše Cvetojevića, izjavio da bi Atlanticov menadžment bolje upravljao Podravkom. Sve u svemu, dojam je da je komunikacija Atlantica po pitanju spajanja-preuzimanja osjetno više, recimo tako, konzervativno-korporativna.
Pogled sa strane
Gledajući sa strane na jedno dulje razdoblje, moglo bi se reći da je Podravka bila osjetno ispod standarda korporativnog upravljanja kakve je gradio Atlantic. Iako su desetljećima ljudi koji su vodili Podravku opisivani kao najbolji hrvatski poslovni lideri, zapravo je bila činjenica da su to mogli zahvaliti već samoj činjenici što su vodili - Podravku. Ti su isti “lideri” Podravki, između ostalog, priuštili aferu Spice, tj. pokušaj menadžerskog preuzimanja Podravke njezinim vlastitim novcem koji je rezultirao prikrivanjem štete proizašle iz margin kredita banke Merrill Lynch na štetu dioničara. Zanimljivo je da je tek Zvonimir Mršić kao predsjednik Uprave, koji je u Podravku stigao kao vrlo uspješni SDP-ov gradonačelnik Koprivnice, uspio odmaknuti Podravku od politike, posložiti razvojne procese i vratiti vjeru investitora u njezinu dionicu. Mršić se pokazao kao menadžer koji se umije izdići s razine sistemske greške (jer je u Podravku ipak ušao kao političar), ali sada, kad mu se mandat bliži kraju, morat će dokazati da je u stanju ostati iznad razine sistemske greške. Vrlo je ozbiljno pitanje hoće li Mršić iskoristiti svoj i dalje izuzetni ugled u SDP-u za miniranje bilo kakvog spajanja-preuzimanja koje mu se osobno ne sviđa te tako napustiti menadžerske principe o kojima je pričao posljednjih godina. Ne treba, naravno, zaboraviti kako Mršić kao menadžer ima pravo procijeniti da spajanje Podravke s Atlanticom nije poslovno opravdano te da neće donijeti koristi postojećim dioničarima Podravke. To je OK pozicija.
Ljudi koji su sudjelovali u razgovorima mirovinskih fondova o mogućim sinergijskim učincima spajanja Atlantica i Podravke ne dvoje kako njih uopće nije teško identificirati: ekonomija obujma ima svoje argumente kad su u pitanju formiranje zajedničke dobave, distribucije ili suradnje s financijskim sektorom, kao i jačanja akvizicijskih potencijala. Isto tako, jasno je kako konsolidiranjem niza poslovnih funkcija - od marketinga do informatičkog sustava - obje tvrtke mogu doći do vrlo značajnih ušteda. Podrazumijeva se da će “nastradati”, ako dođe do spajanja, vrlo značajni broj menadžera obje kompanije, ali ne i radnika u proizvodnji. Ovako na prvu i bez dubljih analiza čini se kako su moguće i puno više uštede i puno više zarade.
Moguće opasnosti spajanja-preuzimanja također se ne čine prevelike: nema previše proizvoda Podravke i Atlantica koji se trenutačno izrazito tuku na istim policama, tj. dvije kompanije nisu oštri konkurenti, čak bi se moglo reći da se skladno dopunjuju. Atlantic operira u sportskoj prehrani, namazima, kavi, pićima, raznim “slano i slatko” grickalicama, gourmentu, zdravlju i njezi te ima Bebi dječju hranu, a Podravka, pak, radi juhe, dodatke jelima, ima vrlo snažnu dječju hranu kroz program Čokolino, zatim snack program, priloge jelima, napitke i namaze. Možda zvuči kako ima preklapanja, ali zapravo je fokus kompanija po ključnim brendovima poprilično različit. Čak i da dođe do kresanja pojedinih programa, to opet neće značiti štetu za dioničare.
Ljudi koji su bili uključeni u razgovore o mogućem spajanju-preuzimanju, toliko su sigurni u tezu kako su sinergijski potencijali veliki da neslužbeno govore kako je samo pitanje hoće li se spajanje-preuzimanje Podravke i Atlantica dogoditi sada, za godinu ili pet godina.
Poslovna dilema
Ukratko, gledajući sa strane, čini se kako ključna poslovna dilema pri donošenju odluke treba li orkestrirati spajanje-preuzimanje jedne od kompanija čak i nije je li to poslovno opravdan potez, nego puno više pitanje moguće koristi za dioničare, odnosno modela (cijene dionica i pravnih detalja…) prema kojemu bi se izvelo spajanje ili preuzimanje. No, to je dilema koju će riješiti demokratski principi tržišta. Ako dioničari prihvate određeni model spajanja-preuzimanja i cijenu, onda oni jednostavno preuzimaju rizike te odluke.
I tu, kad je u pitanju Podravka, prestaju principi poslovne logike te na scenu stupa politika. Ona je ta koja može utjecati na (i)racionalnost donošenja odluke države kao vlasnika na prodaju vlastitog udjela u Podravki, ali i na ponašanje uprava mirovinskih fondova kao najznačajnijih dioničara. Država nema vlasnički utjecaj na mirovince, ali u svakom trenutku može pritisnuti direktno mirovince po pitanju drugih mogućih aranžmana s državom, zatim na legislativnom planu ili, pak, indirektno preko banaka koje su vlasnice društava za upravljanje mirovinskim fondovima. Koliko će se država ponašati racionalno?
Iskustvo pokazuje da u potrazi za odgovorom na to pitanje treba biti krajnje skeptičan.
Valja još jednom podsjetiti kako je pod patronatom nekadašnjega potpredsjednika Vlade Damira Polančeca grupa Podravkinih menadžera pokrenula morbidnu akciju Spice. Političari su toliko uvjereni da imaju pravo raditi s Podravkom što god hoće da čak ni Polančec nije nikad previše pokušavao sakriti svoj političarski utjecaj u Podravki. Javno je za novine objašnjavao da je bilo prirodno to što su menadžeri Podravke tražili njegovo i Friščićevo mišljenje. “Nas smo dvojica u to vrijeme bili vodeći političari iz tog kraja i nema ničega novog u tome da politika pokazuje interes za događanja u velikim tvrtkama koje zapošljavaju velik broj ljudi - birača, kao što nema ništa čudno da se čelni ljudi neke tvrtke povremeno konzultiraju o određenim pitanjima s aktivnim političarima iz svog kraja”, zborio je Polančec, uopće ne shvaćajući koliko bi nesuvislo to što on priča zvučalo u Danskoj, Švedskoj, Njemačkoj, Francuskoj, SAD-u… Pogotovo nakon afere kakva je bila Spice.
Zanimljivo je da je taj isti Friščić pokušavao dominirati Podravkom i nakon megaafere. Jednostavno se nastavio ponašati kao da se ništa nije dogodilo, a tako su se ponašali i drugi političari koji su nastavili prodavati priču da štite i brane “državne interese”, dok su se zapravo borili za osvajanje moći u Podravki.
Masna zarada
Shvaćanje načina funkcioniranja dioničarskog društva u Hrvatskoj je na takvoj razini da su Polančec i društvo čak i na sudu uspjeli prodati priču da su sve ludosti počinili kako bi zaštitili Podravku od neprijateljskog preuzimanja koje je trebala izvesti norveška tvrtka Rieber & Srn. Kad se gleda unatrag, pomalo je tragikomično kako se razmišljanje Norvežana da otkupe udio od EBRD-a i osvoje jedno mjesto u NO-u odmah u politici i medijima okarakteriziralo kao “napad Vikinga”. U javnost je gurnuta priča o paklenom planu Peppercorn; o tome kako PBZ i EBRD samo žele masno zaraditi, pa i priču kako Rieber & Srn imaju svoju krticu u Podravki. Projekt Pepperconr tako je sasječen u savezu politike i menadžmenta, a Podravka je sama kupila EBRD-ov udjel za 190,8 milijuna kuna, iako je bilo vrlo teško zdravorazumski shvatiti zbog čega je interes dioničara bio potrošiti tako velik novac na kupnju vlastitih dionica te tako financijski iscrpiti. No, tu priča nije stala. Podravkin menadžment srušio je ideju Rieber & Srna o zajedničkoj prodaji na istočnoeuropskim tržištima i još jednom su se u potpunosti angažirali kako bi spriječili još jedan “pakleni plan” Norvežana za preuzimanje. Ta je akcija također izvedena kao da se radi o nekom višem “svetom interesu” razumljivom samom po sebi, ali je ostalo nerazjašnjeno kakva je bila korist za dioničare. To što su Polančeci i Frščići kasnije mogli reći “Ja sam capo di tutti capi” u Podravki nije baš smisao obrane od “neprijateljskog preuzimanja”.
Čini se kako se i dandanas u hrvatskoj politici niti jedno preuzimanje Podravke, koje bi poduzeo neki prepoznatljiv investitor, ne može percipirati kao prijateljsko. Kad je krenula ova nova priča o tome da bi mirovinski fondovi nešto željeli po pitanju spajanja s Atlanticom, na portalu drava-info.hr odmah je lansiran napad s naslovom “Je li Podravka ponovno u opasnosti?” Već je početak teksta otkrio smjer i ideju članka. Citirat ćemo cijeli pasus jer puno otkriva: “Događa li se daleko od očiju javnosti, u uredima moćnika koji povlače konce, ponovno preslagivanje pozicija u kojima bi Podravka mogla postati lovina? Na to je upozorio Mišel Jakšić - prvi put kad je kao mali dioničar govorio pred skupštinom dioničara Podravke, a potom i kao zamjenik koji obnaša dužnost gradonačelnika Koprivnice. Iz zagrebačkih političkih, poslovnih i medijskih kuloara Jakšić doznaje da je strateški cilj da Podravka postane dio domaćeg korporativnog sustava. To predviđa preseljenje Podravkine Uprave iz Koprivnice u Zagreb, pri čemu, naravno, u Upravi kompanije baš i ne bi bilo mjesta za kadrove iz Koprivnice, iako se svojevremeno isticalo da su upravo ljudi najveća vrijednost koprivničke kompanije…” Dosta prozirna žalopojka. Inače, valja znati kako su i u vrhu Atlantica poprilično skeptični oko rezova kao brze posljedice mogućeg spajanja dviju kompanija upravo zbog osjetljivosti cijele priče.
Grmljavina populista
Ne treba posebno pojašnjavati kako i značajni dio hrvatske desnice problematizira bilo kakvo stvaranje jasnog privatnog vlasničkog titulara u Podravki. Ne treba podsjećati da je izbila bura kad je Vlada potpuno logično skinula s popisa strateških tvrtki Petrokemiju, Croatia osiguranje, Croatia Airlines, ACI, Luku Rijeka i Podravku. HDZ-ov vodeći populist, Goran Marić, grmio je: “Ja ne da se ne bih usudio dići ruku za to, nego se ne bih usudio dići ruku na Podravku”. Neobično je zašto ga netko odmah u parlamentu nije upitao što je to strateški u proizvodnji juhe. Ali to je Hrvatska.
Isto tako valja podsjetiti kako je koalicijska vlast HDZ-a i Mosta bila vrlo agresivna u pokušaju širenja utjecaja u Podravki kroz promjene u NO-u, a važni ljudi iz HDZ-a mjesecima su govorili da neće još dugo tolerirati Zvonimira Mršića kao SDP-ovca, iako nikad nije bilo jasno što ih to zanima u Podravki osim moći.
Svi oni, i SDP-ovci i HDZ-ovci, zapravo zaboravljaju da država više kao dioničar ne može kontrolirati budućnost Podravke. Naravno, i u jednoj i u drugoj stranci, baš kao i u Mostu, ima sasvim dovoljno ljudi koji to dobro razumiju, ali ostaje otvoreno pitanje je li vrijeme izborne kampanje doba kad oni smiju javno reći što misle.