EKONOMIJA OVISNIKA

Strah od povratka u normalu: ‘Ako država ukine potpore, moglo bi doći do masovnog otpuštanja‘

Postoji tendencija da se Vladinim mjerama potpore od poduzetnika stvaraju ovisnici, smatra M. Vizek
Zdravko Marić
 Damjan Tadic/Cropix

Pitanje: jesmo li spremni vratiti se u pretpandemijsku ekonomiju, u razdoblje kada će poduzetnici opet raditi bez pomoći države, a uspjeh njihovih biznisa ovisit će isključivo o tržištu i njihovoj sposobnosti da se prilagode potrebama potrošača? Signali koji stižu iz poslovne zajednice, iz dvije ključne organizacije – velike, ali i ostarjele Hrvatske udruge poslodavaca i sve veće i utjecajnije, ali ipak još male i od države uporno potiskivane udruge Glas poduzetnika – zasad sugeriraju visoku razinu ovisnosti o državnoj pomoći. Previsoku da bismo ekonomiju mogli smatrati zdravom. Poruke malih i velikih razlikuju se u nekim ključnim točkama.

U Hrvatskoj udruzi poslodavaca, koja je nedavno Vladi uputila set preporuka za postkrizno razdoblje, smatraju da je rizik od naglog popuštanja mjera za pomoć gospodarstvu znatno veći od eventualnog dodatnog zaduživanja kako bi se financiralo njihovo produljenje. Po njima, najgore bi bilo da nakon svih mjera i svega izdržanog zbog trenutne obustave mjera pogođene tvrtke ostanu u problemu i počnu s otpuštanjem. Njihovo je ključno pitanje – zašto bi vlasnici pogođenih poduzeća sami morali snositi gubitak prihoda? To pitanje ujedno se mnogima čini i najspornijim (jer tko bi, ako ne oni, taj gubitak trebao pokriti), kao i premisa iz koje je izvedeno, gdje stoji kako “krizom pogođena poduzeća nisu više ili manje kriva za krizu od vlasnika poduzeća koja slučajno nisu pogođena ovom krizom (npr. u ICT industriji) koja se događa jednom u 100 godina”.

Pitanje je, naravno, možemo li govoriti o “naglom popuštanju mjera”? Što, naime, znači “naglo” u kontekstu nečega što se otpočetka smatra privremenim. Rok trajanja protupandemijskih mjera ovisi o dvije međusobno čvrsto povezane komponente – o trajanju pandemije, koje je i danas nepoznanica, a onda, ovisno o dugotrajnosti bolesti, i o kapacitetu države da financijski, a to znači iz proračuna, ublaži štetu prouzročenu prisilnim zamrzavanja gospodarstva. Država je davno iz sigurne zone dobrog upravljanja dugom i proračunom zbog pandemije iskoračila na sklizak teritorij “privremenog prekomjernog zaduživanja”.

U stvarnosti, od države se na početku očekivalo da amortizira prvi val posljedica pandemije na biznise. Sljedeći korak očekivao se od biznisa – oni za koje je jasno da ne mogu podnijeti dugoročne zastoje trebali su se, trajno ili privremeno, okrenuti alternativnim mogućnostima za zaradu.

Vuk Vuković, neformalni glavni ekonomist udruge Glas poduzetnika koja je zaživjela usporedo s uvođenjem protupandemijskih mjera, nije sklon obrani onih poduzetnika koji su se pokazali dugoročno nespremnima za promjenu modela.

“U prvim danima pandemije mi u UGP-u smo jasno definirali našu poziciju. U početku je bilo potrebno s mjerama izaći u susret malim tvrtkama kako se ne bi dogodio ogroman inicijalni šok nezaposlenosti, i kako bi to omogućilo njihovim vlasnicima da se prilagode ili restrukturiraju. Nažalost, veliki broj tvrtki koje su trebale mijenjati svoj poslovni model to nije učinio na vrijeme prošle godine, zbog očekivanja da će se sve brzo vratiti na pretpandemijsko normalno. Zato ćemo sada imati posljedice”, kaže.

Vuković zato očekuje zakasnjeli val nezaposlenosti. Ipak, po njemu, prednost je što se to događa preko ljeta kada tradicionalno, sezonalno imamo najveću zaposlenost. To znači da nezaposlenost neće značajno porasti tijekom ljeta, ali hoće u kasnijim mjesecima.

Pritom će, zaključuje Vuković, taj zakasnjeli udar biti teže amortizirati, a tu je već kritičan prema državi: “Sada je to već izvan direktnih ingerencija konkretnih mjera. Da je bilo pameti, kroz bolji Nacionalni program oporavka i otpornosti bi se lako, indirektno, stvorile nove mogućnosti za nove poslovne aktivnosti.” U udruzi sada više ne vide prostor za takvu akciju. “Poanta plana oporavka je bila da se što više tih sredstava kanalizira kroz potrošnju, što bi posljedično pomoglo hrpi malih i srednjih tvrtki, ali to se neće dogoditi jer ova Vlada suštinski ne razumije ni poduzetništvo ni kako ekonomija funkcionira.”

Maruška Vizek s Ekonomskog instituta Zagreb od samog početka protupandemijskih mjera ne skriva da je skeptična prema cijelom protukriznom paketu upravo zbog tendencije da od poduzetnika stvara ovisnike. Zato postavlja izravno pitanje: “Zašto bi itko odustao od vlastitog, iako propalog biznisa, ako može produljiti opstanak uz pomoć državnog novca?”

Vizek je čvrsta u stavu da se “takvo ponašanje u ekonomiji zove moralni hazard i nastaje zato što dvije strane, u ovom slučaju država i poduzetnik, ne raspolažu istim setom informacija, odnosno u ovom slučaju poduzetnik raspolaže potpunijim informacijama od države”.

Zato bi, kaže Vizek, u hrvatskom slučaju posao državnog aparata trebao biti da barem pokuša smanjiti informacijski jaz između države i poduzetnika, “kako se državni novac ne bi trošio uludo i kako se ne bi stvarale zombi-kompanije”.

No za takav pothvat potrebna je kvalitetna i učinkovita državna uprava koja je u stanju informacijski pratiti sve kompanije i donositi mjere na osnovi analize podataka o njihovu poslovanju u koliko je god to moguće realnom vremenu. Mi smo pak, zaključuje Vizek, prošle godine koristeći vrlo nesofisticirani i vrlo nenijansirano način na koji se određivalo tko se kvalificira za primanje pandemijske državne pomoći, a tko ne, imali prilike vrlo jasno vidjeti da državna uprava za takav pothvat doista nije ni spremna ni sposobna.

I tu se vraćamo HUP-u, najstarijoj krovnoj udruzi uglavnom velikih poslodavaca koja je ove godine doživjela značajne kadrovske, dijelom i organizacijske, ali još ne i konceptualne promjene. Na pitanje o spremnosti poduzetnika i korporacija za prihvaćanje postpandemijske “nove normalnosti”, njihova, također nedavno inaugurirana, glavna ekonomska analitičarka Iva Tomić poslala je najopsežniji odgovor koji vrijedi citiranja jer obuhvaća najšire područje protupandemijskog “ratovanja”, ali i daje solidan portret načina razmišljanja u korporativnom dijelu domaće poslovne zajednice, koji se u Hrvatskoj tradicijski smatra najsnažnijim, najvećim, pa zato i najvažnijim.

Tomić nas tako prvo upozorava kako “s obzirom na to da je ova ekonomska kriza nastala zbog neekonomskih čimbenika, a poslovanje je prvenstveno ugroženo zbog mjera donesenih u cilju suzbijanja širenja pandemije covida-19, koje su se nerijetko donosile netransparentno i arbitrarno, nije ni za očekivati da teret krize snose isključivo sama poduzeća”.

S druge strane, upozorava Tomić, te mjere su imale i različit utjecaj u različitim državama, ovisno o strukturi njihova gospodarstva. “Struktura hrvatske ekonomije je takva kakva je, s izraženijim udjelom uslužnih djelatnosti, pa je zato pandemija nešto više utjecala na hrvatsko gospodarstvo nego na neka druga koja, primjerice, imaju veći udio industrije.”

Poduzetnicima je, objašnjava Tomić, ovo prethodno razdoblje, koje se na kraju prolongiralo iznad svih očekivanja, bilo i više nego izazovno, unatoč određenoj državnoj potpori, pa piše: “Kao što smo u HUP-u naglašavali u više navrata, trošak plaće nikako nije jedini trošak koji poslodavci imaju u svom poslovanju, a i ono što država pokriva je samo jedan dio ukupnog iznosa plaća u većini poduzeća te je ostatak obavezan pokriti poslodavac. Tu su, naravno, i svi drugi troškovi, koji mogu biti i veći od ukupnog troška rada, ovisno o djelatnosti ili poduzeću. A to je vrlo teško nadomjestiti ako vam je ograničen ili potpuno onemogućen rad. Iako su određene mjere takvog ograničavanja ili zabrane rada već krajem ovog mjeseca napuštene, a u očekivanju smo da će tijekom narednih mjesec dana to biti slučaj sa svim mjerama, ne možemo očekivati da će se poduzeća od danas do sutra vratiti na staro.”

Prošli tjedan HUP je Vladi uputio prijedlog s prilično detaljno razrađenim mjerama za likvidnost i poticanje investicija koje smatraju potrebnima u nastavku na tekuće mjere izravne potpore poduzećima. Tomić tumači kako “očuvanje likvidnosti nije pitanje samo za razdoblje lockdowna, nego je neophodno osigurati likvidnost poduzetništvu na duže razdoblje, kako bi se poslovanje moglo pokrenuti (i vratiti na točku pokrića) u trenutku kada se maknu ograničenja te kako ne bi došlo do lančane nelikvidnosti u gospodarstvu”.

Navedeno se, upozoravaju poduzetnici, ponajviše tiče mikro i malih poduzeća koja čine osnovu gospodarstva (98,6 posto svih poduzetnika u 2019.), a upravo su ona najviše ugrožena privremenim zatvaranjem ili ograničenim poslovanjem zbog ovisnosti o svježem priljevu gotova novca u svom poslovanju.

S druge strane, Tomić zaključuje kako je oporavak moguće ostvariti jedino uz investicijski zamah. I tu nam se otkrivaju poslodavački apetiti, legitimni, ali ne nužno i usklađeni s “novom stvarnošću” u kojoj se očekuje da financijski impuls za njihovo ostvarenje stigne iz državne blagajne.

Stav je poslodavaca, kako ga formulira Tomić, da “iako nisu sve djelatnosti jednako pogođene ovom krizom, za održivi rast ukupnoga gospodarstva potrebno je pokrenuti poslovanje u svim sektorima. Međutim, s obzirom na učinak koronakrize, upitno je u kojoj su mjeri poduzeća sposobna sama financirati novi investicijski ciklus”.

Poslodavcima je odnos s bankama oduvijek bio problematičan. Tako i sada smatraju kako je, unatoč povećanoj štednji u bankarskom sektoru i općenito višku likvidnosti u financijskom sustavu, pristup financiranju (biznisa) ograničen zbog postojeće izloženosti i smanjenog obujma poslovanja tijekom koronakrize. Njihov je zaključak, koji nam je prenijela Tomić, kako je “zato nužna adekvatna potpora države kako u obliku dodatnih mjera i programa, tako i putem bespovratnih sredstava i poticaja za pokretanje investicija”.

HUP-ov je stav da “unatoč tome što je zaduženost države značajno porasla zbog saniranja posljedica pandemije, i dalje je rizik naglog popuštanja pratećih mjera gospodarstvu znatno veći od dodatnog zaduživanja pod relativno povoljnim uvjetima na svjetskim financijskim tržištima, uz značajnije korištenje sredstava EU za investicije u privatnom sektoru”.

Najgore bi, zaključuju veliki poslodavci, bilo da, nakon svih mjera i svega izdržanog, zbog trenutne obustave mjera pogođene tvrtke ostanu u problemima i počnu s otpuštanjem.

Takav zaključak je jasan, ali i upozorava na za tržišnu ekonomiju opasno ovisničko razmišljanje o državnim potporama. Tomić to razumije, vjerojatno i bolje od većine članova HUP-a, pa zato zaključak HUP-ove poruke koju potpisuje izgleda ovako: “Naravno, postoji mogućnost da neke firme ne bi mogle preživjeti bez potpora, ali zato i uspoređujemo poslovanje s pretpandemijskom 2019. godinom. S druge strane, svjesni smo da ni potpore ne mogu trajati vječno, ali to poslodavcima nije ni cilj. Poslodavci zapravo jedva čekaju da mogu slobodno poslovati i sami pokrivati svoje troškove. Neki od njih će nakon cijele ove priče vjerojatno morati donijeti odluku da im se više ne isplati poslovati; međutim, zbog svih onih koji su se našli u problemima isključivo zbog pandemije i pratećih mjera njezina suzbijanja, s određenim potporama države potrebno je nastaviti još neko vrijeme.”

Odgovori iz Vlade zasad se temelje na brojkama. Premijer je, doduše, najavio kako će država nastaviti pomagati onima čiji će biznisi i dalje biti ograničeni protupandemijskim mjerama, ali je pritom servirao i vrlo jasan portret državnih financija: “Ukupni efekt koronakrize na proračun dosad iznosi 32 milijarde kuna. Jedan od najvećih izravnih rashoda bile su potpore za očuvanje radnih mjesta, koje su koštale 10,5 milijardi kuna, dok je prihod proračuna, zbog pada gospodarstva, bio prisiljen na rez od 13 milijardi kuna.”

Pritom statistike koje stižu iz Ministarstva financija pokazuju da je javni dug prošle godine porastao za gotovo 37 milijardi, na oko 330 milijardi kuna, od prijašnjih, već teško izdrživih, ali smanjujućih 72,8 posto BDP-a, na dugoročno neodrživih 89,1 posto BDP-a. Time je prekinut trend smanjivanja javnog duga koji je započeo 2014. godine, a koji je, osim za financijsku sigurnost na domaćem terenu, ključan i u hrvatskom procesu uključivanja u eurozonu.

HUP u svojem pismu Vladi upozorava da je odluke o ukidanju pojedinih mjera pomoći potrebno donositi postupno, ovisno o epidemiološkoj situaciji, ali i o situaciji u svakom pojedinom sektoru kako bi se izbjegao val stečajeva i otpuštanja.

To je dobro i korisno, ako je moguće. Istovremeno, međutim, održavanje gospodarstva financijskim infuzijama iz proračuna (pa i proračuna Europske unije) u situaciji visoke zaduženosti ne može se smatrati dugoročnom obavezom države, niti poštenim odnosom prema zdravim poreznim obveznicima koji su i u kriznom razdoblju punili proračun. Temelj zdrave ekonomske politike je poticanje onih sektora od kojih se očekuju izvanserijski dobri rezultati. Gubitnike, s druge strane, treba odvratiti od njihove namjere da ustraju u biznisu koji umjesto dobiti donosi gubitak, prvo njima, a onda i zajednici. I, da, apstinencijska kriza uvijek je neugodna.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
15. rujan 2022 22:12