Zaraza covid-19 promijenila je svijet u kojem živimo puno više nego se to čini ako se prati sam tijek pandemije, odnosno broj slučajeva i smrti. Istina, s obzirom da je zadnjih desetak dana Europu obilježio novi ogromni skok broja evidentiranih slučajeva, svima je instinktivno jasno kako ćemo gledati novi udar na zdravstveni, socijalni i ekonomski sustav, ali vrlo mali broj ljudi razmišlja o tome kakve će dugoročne posljedice imati panika izazvana zarazom na život Europljana u sljedećih pet godina, pa možda i dugoročno.
Možda je Italija najbolji primjer među zemljama EU kako zaraza razotkriva nacionalne strukturne probleme te kako ih usložnjava i pojačava. Talijanski poučak najbolja je lekcija Hrvatskoj. Italija je zemlja koja je i prije pandemije bila pred zidom ogromnih strukturnih problema za koje je bilo jasno kako se zbog populizma i sve niže razine javne odgovornosti vodećih talijanskih stranaka neće rješavati.
Relativno visok životni standard, postajalo je sve očiglednije u zemlji s više od 60 milijuna pretežito vremešnih stanovnika, neće se još dugo održavati bez snažnog podizanja ekonomske učinkovitosti. Nakon prvog vala pandemije, kada je u sjevernoj Italiji zabilježena vrlo visoka smrtnost, postalo je jasno kako je Italija pred bankrotom javnih financija. Pa ipak, talijanske vlasti zaigrale su na kartu čuvanja radnih mjesta i sprečavanja kaskade bankrota talijanskih biznisa vrlo izdašnim gospodarskim mjerama. Na vrlo visoku razinu duga dodavali su novi dug te se koristili svim mogućim oblicima pritisaka na druge europske zemlje i europske institucije kako bi osigurali što povoljniju razinu zaduživanja na tržištima kapitala.
Proglasili su de facto da nemaju što izgubiti te su tražili da Europska središnja banka i Europska komisija prilagode monetarnu odnosnu zajedničku proračunsku politiku potrebi spašavanja Italije i njoj sličnih. To su postavili kao neku vrstu novih europskih vrijednosti. I u tom žicanju kombiniranom s pritiscima su naoko uspjeli. Italija je uz Španjolsku, Grčku i Hrvatsku postala jednom od glavnih dobitnica europskog plana oporavka. Zahvaljujući programu otkupa vrijednosnica Europske središnje banke i najavi ogromnih grantova Italiji ta mediteranska zemlja uspjela je prošli tjedan izdati trogodišnju obveznicu za koju su investitori, pojednostavljeno rečeno, pristali na negativnu kamatu, tj. u potpunosti su odustali od prinosa.
Konkretno, Talijani su prodali investitorima 3,75 milijardi eura kroz trogodišnju obveznicu s prinosom od -0,14 posto, što je vrlo neobično jer bi Italiju, s obzirom na zastrašujuće brdo nacionalnog duga, realno trebalo tretirati kao zemlju s junk obveznicama na koje se plaćaju ekstremno visoke kamate s obzirom na visoku razinu rizika koju preuzimaju investitori. Prije nešto više od dva mjeseca činilo se da talijanske obveznice sigurno padaju na razinu smeća, ali usuglašavanje oko programa pomoći te odlučnost ESB-a da pomogne Italiji stvorili su neku vrstu utopijske situacije u kojoj investitori tretiraju Italiju kao potpuno sigurno ulaganje. Međutim, takvo ponašanje europskih institucija i benevolentnost investitora prema talijanskoj politici reformskog nečinjenja i povećanja dugova neće promijeniti činjenicu da će do kraja ove godine talijanski proračunski deficit kao postotak BDP-a doseći enormnih 178 milijardi eura, tj. razinu koju nikako neće moći zatvoriti uz slabe dugoročne perspektive rasta.
Problem je u ovome: to što Italija kao visokorizična zemlja ne plaća visoku premiju rizika, zapravo je financijska iluzija koja ne može biti dugoročno održiva. Previše je zemalja u sličnoj situaciji kao Italija i pitanje je vremena kad će investitori prestati tretirati nacionalne obveznice kao relativno nerizične oblike ulaganja te će tražiti puno više prinose ili će odbiti participaciju u financiranju. EU, ESB, MMF i druge međunarodne institucije odgovaraju, recimo tako, dolijevanjem ulja na vatru. Inzistiraju na tome da nakon novog rasta broja slučajeva i očekivanja recesije s dvostrukim dnom sve vlade, pa tako i talijanska, moraju nastaviti s politikom fiskalnih stimulansa. Skovan je i novi pojam za takvo ponašanje koje se počelo nazivati novim normalnim: “fiskalna ekstravagancija”.
Takva politika proteže se daleko iza ideje da se nacijama osigura ekonomski prosperitet. Radi se o promjeni načina kako su funkcionirale tržišne ekonomije u posljednjih 50-ak godina. U pozadini je drastična distorzija normalnih tržišnih odnosa. Kako države koje nisu s obveznicama završile na junk teritoriju, a trebale su, tako i kompanije koje imaju ogromnih problema nastavljaju s financiranjem na tržištu kapitala kao da se u njihovim bilancama ne događa ništa posebno.
Radi se o svjetskom fenomenu zombifikacije biznisa gdje kompanije koje imaju problema s plaćanjem kamata na svoj dug zahvaljujući politici ESB-a i državnoj pomoći dobivaju na tržištu goleme iznose koji im omogućavaju perpetuiranje tržišne neuspješnosti. Problem je tog fenomena u tome što velike zombi-kompanije metu s tržišta novac ispred malih i uspješnijih kompanija s daleko boljim poslovnim modelima te se, zapravo, onemogućuje tržišno vođena transformacija ekonomije.
Danas su neke od kompanija s najzvučnijim imenima izdavači obveznica s junk statusom pa ipak dobivaju izdašne iznose. Rolls-Royce holding prodao je prošli tjedan 2,6 milijardi dolara obveznica. Prinos im je bio značajan, ali bi uz normalne tržišne silnice investitori bježali od britanskog proizvođača motora za zrakoplove. Fiat-Chrysler automobili izdali su nešto ranije 4,1 milijardu dolara vrijedne junk obveznice, a ThyssenKrupp dizala 2,25 milijardi eurobondova.
Govorimo, dakle, o samo tri kompanije koje su dobile oko 10 milijardi dolara kao da su “pali anđeli” koji su nepravedno stradali zbog pandemije, a ne biznisi s ozbiljnim problemima. Vrlo je vjerojatno kako se investitori pouzdaju da je sada politička klima takva da niti jedna zemlja više neće pustiti tržišnu selekciju krupnih biznisa s puno radnih mjesta, bez obzira na to koliko to može koštati porezne obveznike. Posebno je to očigledno u Italiji, u kojoj je pokrenut agresivni program nacionalizacije. Italija, država s ogromnim dugovima, tako kupuje vrlo raznovrsne biznise kako bi ih spasila – avioprijevoznika, financijske tvrtke, softverske kompanije, operatora autocesta…
Na taj način dalje se povećava utjecaj političara koji vode prezaduženu državu koji dugove misle rješavati povećanjem dugova. Poseban je problem što se u kompanijama koje preuzme talijanska država neće moći očekivati dizanje učinkovitosti. Ako recimo Autostrada treba smanjiti broj radnika da bi imala profit, populisti u talijanskoj vlasti radije će gomilati nove dugove nego provesti racionalno restrukturiranje te će se povezani problem kompanije i njezine vlasnice, države, povećavati. I sve skupa možda ne bi sličilo na krah da Italija upravo ne bilježi ogroman rast broja slučajeva zaraze, kao i cijeli niz drugih zemalja. Italija je zabilježila blizu 12 tisuća slučajeva u jednom danu, tj. dvostruko više nego na vrhuncima pandemije u prvoj polovini godine. Velika je razlika u tome što je smrtnost u Italiji tijekom drugog vala zasad daleko manja nego u prvom. Dok su u prvom valu bilježili i po 900 smrti na dan, sada su te dnevne razine 10 puta manje.
Ipak, vrlo je vjerojatno da ni ovaj put neće izostati nova paraliza dijela javnoga, pa tako i ekonomskog života. Novi pad ekonomskih aktivnosti sasvim sigurno će odvesti Italiju u recesiju s dvostrukim dnom, a ionako nisu imali realni plan oporavka i konsolidacije javnih financija. Sada se pred Italijom otvara nova opasnost na europskom horizontu. S obzirom na to da je broj novih slučajeva napao veći dio EU, vrlo je izvjesno da će ekonomski uspješnije zemlje sjevera također ući u zonu vrlo nategnutih javnih financija jer će morati pokretati nove nacionalne programe hitne pomoći i oporavka.
Kakve su, recimo, šanse da Nizozemska, koja treba biti neto davateljica u EU programu oporavka, nastavi izdašno pomagati ostale gubitnike ako njoj samoj ponestane za vlastito gospodarstvo? Ili je vjerojatnije da će i Nizozemci, Austrijanci ili pak Nijemci nastaviti urušavati svoje dugoročne fiskalne kapacitete kako bi pomogli onima koji se zapravo ne žele restrukturirati? Baš kao što je pandemija covida-19 medicinska pojava koju bi trebalo nazvati sindemijom jer je opasnost infekcije zapravo naslonjena na druge bolesti koje smo počeli zvati komorbiditetima, tako je kriza covid-19 naslonjena na sistemske bolesti pojedinih država. Nije stoga čudno da će Španjolska, slično kao Italija, završiti blizu 160 posto duga prema BDP-u te će postati zemlja bez fiskalne stabilnosti. Sve ekonomski neuspješnije zemlje proći će zbog krize covid-19 s puno više problema nego one sa zdravijim ekonomijama.
To će se ogledati na svim ekonomskim i financijskim razinama. One zemlje koje su, poput Italije, imale nezavidnu situaciju u bilancama velikih banaka, imat će sistemski problem u bankarskom sustavu. One koje su imale relativno zdravo bankarstvo, neće. Zemlje s teško održivim mirovinskim ili zdravstvenim sustavima imat će samo još ozbiljnije probleme nego što su ih imale prije krize. Ako je Italija prije pandemije imala previše zombificiranih kompanija, sigurno je da će se tijekom ove krize udio takvih kompanija drastično povećati, dok će se smanjiti šanse ekonomske prilagodbe. Procjenjuje se da bi gospodarski pad viši od 8 posto do kraja ove godine mogle imati Španjolska, Francuska, Italija, Portugal i Grčka.
Hrvatska je također u tom neslavnom klubu zemalja ovisnih o turizmu, tj. sa značajnim udjelom uslužne ekonomije, koje je kriza covid-19 posebno razotkrila. Za sve takve zemlje više nije pitanje hoće li udariti u drugo dno jedne recesije ili ulaze u razdoblje permanentne recesije/stagnacije u kojem će krivulja gospodarskog rasta nalikovati pili čiji će zupci biti pozicionirani negdje oko nule. Ako ne dođe do relativno brzog zaustavljanja pandemije bez novog traumatičnog rasta smrtnosti, scenarij recesijske pile za sve spomenute članice eurozone, pa tako i za Hrvatsku koja tek treba postati članica, više je nego realan.
Ako ništa drugo, možemo se tješiti kako je pandemija covida-19 jako dobro osvijetlila pravu cijenu politikantstva i nečinjenja reformi.
