Viši privredni sud u Beogradu, bez ikakva odjeka u medijima s obje strane Bajakova, potvrdio je još 18. lipnja prošle godine prvostupanjsku presudu kojom je odbačen zahtjev Ine da se poništi ugovor o prodaji 167 benzinskih crpki i 11 skladišta u Srbiji na koje Ina polaže pravo ruskom “Lukoilu”.
Riječ je o imovini koju je Ina na teritoriju Srbije koristila do raspada Jugoslavije i koju je procjenjivala na 200 milijuna eura, piše Slobodna Dalmacija.
Raspadom Jugoslavije, crpke i skladišta Ine u Srbiji nastavila je koristiti tvrtka “Beopetrol” koju je 2003. Srbija prodala “Lukoilu”. Nakon toga, Ina je pokrenula spor pred Trgovačkim sudom u Beogradu.
– Ina je 2005. pokrenula postupak zbog poništenja ugovora između Agencije za privatizaciju i Akcijskog fonda Republike Srbije, s jedne, i “Lukoil Europe Holdings” i “Lukoil International GmbH”, s druge strane. Predmet se vodio pred Privrednim sudom u Beogradu, a Ina je postupak pravomoćno izgubila – priopćeno nam je u Ininu Sektoru za korporacijsko upravljanje, bez dodatnih obrazloženja o tome kako je Ina izgubila spor u Srbiji i hoće li možda zadovoljštinu potražiti na nekom od međunarodnih sudova.
Dioničari Ine, primjerice, mogu zatražiti nadoknadu štete zbog gubitka imovine tvrtke u Srbiji pred Europskim sudom za ljudska prava u Strasbourgu.
Kako doznajemo od beogradskog odvjetnika Save Anđelkovića, koji je u spomenutom sporu zastupao Akcijski fond Srbije, zahtjev Ine za raskidom ugovora kojim je “Lukoil” kupio “Beopetrol”, Privredni sud odbacio je zbog toga što Ina nije dokazala status zainteresirane strane koja uopće može tražiti raskid ugovora.
– Premda nije prikladno da ja to govorim kao odvjetnik u sporu, Ina je potpuno pogrešno postavila svoj zahtjev. Zainteresirane strane koje su mogle tražiti poništenje ugovora su isključivo “Lukoil”, Agencija za privatizaciju i Akcijski fond. Ne znam koji je bio cilj Ine u ovom postupku, ali sredstvo im je bilo potpuno pogrešno – kazao nam je Anđelković, potvrdivši kako je rješenje prvostupanjskog Privrednog suda u ovom sporu, potvrdio i viši, Privredni apelacijski sud.
Anđelković upozorava kako je u javnosti potpuno pogrešno predstavljena privatizacija “Beopetrola” kao posao u kojem je “Lukoil”, uz dionice, kupio i imovinu “Beopetrola”, poput zemljišta, zgrada i opreme.
– U privatizaciji “Beopetrola” prodavale su se jedino dionice tvrtke, dok je imovina “Beopetrola” i dalje kapital koji nije na prodaju. Samim tim Ina se nije mogla pojaviti kao zainteresirana strana pred Privrednim sudom. No, Ina može dobiti ono što joj pripada u postupku primjene Bečkog sporazuma o sukcesiji bivše SFRJ, aneksa G, koji regulira pitanje imovine poduzeća na teritorijima drugih jugoslavenskih republika, odnosno današnjih samostalnih država – napominje Anđelković.
Iznos od 200 milijuna eura koji se našao u optjecaju kada je Ina zatražila poništenje prodaje “Beopetrola” “Lukoilu” nije, kako nam je otkrio Anđelković, spominjan na ročištima u samom sporu. No, menadžment Ine iz vremena kad je pokrenut spor u Beogradu baratao je tom svotom vjerojatno rukovođen uvjetima prodaje “Beopetrola” “Lukoilu”.
Rusi su, naime, 117 milijuna eura platili za dionice “Beopetrola”, a Ina je na taj iznos nadodala izgubljenu dobit od gotovo 90 milijuna eura.
Sada se Ina očito s tim novcem pozdravila i može se nadati samo provedbi aneksa G Bečkog sporazuma o sukcesiji i mogućoj nadoknadi prema sporazumu Srbije i Hrvatske, koji je teško vjerojatan u dogledno vrijeme. Odvjetnik Anđelković ističe kako bi bilo potrebno da dvije države osnuju radnu skupinu koja će popisati što tvrtke iz Hrvatske i Srbije potražuju prema Sporazumu u sukcesiji.
– Tehnički, ne bi trebao biti problem popisati potraživanja tvrtki prema Hrvatskoj i Srbiji, i utvrditi vrijednost te imovine. No, bojim se da nema političke volje na obje strane za to – zaključuje Anđelković.
Kako doznajemo u Ini, prije pokretanja spora na Privrednom sudu, kompanija je 26. studenoga 2001. pokrenula postupak radi utvrđenja prava vlasništva nad 167 benzinskih postaja, 15 skladišta i 11 drugih objekata, te radi naknade štete zbog njihova nekorištenja.
– Postupak je prekinut 27. prosinca 2002. – stoji u informaciji koju smo dobili u našoj najvećoj kompaniji.
Prema riječima Save Anđelkovića, Ina može pokušati i reviziju pravomoćne presude Privrednog apelacijskog suda na Vrhovnom kasacijskom sudu u Beogradu. No, dodaje Anđelković, uvjeti pokretanja revizije vrlo su strogi i taj pravni lijek rijetko uspijeva, piše Slobodna Dalmacija.
U vjetar bačeno i 300 tisuća kuna sudskih troškova
Potvrdivši prvostupanjsku presudu kojom je odbačen Inin zahtjev za raskid ugovora o prodaji “Beopetrola” “Lukoilu”, Pivredni apelacijski sud zabetonirao je i obvezu Ine da podmiri sudske troškove od 300 tisuća kuna. Tome valja pridodati i Inine troškove prema beogradskom odvjetniku Antoniju Breškoviću koji ih je zastupao u ovom sporu.