USPJEŠNA EKIPA VLASNIKA FRANCKA 'Mi smo uspjeli vratiti život u nekoć kultnu gradsku kavanu'

Ulaganje od 15 milijuna kuna, 75 novih radnih mjesta, pola milijuna posjetitelja, više od 341 tisuću popijenih kava i stotinjak različitih evenata... Rezime je to prvih godinu dana poslovanja Gradske kavane pod novim brendom Johann Franck koja je nakon posljednjeg velikog preuređenja napokon ponovo postala kultno mjesto okupljanja u centru Zagreba.

Idealna pozicija na Jelačićevu trgu i imidž kultne Gradske kavane, koja je tipična za mnoge metropole, mnogima proteklih godina nije bilo dovoljno da bi uspjeli postaviti i održati koncept za profitabilan ugostiteljski biznis. Svaki novi pokušaj preobrazbe sve je više odmicao taj gradski prostor od izvornog arhitektonskog izgleda koji je gradska kavana imala od prvog otvorenja 1930. godine. Zagrepčani su kavu uglavnom pili negdje drugdje, turisti, kojih je sve više u gradu, nisu se niti zaustavljali pokraj nekada kultne kavane.

- Strateški razvoj HoReCa kanala tražio je dopunu, željeli smo imati flagship store. Gledali smo nekoliko lokacija, ali nismo bili zadovoljni. Zubak je prije nas bio u zakupu Gradske kavane, a mi smo im bili partneri kao dobavljači za kavu. Tu se rodila ideja da preuzmemo prostor, koju je podržao Grad Zagreb, i krenuli smo u cijelu priču - otkriva Dubravko Artuković, predsjednik Uprave Francka.

Stare lampe

Uz početnu ideju Artuković je želio okupiti tim koji zna voditi ugostiteljski biznis i stvoriti mjesto i ponudu zbog koje će se gosti vratiti u Gradsku kavanu. Uz Artukoviće, kojima je glavni cilj bio Zagrepčanima ponuditi najbolju kavu u gradu, u projekt su kao suvlasnici krenuli i kreator zagrebačke klupske scene Tomo Ricov te poznati ugostitelji Ivan Jokić i Zlatko Balaško. Nakon višemjesečnog preuređenja, u kojem je iz prostora nestalo bijelo blještavilo i ljubičaste baršunaste stolice, a vratile se originalne zagrebačke lampe iz 30-ih godina, ploče arhitekata sa starih zagrebačkih zgrada i biblioteka s oko 2000 knjiga, Gradska kavana pod novim imenom Johann Franck otvorena je u svibnju prošle godine.

Iako su pojedini zagrebački arhitekti i tada zaključili da je Gradska kavana odavno prestala živjeti u duhu s gradom, u nju se ipak vratio život. Koncept s kavanom, restoranom, klubom, odnedavno i slastičarnicom, koncertima i ostalim eventima očigledno je upalio.

- Nije nam bilo lako ući u cijeli projekt jer je riječ o objektu s očiglednim potencijalom, ali u kojem su propala i neka velika imena. Imali smo i svojevrsni teret kavane i, sve u svemu, bio je to velik rizik - priznaje Ivan Jokić.

Duh grada

Kada nakon godinu dana rezimiraju, koncept koji je ipak uspio, četiri suvlasnika zaključuju da se dogodila zanimljiva sinergija korporativnog pristupa i jake brendovske orijentacije s puno znanja o operativnom biznisu ugostiteljstva koji je izuzetno zahtjevan na dnevnoj bazi. Ključno je bilo osmisliti koncept kojim će ponuditi jutarnji, popodnevni, večernji i noćni program.

- Tijekom vikenda otvaramo u osam ujutro, a zatvaramo oko pet. Dakle, samo je tri sata kada ne radimo, što je izuzetno zahtjevno. Zapravo, svaki dio dana ima svoju publiku. Velika je stvar što smo uspjeli postići da je to doista gradski prostor za sve građane, ujutro dolaze umirovljenici, na to se nadovezuju svi ostali - mladi, poslovnjaci koji ovdje imaju poslovne dogovore. Prema popodnevu postajemo mjesto za ručak i afterwork, da bismo vikendom postali klub. Uspjeli smo doista stvoriti jedan multiprostor koji nije elitistički, svatko se u njemu dobro osjeća - kaže Tomo Ricov.

Johann Franck u 2015. godini, odnosno u šest mjeseci od otvorenja, ostvario je 14,4 milijuna kuna prihoda. Suvlasnici pojašnjavaju da taj tip poslovanja generira prihode, ali i velike troškove.

- Mi smo prodavatelj lifestylea, kreator jedne mikrolokacije u gradu. Samo nas je organizacija adventa lani koštala milijun kuna. Cijeli izazov oko ovog lokala bio je upravo taj da vratimo život na ovaj dio trga - dodaje Jokić.

Počast uređenju

Izazov oko uređenja interijera, nakon nekih ranijih očiglednih promašaja, bio je velik. Cilj je bio odati počast uređenju koje je bilo na samom početku kada se Gradska kavana prvi put otvorila u prosincu 1931. godine, te je bila vrlo moderna za ono vrijeme. Istovremeno, trebalo ju je na neki način uvesti i u 21. stoljeće.

- Ovaj prostor se od 1931. mijenjao, nekoliko puta i zadnje uređenje više nije imalo nikakve veze s onom prvom gradskom kavanom. Dakle, mi nismo promijenili original nego zadnju promjenu. Gradska kavana odavno nije bila ona iz 30-ih godina i bilo je nemoguće očekivati da ćemo napraviti repliku te kavane. Mislimo da smo ostvarili svoj cilj i ponudili prostor koji se zasniva na originalnom uređenju kavane, ali koji je ipak objekt 21. stoljeća, prepun zanimljivih detalja - zaključuje Ricov.

Jedan od glavnih ciljeva bio je stvoriti mjesto za koje se zna da nudi odličnu kavu. Rekord u jednom danu bio je oko 4000 popijenih kava. Uobičajeni tjedni prosjek je, otkrivaju, oko 20.000 posjetitelja.,

Prvi čovjek Francka priznaje da im se dogodila nevjerojatna sreća. Vjerojatno su jedini proizvođač kave koji ima tvornicu u samom gradu, a onda i svoj projekt gradske kavane na čak 1500 četvornih metara na središnjem trgu.

- Za iduću godinu Franck priprema veliku proslavu 125 godina postojanja u Zagrebu, a Johann Franck će biti centar cjelogodišnjeg obilježavanja te godišnjice. Lansirat ćemo poseban asortiman i nove proizvode - najavljuje Dubravko Artuković koji rijetko istupa u javnost, čak i kad je riječ o poslovanju Francka.

Prošlu je godinu Franck zaključio s ukupnim prihodima od 866,3 milijuna kuna i dobiti od 28,1 milijun kuna. Nedavno se pojavila informacija da je upravo domaći Franck zainteresiran za kupnju državnog paketa dionica u Podravki.

- Vidjet ćemo, ne prodaje se cijela Podravka, sve kombinacije su otvorene. Kava nam je najveći dio biznisa, partnerstvo s Intersnackom nam dobro funkcionira i u tom biznisu koji raste u Europi napravit ćemo još puno stvari i velik pomak - najavljuje Artuković.

Dobar espresso

Na razgovor u Johann Franck stigao je električnim biciklom. Budući da je prošlo 19 sati, na stolu mu je mineralna, a ne kava koju, kaže, jako voli. Bitno da je kvalitetna, a među boljima su one iz Etiopije. Najčešći izbor mu je dobar espresso.

Kad je riječ o hrvatskom tržištu ono je, kaže Artuković, izrazito cjenovno osjetljivo. Malo je potrošača koji žele i mogu platiti vrhunsku kategoriju kave kao primjerice na skandinavskim tržištima.

- Tržištu smo ponudili 100 posto arabicu, razvit ćemo još neke inovativne koncepte do kraja godine. Tržište je tradicionalno i jako cjenovno osjetljivo te se teško prihvaćaju noviteti. Hrvatska je i tržište koje je jako orijentirano na mlijeko s kojim se najlakše pokvari dobra kava. Kao što se vinari užasnu kada netko ulije vodu u vino, isto je i s mlijekom u kavi - kaže Artuković.

Kad je riječ o novitetima, u kavani suvlasnici projekta najavljuju specijalni brend kave koji će lansirati upravo za Johann Franck. Jokić najavljuje da će specijalni brend kave uskoro stići u kavanu, a od jeseni će biti otvorena i trgovina u kavani u kojoj će se moći kupiti kava.

Nakon uspješne prve godine poslovanja Johanna Francka velik je izazov zadržati interes posjetitelja pa u svakom slučaju najavljuju nastavak rada na i programu.

Raznolik program

- Nismo samo ugostiteljstvo nego i entertainment, naš program je doista raznolik. Imali smo gostovanje HNK opere i baleta, okupili smo legendarnu grupu Time koja je zadnji put u originalnom postavu nastupila 1974. godine. Programom nastojimo ovo mjesto učiniti atraktivnim. Uspjeh koji je došao dosta brzo nas obvezuje - zaključuje Tomo Ricov.

Među novitetima koje pripremaju je i uvođenje starozagrebačkih kolača u slastičarnici, chef restorana Ivan Tomašević najavljuje mnoga iznenađenja u kuhinji, a jedan od najvećih projekata u pripremi je i ovogodišnji advent za koji najavljuju još atraktivniji sadržaj.

U Gradskoj kavani plesalo se uz jazz-bend i očijukalo Nedavno, kad je zagrebačka Gradska kavana (GK) bila poprište dobrotvorne akcije HRT-a za pomoć obnovi Vodotornja u Vukovaru, ona je praktički proslavila 85 godina postojanja. Bila je otvorena, naime, 1931. A danas se punim imenom zove Gradska kavana Johann Franck, prema želji zakupaca, i po onom istom Nijemcu koji je svoje prezime odobrio istoimenoj zagrebačkoj tvornici - a stekao je bogatstvo 1827. proizvodeći kavovinu iz cikorije. Koncem 20-ih prošlog stoljeća na bivšem i aktualnom Trgu bana Josipa Jelačića događale su se, zapravo, velike promjene. Gradska štedionica podizala je svoje središte na mjestu tri niže gospodske kuće, dajući istočnoj strani Trga buduće i suvremeno lice. Bogati se Za,greb tada zabavljao u kavanama, u njih 19. Osim ponude uobičajenih pića i jela, gosti su u njima mogli pročitati većinu novina građanske orijentacije - “a vlasnici kavana izbjegavali su nuditi ekstremističke listove”, bilježi Ivo Goldstein. U većini kavana bila je živa glazba, najčešće glasovir, pa su one tako postale domicil šlageristike. Iz njih je potekao, uostalom, Vlaho Paljetak i njegova Marijana. Uboški dom U isto to vrijeme brojni, sirotinjski Zagreb grijao se malo dalje, oko otvorene vatre na Preradovićevu trgu, i hranio u Uboškom domu u Klaićevoj. No, tek što su prvi otmjeni gosti posjedali na novootvorenu terasu ispred Gradske kavane, morali su pobjeći ili vratiti se unutra. Na Trgu se, opet, počelo prašiti. Rušila se, te iste 1931. Zakladna bolnica na početku Gaj,eve, i na njenom mjestu gradila višekatnica, odnosno poslovni toranj tvornice obuće “Bata”. Jedno zdanje uzdiglo se iz prašine, a drugo joj se vratilo. I Trg je krenuo prema svom današnjem izgledu. Pritom, Zagrepčani su se uznemirili, jer oni se redovito uznemiruju pri svakoj obnovi, da ne velim rekonstrukciji - od Jezuitskog samostana na Gornjem gradu, Tkalčićeve ulice do Šosteričeve Muzičke akademije. Čini se da mladi Zagrepčani vole trošna zdanja svojih predaka, štoviše bune se protiv njihova rušenja i preuređenja, kao u slučaju Cvjetnog trga, da bi ih onda časkom zaboravili. Tada se, redovito, javljaju stručnjaci, i brane bivši izgled ovog ili onog mjesta, premda se malo tko sjeća njihova izvornog izgleda. Zapravo, ne znam da li je ikada išta bilo pristojno obnovljeno ovdje, u ovom gradu. Isto se dogodilo, naposljetku, s Gradskom kavanom i njenim obnovama posljednjih petnaestak godina. Arhitekt, ili preciznije inženjer graditeljstva, Ignjat Fischer (1870. - 1948.) podigao je palaču Gradske štedionice u dvije etape, južni dio 1924. - 1925., a sjeverni 1929. - 1931. Prizemlje i mezanin južnog trakta bili su otpočetka određeni za prostorije banke - što su i danas - dok je poseban ulaz vodio u Gradski podrum. “Uz restoran, nekoć su postojale elegantno uređene prostorije noćnog lokala ‘Grill-room’”, zabilježila je Olga Maruševski. Sjeverni trakt bio je i ostao Gradska kavana, u čijem interijeru svi komentatori ističu masivne stupove s motivom stabla banane, kao karakteristiku egzotične romantike i art decoa. Dakako, otvorenje Gradske na Trgu bilo je osvježenje zato što su s njega prehodno nestale Narodna (1927.) i Velika kavana (1928.). Modernost Stručnjaci, poput Marine Bagarić koja je svojom monografijom oživjela Fischera, smatraju da je njegova, izvorna Gradska kavana imala naglašeno moderni karakter. Fischer je postigao ugodu s malo elemenata: sa spomenutim velikim stupovima, dojmljivim stubištem i oblikom galerija. A terasu je opremio uvezenim stolicama od čeličnih cijevi, kakve je dizajnirao Mies van der Rohe. (U početku, kavana je imala 600 stolaca pod krovom i 300 na terasi). U njoj se najčešće ispijala ka,va i melanž s briošima i profiterolom. Plesalo se “uz jazz-band i očijukalo”, o čemu postoje brojni zapisi. A klijentelu su većinom činili bankovni i privatni namještenici. Jer, onda se točno znalo tko spada u koju kavanu. Pa su, primjerice, bivšu Veliku a budući Dubrovnik najradije posjećivali trgovački putnici, trgovci i mešetari. Oaza Leksikoni kažu da je Gradska poslije Drugoga svjetskog rata “postala jednom od oaza građanskog, nostalgičnog Zagreba“. Takvom sam je upoznao početkom 70-ih. Bila je to prava kavana za nas provincijalce, u koje mimo doseljenika računam i nas, rođene Zagrepčane s periferije. Kao i Dolac, Gradska nam je bila središte grada, njegovo srce, u njemu se zbivao sažetak društvenog života. U tu smo kavanu dolazili s frendovima kako bismo potražili “komade“ ili im platili jedno piće, poslije mini-golfa, baš onako kako su ovamo svraćali literarni junaci Tita Bilopavlovića i Zvonimira Majdaka. Na stubama Gradske kavane ljepotice poderanih najlon-čarapa mogle su protegnuti dugobedrene noge. A zima je bila druga priča. Gore na katu, odnosno galeriji, svirao je maleni orkestar, sigurno klavir - kljava, violina i možda harmonika. Da, tu se plesalo na temelju jednog pogleda i jeftine narudžbe. Gosti se penjali na kat, do orkestra, zureći u sebe u zidnim zrcalima, kako bi se uvjerili da imaju sve argumente da bi baš te večeri dobili u naručaj ženu svog života. Sjećam se jedne davne zime i raskopanog Trga pred Gradskom, a bilo je to nekako uoči Univerzijade. U prizemlju, pri izlazu, bio je još telefon. Snijeg je padao i raskopani se asfalt blatio. Trg se vraćao onom vremenu iz koga je izrasla Fischerova Gradska štedionica, i u njoj Gradska kavana. Kao da štednja, bila oročena ili ne, i “bečka” bijela kava imaju nekakav sporazum između sebe. O obnovi i nestanku. Mir i tišina Više nisam siguran ostaje li Gradska u mojoj memoriji više po mladenačkim, kvazizavodničkim pothvatima, ili pak po poslovima koje sam znao raditi u njoj posljednjih godina, tražeći i dobivajući mir i tišinu, pogodne za snimanje sugovornikova glasa, odnosno za novinski intervju. I je li to, uopće, važno. Gradska kavana sadržava obje te krajnosti, glasnu muziku i buku plesnjaka sa šumnim i mljackavim, tihim razgovorima staraca i penzionera. Uspomene mogu pobijediti, dakako, tzv. kič obnove Gradske kavane i njen gubitak identiteta, moleći se da ne postane skladište poput Gradskog podruma ili supermarket. Kada postanu nesigurne, onda zatraže od mene da posudim film “Rondo” Zvonimira Berkovića i pogledam kadrove te kavane, onakve kakvu pamtim iz starijih vremena.