Nedavno objavljena informacija da će Mate Rimac u svojoj tvrtki Rimac automobili razvijati projekt autonomnih, samovoznih taksija koji bi trebali prometovati Zagrebom, a za koji će od Vlade dobiti veliku financijsku podršku u okviru Nacionalnog plana oporavka i otpornosti u iznosu od 200 milijuna eura, izazvala je pozornost javnosti. Javni kritičari, među kojima i IT-stručnjak Lucijan Carić, otvoreno su prozvali Rimca tvrdeći da on nije kadar proizvesti takva vozila u zadanom roku.
O tome su u Čajanci, održanoj u Laubi, razgovarali Dražen Oreščanin, osnivač i suvlasnik tvrtke Poslovna inteligencija, ujedno i izvršni direktor udruge Glas poduzetnika, Saša Cvetojević, vlasnik tvrtke Insako, poduzetnik i promotor suvremenih tehnologija, te Marko Biočina, urednik Gospodarstva u Hanza mediji.
Vlašić: Mate Rimac najavio je veličanstveni projekt oko kojega se digla velika galama...
Cvetojević: Jedan je od osnovnih problema što Mate Rimac nije izjavio ništa o projektu samovozećih taksija. Tvrtke, kada rade takve projekte, izađu pred javnost s detaljima i s kompletnom pričom.
Vlašić: Mate Rimac nikad ne izlazi u javnost s detaljima.
Cvetojević: On izađe s puno detalja, za razliku od masu firmi koje su u Hrvatskoj. Tvrtke imaju veliku razinu transparentnosti. O mojoj se tvrtki zna sve, puno više nego što se zna o javnim ustanovama. Kad pogledate na internet, vidi se čak i gdje ja živim i koja mi je adresa, što ne bi trebalo biti po GDPR-u, a ja ne znam čak ni ime javnog službenika koji mi se i ne želi potpisati ni staviti svoju funkciju u mail.
Dakle, Mate Rimac, kada nešto najavi i daje izjave, on to radi vrlo otvoreno i transparentno. Imate na internetu njegovih videa, možete otići u tvornicu. Dođete onamo i možete vidjeti 75 - 80 posto tvornice, osim onog dijela koji je pod najžešćim NDA-odredbama, i to nećete vidjeti.
Prema tome, za transparentnost mu nemamo što zamjerati. On to nije izjavio. Upravo je problem što su to političari izjavili, njima je stalo udarati se po prsima i pokazati se, a s druge strane mediji su se počeli osvrtati, a nakon toga je jedan profesionalni hejter izvalio svoj stav i onda se digla velika frka.
Vlašić: Kad kažete profesionalni hejter, mislite na Lucijana Carića, koji je osporio cijeli projekt…
Cvetojević: Pa, nije osporio. On se na njega vrlo ružno osvrnuo. Ja isto za masu stvari u tom projektu imam određenih sumnji i dvojbi, imam dvojbe, čak i pošto sam u cijeli projekt prilično dobro upućen. Imao sam prezentaciju i brainstorming zajedno s timom Marka Pejkovića, koji je voditelj, i Mate je bio tamo, na callu je bilo još dvoje ljudi, prošao sam kroz pogone, vidio sam prototipove i znam otprilike o čemu je riječ, i još imam dvojbi.
Čak manje zbog tehnologije, više zbog nekih drugih stvari vezanih za legal i vezano za to da u Zagrebu izgraditi bilo što, pogotovo kad je promjena vlasti, za zakopati lopatu treba vam najmanje dvije godine. A kamoli nešto drugo. No, to nije izjavio Mate Rimac. On je poslije u medijima rekao da ta objava ima problem, da oni to nisu mogli izjaviti i da je sve iskočilo iz nekih polovičnih informacija.
Vlašić: Dobiva li Mate Rimac novac od Vlade?
Cvetojević: Opet, imate na internetu njegove izjave gdje on kaže koliko su novaca dobili koje godine, koliko su uplatili u državni proračun i sve ostale podatke.
Vlašić: To je točno. I Mate Rimac pritom kaže: “Mi nismo na državnoj sisi”…
Cvetojević: Svatko je na državnoj sisi. I vi ste na državnoj sisi ako dobivate dječji doplatak. Ja sam na državnoj sisi ako dobijem od države 15 kuna. To je sisa, a sad, sisali mi malo ili puno, što to znači? Dakle, hajdemo tu stati. Mate objavljuje sve podatke vezane za novac koji dobiva od države jer mu to, očito, jako smeta. S druge strane, za razvoj raznih gluposti, npr. selfie-stupa, trošili smo gomile novaca za koje nitko nije pitao.
Gradili smo mostove koji ne vode nikamo, zgrada za poduzetništvo preko puta Velesajma koja bi trebala biti za nekakvu digitalizaciju i objasniti valjda Draženu Orščaninu što je AI stoji danas tamo. Nitko se za to ne hvata. Kada netko pokuša gađati Mjesec, svi napadaju.
Opet govorim, nitko i ne zna kako je došlo do toga, je li Mate predlagao to Vladi ili je Vlada tražila nekoga u Hrvatskoj da bi se apsorbirala ta europska sredstva. Vrlo je upitno tko to može primiti i tko može pokušati nekakvu takvu, suludu ideju. Jer to je suluda ideja! Ali od suludih ideja nastale su najveće stvari. I Tesla dobiva novac od države, svi proizvođači ekoloških vozila imaju ekološke kredite kako bi jedni drugima plaćali.
Sad imamo slučaj da se netko u Hrvatskoj usudio drznuti nešto suludo, staviti Zagreb na tehnološku kartu svijeta, da ne budemo stalno poznati po problemima, muljanjima, po žičari koja je je najskuplja na svijetu, i to puta dva i – ne radi. I sada na ovo imamo takav hejt. Mene to ne čudi, znam kakva je situacija u Hrvatskoj.
Znam kakav je odnos prema poduzetnicima, poduzetnici su tretirani kao kriminalci i onda je Mate Rimac kriminalac. Meni to smeta. Radio sam godinama pro bono pokušavajući objasniti da se u Hrvatskoj nešto može. Zašto hejtaju baš Rimca, zašto ne neke druge? Za Rimca znaju što radi, svi znaju što je automobil. Kad shvate što radi Infobip, hejtat će i njih, samo još nisu shvatili.
Vlašić: Je li Rimac povlašten?
Oreščanin: Može se reći da je povlašten, ali je situacija prilično kompleksna.
Vlašić: Je li ta povlaštenost problem?
Oreščanin: Trenutačno jest problem, ali problemi se najlakše rješavaju dijalogom i činjenicama i objašnjavanjima argumentima. Tu bih se samo nadovezao na Sašu; koliko sam čuo u jednoj diskusiji, Europska komisija inzistirala je da ovaj projekt uđe u nacionalni plan oporavka zato što su Rimac automobili član neke komisije za autonomnu vožnju, i to je bio jedan od uvjeta.
Otvoreno je puno pitanja. Riječ je o komunikaciji koja nije bila adekvatna, a na to se nadovezao hejt Lucijana Carića koji je bio neprimjeren, iako je i sam Mate Rimac rekao da bi se s nekim stavovima i razmišljanjima složio. No, tu je nekoliko pitanja na koja treba odgovoriti.
Vlašić: Na što mislite?
Oreščanin: Prvo je pitanje tih rokova, koliko su oni izvedivi. Oni ne ovise samo o vozilima i punionici, nego o infrastrukturi u Zagrebu koja mora biti prilagođena vozilima bez vozača. Isto tako, sada nas čeka situacija da ćemo imati stranku koja je na vlasti, koja je konzervativna i desna, i s druge strane lijevu opciju koja je na vlasti u Zagrebu.
Drugo je pitanje povlaštenosti Rimac automobila, odnosno zašto je njihov projekt ušao u plan oporavka, a nijedan drugi plan nije ušao niti je Vlada kontaktirala, diskutirala s poduzetničkim udrugama. To znam jer kao izvršni direktor Glasa poduzetnika znam da su nas totalno ignorirali, da su nas izbacili iz cijelog procesa. Tu može biti odgovor da je inzistirala EU, ali i opet kako netko može, a netko drugi ne može.
Vlašić: To znači da mi u Hrvatskoj nemamo nijednog drugog poduzetnika koji bi mogao nešto slično pokušati? Naime, nije Rimac jedini koji u Hrvatskoj proizvodi električne automobile.
Oreščanin: Da, automobil će se uzeti od Hyundaija, softver za autonomnu vožnju od…
Cvetojević: Znaš li zašto bi Hyundai bio ta opcija?
Oreščanin: Vjerojatno zato što imaju najbolja vozila, najbolje uvjete…
Cvetojević: Ili su možda stakeholderi u projektu?
Oreščanin: Da, također su stakeholderi u projektu. Treća stvar je da imamo grad koji se raspada, gdje prometna infrastruktura ne funkcionira, gdje ne funkcionira statika za cijeli centar, gdje vodoopskrbna mreža ne funkcionira, bolnice se raspadaju, škole se raspadaju. Je li ovo neki projekt koji će donijeti vrijednost građanima ili bi neki drugi projekt trebao imati prioritet? Bi li projekti trebali ići paralelno ili jedan ide na štetu drugoga.
Vlašić: Mislim da dobar projekt ne treba zaustaviti da bi se radili drugi, tako ne možemo ništa napraviti…
Oreščanin: Naravno, ali ja sam siguran da Nanobit, Insako, Poslovna inteligencija i još sto drugih firmi imaju super projekte koje nitko nije, ne uključio, nego ni pitao da li postoje i koliku vrijednost mogu donijeti oporavku. Nažalost, puno je veći fokus na tome što je radio Rimčev tata, što je rekao Lucijan Carić i je li Rimac išta proizveo nego ova pitanja koja su suštinska. Znajući Matu Rimca i njegov tim i način kako funkcioniraju, siguran sam da za neko vrijeme možemo dobiti kvalitetne odgovore i umjesto hejtanja razviti diskusiju koja je za dobrobit građana i cijeloga društva.
Vlašić: Je li Rimac mit ili stvarnost?
Biočina: Mislim da to trebamo unaprijed staviti po strani. Dio tog hejta bila je teza da je, citiram, “Rimac prevara”. Mislim da je sada besmisleno o tome uopće raspravljati.
Cvetojević: Nekima nije.
Biočina: Nekima možda nije, ali vrlo je jasno i transparentno što je ta firma trenutno i u kojoj je razvojnoj fazi, sa svim rizicima koji postoje u nekoj firmi. Vidimo da tu postoje neki ozbiljni investitori koji su odlučili ući u tu firmu i preuzeti taj rizik jer im se, očito, to isplati. Mislim da je taj hejt otvorio pitanja koja zaslužuju širu raspravu, bez obzira na to što mi mislimo o konkretnom projektu. To je dijelom rekao Oreščanin, mislim da bismo trebali pričati o načelima.
Osnovni je problem pitanje koji je to kriterij, koja je to procedura i mehanizam po kojem su se Rimac automobili našli u Vladinu programu. Možda je to sugerirala Europska komisija, možda je to napravio Rimac, ali kada smo ga prvi put vidjeli u tom planu, a borili smo se, svi mediji, da vidimo taj plan koji je na kraju iscurio iz Vlade. Mislim da je to situacija jedan kroz jedan, 1/1 za Vladu. Kad ih napadaju i kritiziraju da ne daju dovoljno novca poduzetništvu, a to čine opravdano, onda izlaze s informacijom da daju 200 milijuna Rimcu.
U tom trenutku tko će državi, s obzirom na imidž koji Rimac ima, nastaviti s kritikom? Mislim da ne smijemo pristati na to, neovisno o tome koliko je to dobra i opravdana investicija, kao što Cvetojević smatra. Netko će reći da moramo ciljati neki moon shoot, gađati Mjesec, tražiti nešto u čemu postoji i visoka izvjesnost rizika da možda neće uspjeti, ali ako uspije, benefit će biti ogroman i to nam se isplati. To rade brojne države.
No moramo imati i kriterij koji odgovara na pitanje tko je taj koji određuje koji je to moon shoot? Ja to sigurno nisam, to mora biti netko sa specifičnim znanjem. Volio bih da postoji nekakav kvalificirani panel koji će te odluke donositi. Na ovaj projekt danas možemo gledati s potpuno istim činjenicama na dva različita načina. S jedne strane se može reći, evo projekta u kojem je neki uhljeb donio da dekretom daje 200 milijuna eura firmi koja ima 180 milijuna kuna prihoda. Ili, to je dobar projekt. To su dvije različite krajnosti.
Vlašić: Možda je riječ o tome da je u pitanju novac namijenjen konkurenciji. Što je s drugim poduzetnicima?
Cvetojević: Slažem se s onim što si rekao, da se ne smije ići po principu ili - ili. Naravno da treba obnoviti Zagreb, bolnice i škole, puno prije nego obnoviti fontane, ali je netko izabrao fontane. Netko uvijek izabere, donese odluku! Mi nekoga izaberemo, onda on odluči. Tu ću sada staviti opasku, ja sam prvi koji je protiv poticaja bilo kakve vrste. Ali, ako poticaji postoje, onda morate biti prvi u redu za poticaje. Ako vi ne stanete u taj red, stat će vaša konkurencija. Mi sad imamo izuzetne probleme jer su prošle godine postojali poticaji, a mi smo ušli sami u investiciju, a konkurencija je išla s poticajima.
Vlašić: Govorite o svom privatnom biznisu?
Cvetojević: Da, to je u privatnom biznisu. No vratimo se na ono što je Biočina govorio. Mogu se složiti dijelom s njim. Meni taj hejt nije bezazlen. Mi imamo cijelu kulturu koju smo gradili posljednjih trideset godina a koja kaže da se ovdje ne može ništa napraviti. I to s pravom, jer kada se okreneš oko sebe, vidiš da se ovdje stvarno ne može ništa napraviti. S druge strane, osobno sam se borio, i Oreščanin, kroz Inkubator i kroz razne inicijative, da objasnim mladima da se može. Što se događa? Pojave se neki mladi koji mogu, na stranu Rimac, pojavili su se mnogi drugi.
Uzmite primjer kada naši sportaši idu na Olimpijadu, tko to plaća? Plaća država. Je li svatko od nas digao ruku da ide baš taj? Ne, netko ga je izabrao, na osnovi nekih rezultata. Tako se ide na Bijenale u Veneciju, država plaća. Kada se sportaši pojave s rezultatom, svi plješću. Čak i ja, kada se pojave nogometaši, a mrzim nogomet. No, sretan sam jer su pobijedili. Ti isti nogometaši voze skupe “bembare” i druge automobile. Ali, kada netko nešto napravi u biznisu, po čemu je Hrvatska postala The place, centar razvoja određenih tehnologija zahvaljujući Rimcu, onda svi napadaju. Zaključno: Rimčev je najveći problem što je ostao, što nije otišao.
Drugi mu je najveći problem što ovaj projekt ponovno pokušava razviti u Zagrebu. Lucijan Carić nije se prvenstveno osvrnuo na to što će ta lova ići iz europskih sredstava, on je rekao da to nije moguće i ponudio okladu da će dati 10 tisuća eura za svaki proizvedeni automobil! To je ta stvar! Ja se slažem da je nemoguće, ali ću mu dati šansu. Zašto će netko pljunuti na mogućnost da Dinamo pobijedi Arsenal u Zagrebu?
Oreščanin: Ili Tottenham, 3:0.