Mnogi se u blagdanske dane groze bilo kakve pucnjave, a drugi se u bilo koje doba godine dive vatrometu. Vlasnik i direktor vodeće hrvatske tvrtke koja prodaje i priređuje vatromete Mirnovec Grupe Franjo Koletić svaku Novu godinu dočeka negdje na otvorenom na nekoj organiziranoj proslavi gdje vodi brigu o pirotehnici, odnosno ispaljuje svjetleće rakete.
Sjedište tvrtke je u njegovu rodnom Mirnovcu nekoliko minuta vožnje udaljenom od središta Samobora. Tu se roba koja stiže iz Kine i Srbije pakira i distribuira u dućane tzv. piroshopove kojih je oko 250 i koji u Hrvatskoj, po zakonu, smiju raditi od 15. prosinca do 1. siječnja. U njima se nudi 200-tinjak različitih artikala kojima u zadnjim danima godine, od 27. prosinca do 1. siječnja, punoljetni građani smiju legalno sami rukovati. U prizemlju zgrade je prodavaonica pirotehničkih proizvoda, a na prvom katu veliki ured koji Koletić dijeli s najbližim suradnicima, među kojima su i njegova supruga Barica, zadužena za statistiku i prodaju, kći Nikolina voditeljica komercijale, snaha Mirjana, sin Nikola koji se bavi vatrometima… Nekoliko kilometara dalje im je veliko skladište. Zet Alen vodi obližnje luksuzno etnoimanje na kojem Koletići imaju 12 vlastitih konja, modernu halu za jahanje u zimskim mjesecima, štale i ostale prostorije za korisnike jahačkog kluba, školu jahanja za djecu i odrasle, a tu je i desetak starih drvenih kuća koje su dopremljene iz cijele sjeverozapadne Hrvatske. Neke su starije od 150 godina, a u jednoj je restoran.
Mirnovec pirotehnika
Mirnovec Grupa, otkriva vlasnik, ima i svoja poduzeća u Srbiji, Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini gdje je maloprodajna mreža pa tako više od polovice robe koju uvezu opet izvezu. Tijekom cijele godine tvrtka se bavi priređivanjem vatrometa na raznim događajima u Hrvatskoj i inozemstvu čiji organizatori moraju pirotehniku prepustiti u ruke ovlaštene osobe ili tvrtke. Godišnje u Hrvatskoj odrade oko 350 vatrometa. Uz to su specijalizirani za scenske efekte i filmsku pirotehniku. U svim tim segmentima lider su na tržištu Hrvatske kao i u okolnim zemljama. Svake godine vatrometom obasjavaju splitsku Ultru, a najveći su do sada priredili u Omanu na otvaraju Azijskih igra na pijesku prije šest godina. Koletić ističe da njegova tvrtka spada među desetak najvećih u svijetu koje mogu raditi takve velike showove. Godišnji prihod im je oko 40 milijuna kuna, od čega 80 posto ostvare u zadnja dva tjedna u godini kada je dozvoljena maloprodaja.
“Hrvatsko tržište pirotehnike u posljednjih je nekoliko godina dosegnulo vrhunac i više ne raste. Prodajemo daleko više nego prije desetak godina, ali su zarade manje jer je roba sve skuplja kao i transport i radna snaga. Nekada bismo na pet kontejnera zaradili više nego danas na 30. Prodaja dosta ovisi o vremenu. Ako padne snijeg ili zapuše bura, promet će nam biti 20 posto manji. Oko 30 posto robe prodamo do Božića, još toliko između Božića i 30. prosinca, a ostalo tijekom zadnja dva dana u godini. Iz godine u godinu pada prodaja petardi, a raste vatrometa i svjetlećih raketa. Prvi smo u ovom dijelu Europe krenuli u prodaju pirotehnike i prvi smo prije 20-ak godina počeli surađivati s Kinezima. Prvih godina nismo imali konkurencije, a sada je ona sve prisutnija”, govori Koletić, koji smatra da se u Hrvatskoj u posljednja dva desetljeća ipak stvorila kultura korištenja pirotehnike, pa se sve manje puca na Božić i Badnjak.
Podsjeća kako su petarde i sva ostala pirotehnika do 1993. u Hrvatskoj bile ilegalne. Tada se donosi novi zakon o prometu eksploziva koji prepoznaje tzv. zabavnu pirotehniku, a godinu dana kasnije Koletić počinje uvoziti i prodavati robu iz Njemačke. On je tada imao 28 godina i kao inženjer elektrotehnike radio je u Končaru Električne lokomotive, a usput je ocu pomagao u poljoprivredi kojom se njegova obitelj tradicionalno bavila. U Kinu, priča nam, prvi put odlazi 1996. i s tamošnjim proizvođačima dogovara povoljne cijene i ovladava tržištem cijelog Balkana. U Mirnovcu sami kreiraju neke proizvode koji se izrađuju u Kini. Čak 80 posto svjetske proizvodnje pirotehnike koncentrirano je u gradu Liu Jangu, koji je, sjeća se Koletić, prije 20 godina bio veće selo bez asfalta, a danas je grad s barem 50 nebodera i više od milijun stanovnika.
Mirnovec grupa
Mirnovec pirotehnika
Danas Pirotehnika Mirnovec u Hrvatskoj ima 35 stalno zaposlenih, a u sezoni se broj penje na 200. U zabavnom parku u Biogradu, u kojem su suvlasnici, u sezoni radi između 80 i 90 ljudi, a cijele godine 15-ak. Suvlasnici su i tvrtke Balkania, koja u Srbiji proizvodi pirotehniku i u sezoni zapošljava 50-ak ljudi.
“Proizvodnju vatrometnih kutija u Srbiji, u selu Koceljeva između Valjeva i Šapca, pokrenuli su jedan Kinez i jedan Slovenac pa smo ih dokapitalizirali partneri iz Njemačke, Slovačke i na kraju ja. U Srbiji je radna snaga trenutačno jeftinija nego u Kini, a imaju i tradiciju vojne industrije. I papir koji nam je važna sirovina tamo je jeftiniji nego u Hrvatskoj. Uz to su troškovi transporta daleko manji nego kad roba stiže iz Kine i stoga planiramo širiti proizvodnju u Srbiji. Kemikalije za izradu vatrometa stižu iz cijeloga svijeta”, govori Koletić i objašnjava kako se cijena jedna kutije koju čovjek treba samo pripaliti da bi dobio svjetlosne efekte kreće od 25 do 1800 kuna. Većina kupaca su, tvrdi, obitelji koje organiziraju novogodišnje dočeke na otvorenom i pirotehnika im je nezaobilazni dio zabave. Svaki proizvod mora biti svake godine certificiran, za što je zadužena MUP-ova agencija koja ih ispituje i daje dozvolu za prodaju.
“Drago mi je kad pucam, a ljudi se oduševljavaju. Važno je ljude educirati da koriste pirotehniku na ispravan način kako bi izbjegli ozljede i druge nevolje. Problemi nastaju kad ljudi počnu eksperimentirati, vrlo često pod utjecajem alkohola”, ističe Koletić.
Sve što je zaradio uložio je, kaže, u Fun park Biograd, koji je otvoren prošle godine. Riječ je o investiciji od 15 milijuna eura u koju je ušao s partnerima. Zadovoljan je rezultatima u prve dvije sezone, a sada slijedi i izgradnja vodenog parka koji će biti dio tog velikog zabavnog centra koji će nositi naziv Dalmalandia. Takvi zabavni parkovi se, kaže, stalno moraju dopunjavati novim sadržajima, što znači da je potrebno konstantno investirati. Cilj je da u narednih desetak godina prihodima koje ostvaruje park pokriva troškove kredita koji je podignut za njegovo uređenje. Koletić je uvjeren da je dugoročno riječ o profitabilnom biznisu jer po cijeloj Europi postoje takvi sadržaji dok ih je u Hrvatskoj još uvijek malo. Ove su godine, otkriva, u Biogradu imali oko 80.000 posjetitelja, od čega su 70 posto stranci.
“U Hrvatskoj je ozbiljan problem postao nedostatak radne snage i stoga ne planiramo veliko širenje. Mirnovec Pirotehnika sa sestrinskim tvrtkama odlično posluje, ulažemo u širenje proizvodnje u Srbiji, a razvijamo Fun park kao i Etno farmu u Samoboru, za koju za sada ne može reći da je profitabilna, no moja 15-godišnja kći Josipa velika je zaljubljenica u konje i aktivno se natječe u konjičkom sportu, pa vjerujem da će se danas-sutra profesionalno baviti uzgojem konja i konjičkim sportom. To je također projekt čiji će se rezultati vidjeti za pet ili više godina. I u pirotehnici smo prve ozbiljne rezultate ostvarili tek nakon 10 godina poslovanja kad smo prvi put otišli na međunarodni festival. Nisam od onih koji nemaju strpljenja. I kada si zaposlen u nekoj tvrtki, moraš godinama marljivo raditi i mic po mic graditi karijeru. Tako je i u biznisu. Bez rada nema ništa”, govori Koletić, koji je poput svih svojih suradnika ove godine u prosincu rijetko koju noć uspio uhvatiti više od nekoliko sati sna. Naime, brod s robom iz Kine je, kaže, kasnio jer se putem pokvario, pa nisu više mogli čekati da stigne u Rijeku, nego je robu iskrcao u bugarskoj luci Burgas na Crnom moru, gdje su već spremni čekali kamioni, 27 velikih šlepera koji su u Samobor dopremili robu. To je otprilike količina koju planiraju prodati.
U prosincu, ističe Koletić, svi njegovi radnici rade kada i koliko treba. A onda u siječnju treba svu robu koja nije prodana iz dućana vratiti u skladište. Sve je teže naći i sezonske radnike, a prodaja jako ovisi o dobrim trgovcima.
“Njemačka tvrtka koja radi isti posao kao mi uveze svake godine 300 kontejnera robe, što je barem deset puta više od nas. Naravno da oni s obzirom na promet mogu svojim radnicima dati plaću od dvije ili tri tisuće eura, što je meni nezamislivo. Hrvatska je malo tržište da bi se postizale ozbiljne zarade i stoga teško da ćemo ikada imati i plaće kao Nijemci. S time se moramo pomiriti. A i porezna davanja kod nas su previsoka. Ako mu je brutoplaća 10, radnik će na ruke primiti 6 tisuća kuna. Kako bi naši ljudi manje odlazili raditi u inozemstvo i više ostajali u Hrvatskoj siguran sam da bi većina poduzetnika bila spremna tih 10 tisuća povećati na 11 kada bi se i država odrekla tisuće kuna pa bi radnik umjesto 6 zaradio 8 tisuća kuna. Bojim se da država na to nije spremna. Mnoge zemlje imaju manje poreze od Hrvatske”, kaže Koletić i dodaje kako je konstantan problem i tromost državne administracije. Jednim od ključnih faktora uspješnosti svoje Mirnovec grupe smatra što je na poslu okružen članovima obitelji.
“Presretan sam što mi je oboje odrasle djece ostalo u tvrtki i mislim da bi Hrvatskoj trebalo više takvih obiteljskih tvrtki. Umjesto da sanjamo o velikim stranim investicijama, trebali bismo na svakom koraku imati male tvrtke. Mnogi i danas misle da će doći netko iz vana i ovdje iskrcati šleper novaca. U biznisu moraš biti realan i, kad ulaziš u neki rizik, uvijek imati na umu pitanje – što će se dogoditi ako posao propadne, možemo li se izvući ili ne? Mnogi kod nas, kada pokreću privatni posao, vide ružičastu sliku i čude se kad propadnu. Nikad nije kako planiraš. Ja sam svoj život posvetio Mirnovcu. Nisam išao na privatna putovanja ni kupovao jahte. Moj tata bio je poljoprivrednik, a majka domaćica. Nisu imali nikakve škole, ali su znali da ne mogu trošiti više nego što imaju i da neće ništa zaraditi ako ne rade. Tako su i mene odgojili. Kao klinac sam sanjao da jednom dođe dan kada više neću morati razmišljati koliko nešto košta, a kad sam zaradio neki novac, shvatio sam da više nemam vremena za sebe i svoje uživanje jer svoje vrijeme i živce ulažem u biznis u kojem ne možeš svoj današnji posao prebaciti za sutra ili na nekog drugog”, ističe Koletić. Biznis uspoređuje sa sportom, pa kaže kako ne možeš osvajati medalje bez napornog treniranja. A s posebnim nam ponosom u prostorijama svog konjičkoga kluba pokazuje medalje i pokale kćeri Josipe, koja je u kategoriji juniora i kadeta dvostruka prvakinja i dvostruka viceprvakinja Hrvatske i jedna od trenutačno najuspješnijih mladih jahačica u državi koja se redovito natječe i na inozemnim turnirima. Svake godine u Mirnovcu organiziraju dva međunarodna turnira na koja stižu jahači iz cijele Europe. Uz njihove tu žive i konji drugih vlasnika. O njima se brine desetak zaposlenih, a i Josipa s konjima provodi svaki slobodni trenutak. Gotovo svaki dan joj se barem na kratko pridruže i majka i otac, koji ne jašu, ali se na obiteljskoj farmi ipak malo opuste od napornih poslovnih obaveza.
Franjo Koletić s kćeri Josipom na njihovu etnoimanju s 12 konja i jahačkim klubom