U tekstu pod naslovom „ZAŠTO TREBA PODRŽATI REFORMU POREZA NA DOHODAK: minimalne plaće i nejednakost raspodjele dohotka“, koji je objavio na svom Facebook profilu, ekonomist Velimir Šonje (Arhivanalitika) tumači kako Marićev reforma nije nepravedna, kao što neki kritičari naglašavaju.
Kako kaže, ishod porezne reforme bit će tek naizgled nepravedan i to „zato što je porezni sustav već pravedan“. Naime, oni na minimalcu i s malim plaćama porez na dohodak uopće ne plaćaju, a s ovom reformom se neto plaće mijenjaju samo onima koji plaćaju porez na dohodak.
Osnovni zaključak je sljedeći: „Dinamički gledano, rast plaća liječnika, menadžera i programera u zoni iznad 15 tisuća kuna na mjesec više će utjecati na potrošnju u dućanima i turizmu, nego na prodaju jahti i Mercedesa. To će posredno poboljšati poslovanje poduzeća u kojima rade i osobe s nižim primanjima, čime rastu šanse i za njihova bolja primanja u budućnosti“.
Naveo je negativne efekte progresivnog poreza koji su potaknuli vladu na ublažavanje porezne presije i progresije, te potom i sindikalni zahtjev za rastom minimalne plaće.
Naime, kaže, kritičari porezne reforme tvrde da se zanemarila činjenica da treba povećati životni standard osoba koje primaju minimalnu ili nisku plaću, kako bi i njima rasla primanja, odnosno, kako se ne bi povećale nejednakosti. Oko toga treba biti oprezan, a objašnjava i zašto.
Njegov pogled na minimalnu plaću prenosimo u cijelosti.
„Minimalna neto plaća u Hrvatskoj sada iznosi 2,496 kuna neto i stalno se usklađuje, tako da ne zaostaje za troškovima života. Međutim, sindikati su na sjednici Gospodarsko-socijalnog vijeća predložili da se minimalna plaća poveća za oko 23%, na 3,080 kuna neto na mjesec. Smatraju da bi takva mjera trebala pratiti poreznu reformu kako bi svi osjetili neku korist od rasta plaća.
Prijedlozi za povećanje minimalne plaće u javnosti su popularni i mnogima se doimaju logični, jer se na povećanje minimalca gleda kroz prizmu raspodjele između kapitala i rada. U redu je da radnici dobiju više, a poslodavci manje. Međutim, minimalne plaće dobiva relativno mali broj radnika. Koncentrirani su u tradicionalnim, dakle, radno intenzivnim i nisko profitabilnim industrijama, poput drvne i tekstilne. Stoga bi pretjerano podizanje zakonom propisane minimalne plaće moglo otjerati mnoga poduzeća iz posla u tim djelatnostima. Proizvodnja i prodaja ne bi mogle pratiti snažan rast troškova rada, pa bi poduzeća bila primorana na smanjenje broja radnika ili zatvaranje.
Prema tome, treba paziti da se povećanjem minimalne plaće ne napravi više štete nego koristi. To ne znači da se minimalne plaće ne bi trebale povećavati. Naprotiv, zagovornik sam eksperimentiranja s minimalnim plaćama kako bi se vidjeli njihovi stvarni efekti i kroz to oblikovale najbolje politike.
Na primjer, povećanje minimalne plaće ima smisla kada gospodarstvo raste. Čak i ako se pretjera s visinom minimalne plaće, pa zbog toga neki ljudi u tradicionalnim industrijama ostanu bez posla, lakše je naći drugi posao u uvjetima rasta, nego u uvjetima recesije. Slijedom iste logike, u uvjetima recesije minimalne plaće bi se trebale smanjivati. Tako bi se povećale šanse da najlošije plaćeni radnici zadrže posao, jer u recesiji drugi ne mogu naći. Na žalost, upravo u uvjetima recesije često se griješi podizanjem minimalnih plaća, što u konačnici ide na štetu radnika čije radno mjesto postaje ugroženo u najgore vrijeme.
Pouka glasi da u pitanjima minimalne plaće treba suspregnuti egalitarističku intuiciju i postupati oprezno, uz puno analize kako bi se unaprijed sagledali svi efekti.“