Bol. Krv. Lom. To je naš ples

Mogu li dobiti baletnu papučicu u ruke? Još nikada nisam dotaknuo ni jednu – tražim od Ive Višak da mi ispuni želju. Plavokosa i obješenjački zaraznog osmijeha, spremno je iz svoje torbe izvadila papučicu ružičaste boje. Ispod satenske tkanine, na vrhu papuče, napipao sam tvrdi unutarnji oklop koji je, izgleda, smislio neki sadistički inkvizitor. Jedva mogu vjerovati da na toj “špici” uopće netko može stajati na prstima, a kamoli plesati. I to ne sat-dva, nego cijeli život.

Ne razmišljajući hoću li ispasti neuka baraba, priznajem da me ti njihovi leteći alati podsjećaju na onaj okrutni kineski običaj, trajao je sve do polovice 20. stoljeća, lomljenja i sapinjanja stopala kineskih djevojčica. “Ovo naše još je i gore”, kaže Iva, smijuljeći se. Tri desetdevetogodišnja ansambl balerina Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu najmlađa je od prelijepe plesačke veteranske petorke toga teatra – fragilne a snažne skupine zrelih žena koje su nam gorljivo istresle priču o beskrajnom trpljenju i beskrajnoj slasti.

Baletna umjetnost u sebi krije paradoks koji je drastično razlikuje od drugih sfera stvaranja: dok je ostalima zrelost karta za najveće dosege u karijeri, kod plesača zrelost znači početak kraja. Okrutno ali biološki točno. Naime, zbog dugog marša kroz tijelo (prve baletne korake učinile su kao devetogodišnje klinke!) taj se instrument prebrzo troši. Realno, junakinje naše priče izgledaju kao avioni u odnosu na veliku većinu smrtnica i smrtnika. Dugogodišnji mentalni i fizički trening koji ove žene ni danas ne zapostavljaju, namijenio im je obnovljivu vječnu formu. Međutim, one predobro znaju kad je vrag došao po svoje i kad je njihovo osnovno sredstvo za rad počelo odustajati, ili slabije odgovarati ekstremnim zadacima koje profi balet nameće.

Zarobljene u mladosti. Iva Višak veli da nikad nije strahovala od tog brutalnog završetka plesačke top-forme, ali jest svjesna kontroverzi svoje profesije: “Krajem tridesetih, dok drugi ljudi ulaze u svoju zrelost, nama je već zenit i onda tijelo polako osjeća da je dalo svoje, javljaju se kronični bolovi ili nešto što ti onemogućava da radiš svoj posao kako si ga prije radio. Meni je ovo dvadeset i prva godina radnog staža u HNK, u sedamnaestoj godini sam primljena u stalni angažman. Na neki način ostajemo ‘zarobljene’ u mladosti u trenutku kada smo zakoračile u kazališni život, jer radeći sa školskim kolegama i svim mladim ljudima u nizu predstava, ne primijetiš tu prolaznost vremena i tek kada nastupe ozljede specifične za našu profesiju, primijetiš da je prošlo niz godina da si tu i da je to posljedica ozbiljnog dugogodišnjeg rada i tempa kojim radiš.”

Je li jedan od brojnih baletnih paradoksa i to prebrzo mentalno sazrijevanje, jer preko noći su istrgnute iz djetinjstva? “U principu da. Prije nekoliko godina otišla sam na ogledni sat u baletnu školu, gledala sam prvi razred, djevojčice od osam ili devet godina, i bila sam fascinirana koliko su disciplinirane, kakva je to bila vojnička disciplina. Balet je baziran na strahovitoj upornosti, izdržljivosti i strpljivosti. Morate ukrotiti svoje tijelo i svoje misli”, tumači Iva.

Prije tri godine, na audiciji za predstavu, od silne želje Iva je nezgodno skočila i slomila nogu. Bio je to veliki šok, kaže da je najteže “resetiranje” u glavi nakon ozljede: “Izlažemo tijelo ekstremima, živimo u hektičnom tempu. Pa kad nastupi ozljeda, treba prihvatiti i pomiriti se sa činjenicom da moraš stati i izliječiti se do kraja jer nekad upravo nestrpljenje i prebrzi povratak može biti razlog za recidiviranom povredom. Nakon povrede kreće fizikalna terapija jer tijelo treba dovesti ponovo u savršenu formu, a za djevojke je još taj dodatni segment – ‘špice’.”

...

ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU GLOBUSA