Iz arhive Globusa

Boris Dežulović: Uči li noćas netko u ovoj državi engleski? Ingrid sigurno ne

U odnosu na naše moderne političare s Twittovima i Facebook statusima i štapski je ćato Franjo Tuđman sa svojim engleskim iz škole rezervnih vojnih starješina zvučao kao sir Alec Guinness. U čemu je točno problem Hrvata s engleskim jezikom, sam Bog zna

Davno prije interneta, u jugoslavensko je školstvo ušla ona mantra o engleskom kao drugom materinjem jeziku, esperantu sutrašnjice. Engleski nije strani jezik, s njim se možeš snaći sve da te sad poplava izbaci negdje na Filipine ili u Urugvaj, bez znanja engleskog čovjek je danas praktički nepismen! - lijepo su nam roditelji i učitelji govorili još prije trideset godina. A mi, slinavi primati, klimali smo glavama otečenima od dosade, čekajući da monolog završe nekakvom obaveznom kretenskom prispodobom o važnosti poznavanja engleskog jezika. Svatko od vas čuo je barem jednu takvu kolosalnu budalaštinu kakvu obično govore smrtno ljuti i ozbiljni očevi, kojima iz nekog nejasnog razloga maštu razbukta tek jedinica u školi.

- A šta na primjer primjera da se Jugoslavija nedajbože sutra raspadne, Hrvatska postane nezavisna država, a ti saborski zastupnik, pa te dopadne biti promatrač u Europskom parlamentu?! - trijumfalno bi završio bijesni otac. - Hoćeš li se onda pitati što će ti u životu engleski simple tense futur?!

Realno, Ingrid Antičević, učenica jezične gimnazije iz Zadra, nije bezbrižnih 70-ih imala razloga da se raspada Jugoslavije iz strašne očeve priče plaši ni više ni manje od bilo koga od nas, koji smo iz kontrolnog sa simple tense futurom imali jednako čvrstu jedinicu. Tko u tim ludim godinama razmišlja - ali zaista razmišlja - o takvim stvarima?

ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU GLOBUSA

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
21. studeni 2020 11:55