Dana 14. ožujka 2008. posjetio sam, u njezinu privatnom stanu u Beogradu, uglednu srpsku povjesničarku Latinku Perović (rođ. 1933. u Kragujevcu), nekadašnju čelnicu CK SK Srbije, koja je, zajedno s Markom Nikezićem, u periodu 1969.-1972. predstavljala udarni dvojac političke koncepcije i orijentacije u SR Srbiji koja je već tada dobila, i sve do danas zadržala, naziv ‘’srpski liberali’’. U spomenutom razdoblju Latinka je bila sekretar, a Nikezić predsjednik CK SK Srbije.
Te ranoproljetne večeri, 2008., Latinka mi je dala trosatni radni intervju isključivo za potrebe knjige na kojoj radim. Uz ostalo, utvrđivali smo preciznu kronologiju događaja iz vremena kad je bila aktivna političarka, s naglaskom, naravno, na zbivanja izravno povezana s političko-ustavnom reformom jugoslavenske federacije, što je, zapravo, drugo ime za proces, začet u partijskom vrhu SFRJ, koji je počeo nedugo nakon Brijunskog plenuma 1966., a potrajao sve do donošenja novog (i zadnjeg) Ustava SFRJ iz 1974.
Sada, nakon smrti hrvatske liderice iz toga doba Savke Dabčević-Kučar, Latinka Perović pristala je da, u Globusu, objavim onaj dio tog našeg radnog intervjua u kojem se ona osvrtala na samu Savku, a vezano za 1971. godinu, potkraj koje je Josip Broz Tito krenuo u obračun s hrvatskim Masovnim pokretom.
“Srpska Savka”
Latinku Perović najlakše je opisati kao ”srpsku Savku”, iako u tom opisu može biti i zabune. Postoje, naime, velike sličnosti, ali i neke značajne razlike između politike koju su, na prijelazu iz šezdesetih u sedamdesete, u Hrvatskoj vodili Savka i Tripalo, a u Srbiji Latinka i Nikezić. Podudarnost je u tome što su i jedni i drugi bili za radikalnu reformu jugoslavenske federacije, za ustavne promjene, za ustavne amandmane, za slabljenje centralne vlasti, a za što veću autonomiju i samostalnost republika. U osnovi, i jedni i drugi otvoreno su podržavali konfederalistički kurs, koji je, na kraju, i doveo do Ustava iz 1974.
A njihove razlike (barem neke od njih), koje nisu za podcjenjivanje, najbolje je opisala sama Latinka Perović u svojoj knjizi ”Zatvaranje kruga: Ishod političkog rascepa u SKJ 1971/1972.” (ta nam je knjiga, u tom našem radnom razgovoru iz 2008. poslužila kao jedna od važnijih podloga), gdje opisuje tragičnu sudbinu hrvatskoga političkog rukovodstva nakon sjednice u Karađorđevu početkom prosinca 1971.:
”Oni (Savka i Tripalo – op. a.) morali su imati osećaj tragičnog. Jer su, nama se činilo (Latinki i M. Nikeziću – op. a.), dugo verovali da je ne samo Tito iza njih nego i da oni u tom savezu usmeravaju stvari. S nama je 1972. godine bilo drugačije. Mi smo uvek znali da mislimo različito, a nekad i suprotno od Tita...”
Zajedno u Karađorđevu
Slučaj je htio – a to je, možda, i glavni kuriozitet epizode koju donosim – da su za vrijeme te prijelomne 21. sjednice Predsjedništva SKJ, održane 1. i 2. prosinca 1971., Savka i Latinka, liderice hrvatskog i srpskog CK, spavale, zapravo, u istoj sobi (u noći od 1. na 2. prosinca), na prvome katu lovačke kuće u Karađorđevu, u čijem je prizemlju sjednica održana. Latinka mi je, koliko su je sjećanja služila, slikovilo opisala kako je to bilo. Uz jednu napomenu: Savka je u Karađorđevo došla nešto ranije, možda i nekoliko dana, jer je 21. sjednici Predsjedništva SKJ prethodio dugotrajan Titov razgovor, ili serija razgovora, s Hrvatima.
A Latinka je, s Nikezićem, u Karađorđevo došla na sam ”dan D”, 1. prosinca 1971., vjerojatno negdje popodne, neposredno nakon razgovora s tadašnjim predsjednikom Skupštine SR Srbije Dražom Markovićem (u Grockoj kraj Beograda), koji je već duže vremena, ali bez znanja Latinke i Nikezića, bio u dosluhu s Titom – naravno, oko rušenja ”Maspoka”...
- Mi članovi Predsjedništva SKJ iz SK Srbije, došli smo u Karađorđevo 1. prosinca 1971. Toga je dana, u popodnevnim satima, počinjala 21. sjednica Predsjedništva SKJ. Mi nismo znali u što idemo i što će se sve na toj sjednici događati. Hrvati su tamo došli prije nas, oni su s Titom imali posebne razgovore.
Da, 30. studenoga popodne i u noći na 1. prosinca, sve do ranojutarnjih sati, Tito je, u Karađorđevu, držao sastanak s Izvršnim komitetom CK SKH i s najodgovornijim funkcionarima Hrvatske u Federaciji. U svojoj knjizi ‘’Zatvaranje kruga’’ napisali ste: ‘’Hrvati (...) bili su izmoreni od, kako je rekla Savka Dabčević-Kučar, dežurstva zbog štrajka u Zagrebu (riječ je o velikom studentskom štrajku, koji je počeo 22. studenoga 1971. - op. a.) i noćnih razgovora kod Tita.’’ Kakvi su bili vaši prvi dojmovi nakon dolaska u Karađorđevo?
- Kasnojesensko, sivo, turobno vrijeme... Tamo smo bile samo nas dvije žene, Savka i ja, dok je muškaraca bilo oko 40. Kad smo stigli, prišao mi je šef Protokola Predsjedništva SKJ i rekao: ”Oprostite, ali morat ćete spavati sa Savkom!” Odgovorila sam: ”Pa slušajte, što ima normalnije nego da nas dvije, koje smo tu jedine žene, zajedno spavamo, pogotovu u ovakvoj tjeskobi! Ne vidim u čemu bi bio problem...”
Sa Savkom ste bili u korektnim, dobrim odnosima?
- Jesam. Vrlo sam je dobro poznavala. Uvažavala sam je. Ona je, na svoj način, bila briljantna žena. Vidite, 1971. bila je apsolutno agonična godina. Najprije je, još 1970., 10. sjednica CK SKH (održana 15.-17. siječnja 1970. – op. a.) odjeknula, kod nas u Srbiji, kao bomba. To je u Srbiji apsolutno bilo primljeno kao ustaštvo, kao separacija, kao nešto što se ne smije prihvatiti. A onda su počele i sve one intrige o navodnim vezama hrvatskog rukovodstva s ustaškom emigracijom, s Brankom Jelićem... Za sve to vrijeme mi iz vrha CK SK Srbije imali smo s članovima hrvatskoga rukovodstva – tj. sa Savkom i Tripalom – ako ne baš oficijelne razgovore, iako je i toga bilo, ono svakako osobne kontakte i komunikacije.
Titovo kolebanje
Jeste li Savki Dabčević-Kučar ikada izrekli neko svoje vlastito mišljenje o njezinoj i ukupnoj politici CK SKH Hrvatske tijekom 1971.; jeste li joj ikada pokušali dati kakvu primjedbu, savjet, sugestiju...?
- Jednom sam joj rekla: ”Znaš, Savka, vi morate reći s kojim snagama u Hrvatskoj idete, ako mislite da taj minimum promjena prođe, inače ćemo se mi, ovdje u Srbiji, potopiti i neće biti govora ni o kakvoj reformi ni Jugoslavije ni pojedinih republika!” Moram reći da su oni, Savka i Tripalo, to prilično kasno shvatili, jer je Tito čitavo vrijeme ostavljao dojam da on to (hrvatski Masovni pokret – op. a.) podržava, a zapravo se jako kolebao.
Zašto se kolebao?
- On je, u suštini, očekivao da će u Srbiji doći do nekontrolirane reakcije na Hrvatsku, da će doći do nekog jačeg sukoba. Otud i ta njegova teza, već tada, o građanskom ratu, o mogućoj intervenciji armije itd. Naša je teza bila da se Srbija mora koncentrirati na sebe, da za sebe ne može tražiti ništa više nego što će se novim Ustavom dati svim ostalim republikama, da ona nema nikakva posebna prava, ali da iz činjenice da je ona najbrojnija republika ne proizlaze ni neke njezine posebne obveze... U tom je smislu Milentije Popović, tadašnji predsjednik Savezne skupštine, s pravom govorio: ”Bez tog i takvog vrha u Srbiji, koji je imao takvu orijentaciju, ne bi bilo ni amandmana iz 1971., koji su, zapravo, bili ključni za Ustav iz 1974.”
Vratimo se na Karađorđevo. Dakle, šef protokola Predsjedništva SKJ rekao vam je da ćete morati spavati sa Savkom. Jeste li odmah krenuli u njezinu sobu?
- Jesam. U sobi sam ostavila svoje stvari, no Savke u tom trenutku nije bilo unutra.
Kakav je to, zapravo, bio objekt? Hotel, odmaralište...
- Lovačka kuća. Ne znam je li uopće imala 10 soba. Činila mi se kao relativno mali prostor, teško da je unutra moglo stati 40-ak ljudi, s aparatom...
Koliko je ta zgrada imala katova?
- Jedan ili dva. Dolje su bile radne prostorije i dvorana za sastanke, u kojoj je održana 21. sjednica...
A vi ste spavali gore?
- Da. Hrvati su, mislim, bili u Karađorđevu već tri-četiri dana. Bili su potpuno somnambulni, to su bili danonoćni razgovori s Titom...
Čija je to, zapravo, bila ideja, da Tito ruši hrvatsko političko rukovodstvo baš u toj kući, u Karađorđevu?
- Mislim da je, izvorno, to bila ideja vojnih krugova. Ma tu se naprosto nije moglo disati, u tom skučenom prostoru...
Noćni razgovor
U knjizi ‘’Zatvaranje kruga’’ pribilježili ste: ‘’Prvog dana, posle sednice, pozvali su me Crvenkovski, Gligorov i Milosavlevski na večeru. Otišli smo van zgrade u kojoj se sednica održavala... Ja sam žurila natrag. Rekla sam im: spavam u istoj sobi sa Savkom i ne bih želela da stekne utisak da bežim od nje...’’ Doista ste se žurili da je zateknete u sobi još budnu?
- Da. Nisam htjela doći u situaciju da žena pomisli da se želim gotovo kradomice uvući u sobu i da s njom ne progovorim niti riječi. Zamislite kakva je to atmosfera bila...
Što se dalje događalo?
- Ušla sam u sobu. Nisam upalila svjetlo. Mislila sam: ako ipak spava... Međutim, Savka je još bila budna. Trgla se kad sam ušla.
Koliko je moglo biti sati?
- Pa možda jedan sat... Svakako je prošla ponoć.
Je li Savka očekivala da ćete baš tada ući?
- Ne znam. Nikad nismo o tome razgovarale. Prvo što sam primijetila bilo je da joj je s kreveta pao pokrivač. Dolje, na pod. Podigla sam ga i vratila na krevet. Rekla sam Savki: ‘’Spavaj, izmorena si, dugo ste razgovarali...’’ Odgovorila mi je: ‘’Grozno se osjećam; eto, uza sve što se ovdje događa dobila sam još i ove gljivice, valjda od tog silnog stresa!’’
Kakve gljivice?
- Dobila je neku alergiju, na nogama, svrab neki koji ju je iritirao. A nije imala nikakav lijek kod sebe.
Zašto nije?
- Pretpostavljam zato što ju je Tito iznebuha pozvao u Karađorđevo.
O čemu ste još pričale tijekom noći?
- Ne sjećam se. Pokušale smo zaspati. No, svaka se samo pravila da spava...
Što se događalo ujutro, 2. prosinca?
- Ništa posebno, spremale smo se, motale se po kupaonici...
U knjizi ste napisali: ‘’Rekla mi je (Savka – op. a.) – ne znam više šta govorim, umorna sam od reči. Upitala sam je za decu. Ona mi je odgovorila – to je jedino što je u redu. – Ali, to nije sporedno – rekla sam joj...’’
- Da, tako je to bilo... Onda su u tu našu sobicu ušli Miko Tripalo i Pero Pirker. S Tripalom sam vrlo dugo radila zajedno, još u Savezu omladine. Vrlo sam ga dobro poznavala, cijenila sam ga, on je bio čovjek s političkim darom, s mnogo invencije... Moram reći da je u tim razgovorima u Karađorđevu, 1. i 2. prosinca 1971., imao, možda, najviše dostojanstva, nije se ni jednoga trenutka posipao pepelom po glavi...
Ali što je sada on htio od vas? Zašto je ušao u vašu, žensku sobu?
- Pitao me za savjet: ”Što misliš da radimo? Kako da se držimo na sjednici?” Odgovorila sam mu: ”Pa nemojte sve braniti!” Vrlo se dobro toga sjećam, baš sam mu tako rekla: ”Nemojte sve braniti!”
Na toj, 21., sjednici Predsjedništva SKJ vi iz SK Srbije niste se priklonili većini. U svojoj knjizi ‘’Zatvaranje kruga’’ napisali ste: ‘’Nisam mogla biti takva politička životinja da im (Savki, Tripalu itd. – op. a.) okrenem leđa...’’
- Točno. Ali leđa im nisam okrenula ni kasnije. Primjerice, kad je Tripalo umro, poslala sam njegovoj supruzi telegram s izrazima sućuti.
Savka je, navodite, izjavila na sjednici: ‘’Potpuno su mi jasne konzekvencije ovoga po Jugoslaviju’’...
- Točno.
Suđenje Hrvatima
Nakon završetka sjednice, pošto je Tito presudio Hrvatima, u Karađorđevu je priređena večera...
- Ljudi iz hrvatskog rukovodstva, koliko se sjećam, nisu jeli. Sjedili su neko vrijeme za stolom, a onda pošli na vlak. Atmosfera je bila ledena.
Vi ste večerali?
- Ne, nisam. Za stolom sam sjedila baš blizu Tita. Hrvati odoše, ja ne jedem... Tito mi se obrati i kaže: ”Pa ti ne jedeš.” ”Ne jede mi se” – odgovorila sam. ”Probaj” – kaže Tito – ”dobra je guščja džigerica!”
Samo dva-tri dana poslije, 5. prosinca 1971., vi i Marko Nikezić organizirali ste sastanak političkog aktiva Srbije, u velikoj dvorani Savezne skupštine u Beogradu. Kakva je bila vaša službena ocjena 21. sjednice?
- Osobno sam, pred svima, izjavila: ”To je greška za sto godina unaprijed!” I što se onda dogodilo? Te je moje riječi toga dana, odnosno te večeri, prenio, valjda, Radio-Beograd, odmah nakon emisije Vijesti, ili, ne znam, u sklopu večernjeg Dnevnika. I upravo u trenutku kad je u eter puštena ta moja rečenica, ”To je greška za sto godina unaprijed!”, upalio je radio, ili je tijekom večeri lovio stanice pa je baš toga časa naletio na Radio-Beograd, Novak Pribićević, podsekretar Saveznog ministarstva vanjskih poslova SFRJ, koji se, s jednom jugoslavenskom delegacijom, tada nalazio u Poljskoj. Nas smo se dvoje poznavali, bili smo si dobri. Pribićević je prepoznao moj glas i u hipu shvatio da se u Jugoslaviji nešto ozbiljno događa, da nešto nije u redu. Zabrinuo se i počeo iste te večeri kucati na vrata ostalim članovima jugoslavenske delegacije u hotelu u kojem su odsjeli...
Na što ste još skrenuli pozornost na tom sastanku političkog aktiva Srbije?
- Na tragično udaljavanje od sporazuma s Hrvatima, u sklopu Jugoslavije. Napomenula sam da je u periodu između dva svjetska rata, konkretno 1928., u jugoslavenskom parlamentu izvršen atentat na tada politički vodećeg Hrvata (Stjepana Radića), a da se sada, u Karađorđevu, opet sudilo hrvatskom rukovodstvu, i to, kakve li ironije, na Dan ujedinjenja, 1. prosinca. Sve to nikako nije moglo ići u prilog sporazumu s Hrvatima.
Sve u svemu, Tito vam nije oprostio što na 21. sjednici Predsjedništva SKJ, u Karađorđevu, niste bili na njegovoj strani nego ste se solidarizirali s hrvatskim rukovodstvom...
- Ne. Kad je 9. prosinca 1971., ovaj put u Beogradu, održana 22. sjednica Predsjedništva SKJ – na kojoj su također bili Savka i Tripalo (to je, mislim, bio moj posljednji službeni susret s njima) – Tito mi reče, u pauzi, onako s nogu: ”A ti si branila Hrvate, ti si žalila Hrvate!” Odgovorila sam mu: ”Nisam branila samo njih. Branila sam sve nas.” Meni i Marku Nikeziću bilo je jasno da je sljedeća faza promjena u Srbiji. Apsolutno. Ni jednoga trenutka nismo u to sumnjali. I nismo se prevarili. Već u listopadu 1972. Tito je posmjenjivao i nas, u Srbiji...