S jednim od najuspješnijih hrvatskih poduzetnika, članom Savjeta i predsjednikom Nadzornog odbora Hrvatske udruge poslodavaca, Brankom Roglićem (rođ. 1943.), razgovarao sam protekloga vikenda u Župi Biokovskoj i u Zagrebu. Sastali smo se u povodu novih velikih priznanja za uspješan i profitabilan rad svih njegovih 18 tvrtki u 17 europskih zemalja.
S jedne strane, konzultantsko-revizorska tvrtka Deloitte na svojoj novoj listi stavila je Roglićev “Orbico” na 5. mjesto najuspješnijih kompanija u Hrvatskoj. Ispred Roglićeve kompanije samo su još Agrokor, Konzum, INA i i HEP. To, drugim riječima, znači da je Branko Roglić u ovom trenutku najjači i najuspješniji poduzetnik u Hrvatskoj nakon Ivice Todorića.
S druge strane, Rogliću je baš ovih dana iz Švedske došao specijalan poziv da se nominira za nagradu najuspješnijeg vođenja tvrtke u europskim okvirima.
Tijekom 2014. ukupni promet svih Roglićevih tvrtki, u europskim okvirima, iznosio je milijardu i 77 milijuna eura, što je bio najveći skok zabilježen u Europskoj uniji u odnosu na 2013., kad je ukupni godišnji promet Roglićeva poslovnog carstva iznosio 850 milijuna eura.
A trend rasta, prema Roglićevim najavama, nastavit će se i idućih godina.
Mi ćemo vam već 2016. – rekao mi je Roglić – raditi s najmanje milijardu i pol ukupnoga godišnjeg prometa, ali s minimalnom zaduženošću, koja će iznositi samo 3 EBIT-a. Lako je rasti s tuđim novcem, ali rasti ti sa svojime!
Branko Roglić ni usprkos zavidnom rastu i profesionalnim uspjesima ne odustaje od svojih životnih principa (i odgovarajućeg načina života), tako da i danas svaki vikend obavezno, kao i godinama i desetljećima ranije, provodi na svom obnovljenom seoskom imanju u Župi Biokovskoj, pokraj Zagvozda, zajedno sa svojom suprugom Vjekom (rođ. 1948.), odakle se u Zagreb vraća nedjeljom navečer.
Rekao mi je da na prste jedne ruke može izbrojiti subote ili vikende kad nije “doma” u Župi Biokovskoj.
Ovdje treba pobliže protumačiti riječ “doma”. Roglić je po mjestu rođenja Makaranin, kao što je Makaranka i njegova supruga Vjeka (vjenčali su se 1. kolovoza 1970.), ali iz Župe Biokovske potječu njegovi preci (i to očev krak familije), kojima se on iznimno ponosi.
To su ponajprije njegov pradjed Ante, kao i dvojica njegove (Antine) braće don Nikola i don Stjepan Roglić, koji su bili svećenici.
Osobito je bio važan don Nikola Roglić, nekadašnji profesor na zadarskoj gimnaziji i autor jednog od prvih molitvenika na hrvatskom jeziku, “Kitice duhovnog cvijeća”, koji je u svojim poznijim godinama, upravo na ovome mjestu, u Župi Biokovskoj, sagradio crkvicu posvećenu Gospi Lurdskoj, u kojoj je služio mise sve do svoje smrti. Crkvica je po završetka Drugoga svjetskog rata bila srušena, a onda ju je, 1994., obnovio sam Nikolin pranećak Branko Roglić – i to čim je u svojim tvrtkama “Orbico” počeo zarađivati, u Sloveniji i Hrvatskoj, prve ozbiljnije novce.
Ta je crkvica danas u kulturno-povijesnom smislu najznačajniji i najvredniji dio Roglićeva obiteljskog imanja podno Biokova.
Branko Roglić ove subote dočekao me u Župi Biokovskoj odjeven u tamnoplavu Lacoste majicu i traperice, što je njegov omiljeni stil odijevanja kad nije na poslu. Istu takvu majicu imao je na sebi i sutradan, u nedjelju, kada me, sa svojom suprugom Vjekom, primio u Zagrebu. Kad mi je rekao da u svom ormaru ima nekoliko, možda čak i desetak Lacoste majica, i to mahom u tamnoplavoj boji (neke su i bijele, dok treća boja za njega ne postoji) upitao sam ga zašto preferira upravo brand Lacoste. Odgovorio mi je:
– Jedna Lacoste majica košta 80 eura, ali zato traje 10 godina. To vam se puno bolje isplati nego da neku majicu platite 20, 30 ili 40 eura, a da vam se raspadne već za godinu ili dvije dana.
To je karakterističan Roglićev odgovor, ma o kom pitanju ili ma o kojoj temi se radilo. Branko Roglić vrlo je praktičan i racionalan čovjek, štedljiv ali ne škrt, no svakako nikada sklon pretjeranoj rastrošnosti, što su, nažalost, osobine nekih (da ne kažem mnogih) drugih hrvatskih poduzetnika. Najskuplji predmet na njemu bio je te subote, 12. rujna, švicarski sportski sat “Omega”, što ga je, kako mi je rekao, platio nešto više od 30.000 kuna (uz napomenu da ga je kupio prije nekoliko godina). Ali dao mi je i objašnjenje za takvu razmjerno veću investiciju: pasionirani je zaljubljenik u ribolov (u pravilu ribari svakog petka ili u subotu ujutro tijekom ljetne polovice godine u rodnoj Makarskoj), a taj sat može besprijekorno raditi na dubini od 600 metara ispod površine vode, što za ovakav hobi nije nevažno.
Što se privatnog voznog parka Branka Roglića tiče, on danas vozi džip Grand Cherokee, i to, kaže mi, opet zbog njegove velike praktičnosti.
– Džip mi – rekao mi je – omogućava da ukrcam u njega krumpire, luk i vino i da to odavde, iz Župe Biokovske, odvezem u Zagreb.
Ranije je Roglić vozio BMW, a danas taj automobil vozi njegova supruga Vjeka. Inače, cjelokupni vozni park u Orbico Grupi sastoji se od oko 2000 automobila, koje voze i Orbicovi menadžeri. U svim tim Roglićevim tvrtkama, raspoređenim od Slovenije i Hrvatske na zapadu pa sve do Ukrajine na istoku, zaposleno je oko četiri i pol tisuće ljudi, a prosječna plaća (barem ovdje u Hrvatskoj) iznosi oko 7.200 kuna.
Inače, na svom Grand Cherokeeju, Branko Roglić ima plave registarske tablice, budući da je od 2008. počasni konzul Republike Slovenije (s tim da je 2010. unaprijeđen u počasnoga generalnog konzula). To podrazumijeva i neke sasvim praktične prednosti, u koje spada i činjenica da Roglića policija, dok god su na njegovu automobilu takve, plave registarske tablice, u principu ne zaustavlja na cesti.
Kad sam u subotu oko podneva, 12. rujna, došao, zajedno s kolegicom Nejom, u Župu Biokovsku, Branko Roglić dočekao me sam samcat, što me, moram priznati, malo razočaralo. Dan ranije, u petak 11. rujna, ovdje je bila berba grožđa (u njegovu vinogradu, u sklopu njegova obiteljskog imanja, gdje je zasadio oko 5000 vinovih loza, uglavnom sivi pinot, ali i chardonnay, žilavku i kujundžušu) i tada je bilo neopisivo živo i dinamično, a ove subote sve je nekako utihnulo kao da smo već ušli u kasnu jesen ili zimu.
Ali postojao je i jedan poseban razlog za tišinu: Roglićeva supruga Vjeka ne voli publicitet, pa je zato tu subotu odlučila provesti u u obližnjoj Makarskoj, gdje ona i Branko Roglić imaju kuću (naslijeđenu od njezine familije). Inzistirao sam, ipak, da i ona bude s nama u Župi Biokovskoj i čim ju je suprug Branko pozvao, ona je došla. I bila je dalje sve vrijeme s nama, cijelu subotu.
Vjeka (pravo ime Vjekica) važna je figura u obitelji Roglić, bez koje Branko Roglić ne bi bio to što jest. Ona je ta koja je odgojila Brankove i svoje sinove Stjepana i Josipa (današnje potpredsjednike Orbico Grupe u Zagrebu), koja drži na okupu i njihovu unučad (njih ukupno 6), a ovdje, u Župi Biokovskoj, svakog vikenda i redovito kuha. A usto je, dugi niz godina, bila i jedna od najvažnijih Roglićevih poslovnih suradnica, o čemu mi je sam Branko rekao:
– Vjeka je radila u splitskoj Dalmi, a onda je, 1994., prešla u moju tvrtku “Orvas” u Splitu, što je inače peta po redu od ukupno 18 mojih tvrtki. Bila je dugogodišnja rukovoditeljica financija u “Orvasu”, odakle je, sa 60 godina, otišla, 2008., u penziju. Sad se bavi mnome i unucima.
Branko i Vjeka Roglić imaju dva odrasla sina, koji će jednog dana naslijediti poslovno carstvo Roglićevih. Branko njih već danas za to priprema.
Stariji se zove Stjepan (Stipe), on je rođen 1971. Mlađi se zove Josip, a rođen je 1973. Kuriozitet je da stariji brat Stjepan izgleda nešto mlađe od mlađeg brata Josipa.
Upoznao sam ih u nedjelju, 13. rujna, u sjedištu tvrtke u Koturaškoj ulici u Zagrebu. Dosta se (čak i fizički) razlikuju, iako su nekada, kako mi je Branko to opisao, izgledali kao blizanci. Mlađi Josip djeluje toplije pa ga zato otac Branko već danas, kao jednoga od potpredsjednika Orbico Grupe, usmjerava, unutar kompanije, za vođenje poslovnih pregovora (gdje moraš biti malo i diplomat), kao i za poslove komercijale. A racionalniji Stjepan striktno je orijentiran na financije.
Svaki od sinova Branka i Vjeke Roglić ima po troje djece. Najstarije dijete Stjepana Roglića jest 14-godišnja Maja, koja je ovoga ljeta upisala 1. razred gimnazije (matematičkoga usmjerenja) u Mimari. Poseban je kuriozitet da svi oni – dakle Branko i Vjeka Roglić, kao i obitelji njihovih sinova – žive u istoj zgradi (u odvojenim stanovima), u Koranskoj ulici, u neposrednoj blizini EPH, i to u stambeno-poslovnom objektu što ga je svojedobno bila izgradila Hypo Banka.
Branko mi je o svojim sinovima Stjepanu i Josipu rekao:
– Spremam ih za preuzimanje posla i zadovoljan sam što će firme ostati u dobrim rukama i kad nas, tj. Vjeke i mene, ne bude. Ja ću se svakako povući, ali ne baš brzo. Bojim se da bih umro ako bi se prebrzo povukao, što se dogodilo jednome mom prijatelju iz Ljubljane. Ali i kad se budem povukao, uvijek ću jednim okom gledati što se događa oko mene i nastojati uskočiti i pomoći kad god to bude zatrebalo.
Sinovi Branka Roglića, Stjepan i Josip, zasad su u apsolutno ravnopravnom položaju, nitko nikome ne šefuje, no zato je neupitni šef njima obojici njihov otac Branko, i kako on odluči, tako uvijek i bude, bez riječi pogovora (to, naravno, ne znači da ih on svako malo ne konzultira).
Kompletna obitelj, odnosno obitelji Roglić – tj. Branko i Vjeka Roglić kao i obitelji njihovih sinova – živi na ukupno četiri lokacije u Hrvatskoj. To su: Zagreb, Split (Podstrana), Makarska i Župa Biokovska.
Preko tjedna su u Zagrebu, a preko vikenda na moru, s tim da im je ljetna baza Makarska, zimska Split, dok se vikendom redovito, barem što se Branka i Vjeke tiče, ide na selo u Župu Biokovsku.
Obiteljsko imanje Branka Roglića u Župi Biokovskoj njemu je najvažnije.
Imanje se rasprostire na 13 hektara, a na njemu je, neovisno o crkvici Gospe Lurdske, sagrađeno ukupno pet objekata. To su: stara obiteljska kuća s garažom s alatima, kućica u kojoj Roglić drži naftu za grijanje i kemikalije za tretiranje vinograda, stara kuća s otvorenim plamenom gdje suši pršute i pancete, kućica za čuvanje pršuta i ostale hrane te jedna novosagrađena kuća u kojoj se proizvodi vino a u kojoj je također vinoteka.
Trenutačno Branko Roglić gradi i kuću za iznajmljivanje, budući da je nakon gradnje tunela sv. Ilije (12 km daleko od Župe Biokovske) ovaj dio Dalmacije postao atraktivan. Zahvaljujući tunelu, Zagvozd je od mora udaljen samo 5 kilometara.
Osim vinove loze, Roglić na imanju uzgaja jabuke, pomidore, krumpir i ostalo voće i povrće, a drži i perad. Posebna su atrakcija stabla oraha, njih nekoliko, koji mu je ove godine dobro urodio.
Ove smo subote, 12. rujna, na imanju jeli pršut koji se sušio upravo ovdje, u Župi Biokovskoj, ali je napravljen od mesa iz Slavonije. Branko Roglić u zadnje vrijeme postupno širi područje (ili područja) svog poslovanja pa se, malo-pomalo, orijentira i na proizvodnju hrane (što sam naziva “korištenjem komparativnih prednosti Hrvatske”).
Nedavno se udružio s obitelji slavonskog poljoprivrednika Slađana Novosela (u selu Gat između Donjeg Miholjca i Valpova), pa je, uz ostalo, investirao u proizvodnju kulena. Svom slavonskom partneru kupio je 24 hektara zemlje i moderno prasilište (proizvedeno u Njemačkoj) i sad je to pristojan pogon od 150 svinja, koje će se uskoro početi klati.
Usput rečeno, Branko Roglić u zadnje vrijeme ulaže i u turizam, pa od profita svake godine sagradi barem dvije kuće, koje preko tvrtke Orvas iznajmljuje. Danas ih već ima 15 ili 16, od kojih se njih 4 nalaze na Hvaru, 7 na Braču itd.
Proizvodnju vina na svom imanju u Župi Biokovskoj Roglić je naučio sam samcat, čitajući i proučavajući stručne knjige i priručnike ljubljanske enologije Slavice Šikovec. A onda se s tom ženom i osobno upoznao, zahvaljući posredovanju bivšeg predsjednika Slovenije (i jednog od najbližih Roglićevih prijatelja) Milana Kučana.
Roglić se s Kučanom svake godine nađe u Bobovišću na Braču, gdje Kučan redovito ljetuje, a zadnji put Kučan je kod Roglića u Župi Biokovskoj bio prije 4-5 godina.
Tijekom našega razgovora u Župi Biokovskoj Branko i Vjeka Roglić povjerili su mi i jedan svoj veliki obiteljski plan: odlučili su da će upravo ovdje, u zavičaju najstarijih Brankovih predaka, oni jednoga dana, kad za to dođe vrijeme, umrijeti; odnosno da će upravo ovdje biti sahranjeni. Branko mi je o tome rekao:
– Vjeka i ja već smo ugravirali svoja imena na obiteljskoj grobnici, kilometar daleko od ovoga našega imanja. Tu je dosad pokopano šest osoba: moj pradjed Ante i njegova supruga, moj djed Stjepan i njegova supruga te moj otac Juroslav s majkom Danicom. Iznimno poštujem svoje pretke i bit ću sahranjen na istome mjestu gdje su i oni bili sahranjeni.
Branko Roglić, neovisno o svojoj profesiji i o svom poslu, ima tri velike strasti.
Prva je ribolov, koji (gotovo) svakog vikenda prakticira u Makarskoj, neposredno prije nego što dođe u Župu Biokovsku. Ove je godine, kaže mi, ulovio tri škarpine, a u cjelokupnom dosadašnjem životu – njih oko 40.
Druga je kolekcioniranje umjetničkih slika, s time da se specijalizirao za hrvatsku i slovensku modernu. U svojim kućama i po svojim tvrtkama drži slike Kraljevića, Vidovića, Crnčića, Medovića, Stančića, Pulitike, Gojaka, Motike, Murtića, Masle, Režeka, Miše i inih. A jednako tako i skulpture Augustinčića, Meštrovića, Kuzme Kovačića, Kršinića, Koste Angelija Radovanija.
A treća je strast – balote. Igra ih kako na svom seoskom imanju u Župi Biokovskoj, tako i u Šenkovcu, blizu hrvatsko-slovenske granice, gdje se često okupljaju članovi tzv. zagrebačke imotske družine (osim samoga Roglića to su odvjetnik Ivan Pezo, vlasnik Alfa stana Mate Mustapić, jedan od direktora u Croatia osiguranju Darko Divić, i još neki).
Najčešći Roglićev gost u Župi Biokovskoj jest legendarni splitski košarkaš Rato Tvrdić, s kojim je Branko nekad sjedio u istoj klupi u srednjoj školi u Splitu. Njih dvojica, Roglić i Tvrdić, često odu na ribarenje u Makarsku.
Što se političara tiče, Župu Biokovsku dosad su “pohodili” Stipe Mesić, Milan Kučan i Ivo Josipović.
U posebnu kategoriju gostiju Roglićeva obiteljskog imanja u Župi Biokovskog spadaju poduzetnici iz Splita (njih 10 ili 15), i to zahvaljujući činjenici da je Branko Roglić osnivač HUP-a u Dalmaciji. Među ostalima, tu su bili Željko Kerum, Juroslav Buljubašić (koji je podrijetlom također iz ovoga kraja, dapače iz same Župe), vlasnik Studenca Josip Milavić i drugi.
A u Župu Biokovsku dolaze i brojni drugi Brankovi prijatelji, primjerice Siniša Tartaglia, Leo Kuret (bivši direktor splitskoga ACI-ja), Joško Kalajdžić, Vjeko i Frane Gatin, Mepo Kuzmanić, Drago Bulić, Ivo Alijević, Viki Ježina i drugi.
Poseban je dio ove priče krug političara koji spadaju u najprivilegiraniji krug prijatelja Branka Roglića. Riječ je o već spomenutoj trojici – Mesiću, Kučanu i Josipoviću – među kojima, vrlo zanimljivo, nijedan nije desničar. Branko Roglić mi je o tome rekao:
– Ja bih po svom habitusu trebao biti desnica, ali ni sam ne znam zašto nisam. Nastojim biti na distanci i prema lijevim i prema desnim strankama, uvijek nekako na sredini. Tu je i moj djed Stjepan odigrao veliku ulogu. Kao veliki HSS-ovac, on 1941. nije htio potpisati lojalnost Mussoliniju, kada je ovaj okupirao Split, i zato je preselio u Makarsku, gdje je radio na pošti kao činovnik. Zbog toga sam rođen u Makarskoj…
Branko Roglić mi je još 2011. godine svoje političko opredjeljenje definirao kao “mekano hrvatstvo”, protumačivši to činjenicom da je u široj obitelji imao pripadnike najrazličitijih političkih opcija, pa je sebe samog smjestio negdje u sredinu između svih tih mogućih krajnosti.
Dvojica braće njegova pradjeda bili su svećenici, djed Stjepan bio je HSS-ovac, oba su mu strica (braća njegova oca Juroslava) bila u ustašama, dvojica braće njegove majke opet u partizanima... A on sam – Branko Roglić – bio je 1971. istaknuti “proljećar” (i kao takav etiketiran kao nacionalist i tehnomenadžer), 1990. je glasovao za Franju Tuđmana i HDZ, a nakon Tuđmanove smrti osobito se vezao za predsjednika Stipu Mesića, a kasnije i za predsjednika Ivu Josipovića. Štoviše, njihove je predsjedničke kampanje (Mesićevu i Josipovićevu) i financijski pomagao...
Međutim, supruga Branka Roglić Vjeka upozorila me i na drugi bitan razlog zašto njezin suprug ima vrlo naglašen otklon od desničara. Rekla mi je da je njezin Branko “socijalno osjetljiv čovjek”, što mi je onda on sam objasnio ovim riječima:
– Nikako ne bih mogao preboljeti da moj radnik ne dobije plaću na vrijeme. Svjestan sam da od te plaće on mora kupiti kruh i školske knjige svojoj djeci, a da ja za to odgovaram. Ali zato višak vrijednosti stvaram profesionalno i na “desni” način, odnosno “desnom” manirom, a to znači kroz minimalne troškove te uz maksimalno profesionalnu organizaciju i korištenje visokih, IT-tehnologija. U stvaranju sam, dakle, “desničar, a u raspodjeli neka vrsta “ljevičara”...
Branko Roglić otkrio mi je i koga će financijski potpomognuti na predstojećim parlamentarnim izborima. Bit će to, opet, Ivo Josipović, odnosno njegova stranka “Naprijed Hrvatska”.
Doduše, kako mi je rekao, Roglić ima i rezervu prema nastupu Ive Josipovića na izborima. Nije baš najsretniji što je Josipović napravio neke predizborne koalicije i najavio mi je da će s njim o tome razgovarati.
Međutim, on ima i jedan konkretan (politički) plan, također vezan za Ivu Josipovića, što mi ga je opisao ovim riječima;
– Napravit ću sve da Dragu Prgometa spojim s Josipovićem. Prgomet je prekrasan čovjek, s njim se može puno toga napraviti. Uistinu bih volio da njih dvojica, Josipović i Prgomet, budu zajedno, a u tom bih društvu volio vidjeti i ekonomisticu Martinu Dalić, koja je po meni super. I nju ću pokušati spojiti s Josipovićem. Također vrlo pohvalno mišljenje imam i o Sandri Švaljek, kao i o Jadranki Kosor, ali i o gradonačelnicima Metkovića, Omiša i Kaštela iz grupacije “Most”...
Roglić mi je otkrio da je s Dragom Prgometom već obavio razgovor na tu temu.
Branko Roglić ima rezervu prema HDZ-u. Objasnio mi je to time da bi se u slučaju pobjede HDZ-a na izborima opet mogla dogoditi “velika pljačka”, kao i u vrijeme Ive Sanadera.
Ni u Milanovićevu SDP-u ne prepoznaje dovoljno sluha za razumijevanje ekonomije i poticanje poduzetništva, što je njemu, kao poslovnom čovjeku, vrlo važno. Po njemu je ovakav SDP zastarjeli oblik socijaldemokracije.
Budući da je intimno sklon opciji HSLS-a (sam Vlado Gotovac kao dječak živio je upravo na Roglićevu današnjem imanju u Župi Biokovskoj), Roglić bi, kako mi je rekao, bio sklon podržati današnjeg predsjednika te stranke Darinka Kosora, ali samo pod uvjetom da na izbore izađe samostalno. Ovako, kada je u koaliciji s HDZ-om, manji su izgledi da ga financijski potpomogne.
Inače, Branko Roglić svake godine odvaja, od profita svojih tvrtki, milijun i 200 tisuća kuna na donacije, tako da je jedan od najvećih hrvatskih filantropa. Trenutačno potpomaže četvoricu hrvatskih slikara (Igora Dragičevića, Harija Ivančića, Goranu Težak i Anabel Zanze), ali i dvojicu dragovoljaca Domovinskog rata, jedan od kojih je Jozo Svaguša iz Zagvozda, kojemu je nedavno kupio 50 koza.
U dosadašnjih 15-20 godina Roglić je donirao HNK u Zagrebu i Varaždinu, NK Hajduk, “Glumce u Zagvozdu”, Caritas, Crveni križ, sudjelovao u konzorciju za razvoj srednjedalmatinskih otoka, a potpomogne i neke individualce kada mu se osobno obrate...
Danas, u svojoj 72. godini, Branko Roglić odlučio je da sebi napokon sašije jedno superkvalitetno odijelo, kakvo još nikad u životu nije nosio.
– Od odijela – rekao mi je – uvijek sam nosio konfekciju, najčešće “Murinu”. Samo sam jedanput, i to 1999., nakon smrti predsjednika Tuđmana, kupio jedno skuplje odijelo u “Arbanasu”, i to crne boje, jer sam na sahrani bio “čuvar” Tuđmanova kovčega. Mislim da sam tada bio i član Predsjedništva HUP-a. I ovo će moje najnovije odijelo biti crne boje, treba mi za sve ove prijeme na koje me u zadnje vrijeme zovu, a tko zna, možda će me u njemu i pokopati.
SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA:
