BUDUĆNOST INOVACIJA U HRVATSKOJ: Zašto nam se genijalci događaju samo slučajno?

Kako na vrijeme prepoznati genijalno dijete? Pronaći potencijal u nekome, dati najboljima da se dokažu? Još važnije, kako ćemo takvima omogućiti okolinu u kojoj se oni mogu pojaviti odakle god i uspjeti?

Po ovogodišnjem INSEAD Global Innovation Indexu, Hrvatska se nalazi na 40. mjestu od 141. zemlje zbog čega pripadamo gornjoj trećini zemalja koje su uspješnije od ostalih u inovacijama. Obrazovanje nam ponekad ipak ne uništi nove genijalce, pa iako se sustav trudi uprosječiti svakoga, tu i tamo dobijemo novog inovatora koji se većinom, bez podrške sustava, muči proizvesti nešto uz pomoć prijatelja i drugih inovatora.

No, da bismo pronašli najbolji put kreiranja inovacijskog okruženja, morat ćemo proizvesti sustav koji inovaciju kreira kroz tri podsustava: sustav prepoznavanja, stvaranja i podrške inovativnim pojedincima, sustav stvaranja novih inovativnih tvrtki, posebno startupova, te sustav stvaranja konkurentnih organizacija koje se mogu globalno tržišno natjecati.

Sve počinje u školskim klupama i odgovornost je nastavnika i roditelja prepoznati potencijal i potaknuti ga.

Naviknuli smo se da nam klinci putuju po svijetu i donose medalje iz različitih matematičkih i informatičkih natjecanja. Isto tako smo se naviknuli da imaju problema u financiranju odlaska ili priprema, ali se rado slikamo s njima kada slete s naramkom medalja oko vrata.

Vjerojatno igrom slučaja, ali i zalaganjem tih istih učenika i studenata neki od njih postanu inovatori. Ne nužno i oni koji su bili na olimpijadama – njih većinom “pokupe” svjetski informatički giganti, ali dio njih završi u inovativnim poslovima pro­izvodnje softvera ili kreiranja zanimljivih rješenja za svakodnevne probleme.

Hrvatski inovatori redovito ostvaruju lijepe uspjehe, gdje god izlagali – na primjer, odu u Ženevu i dočeka ih 8 medalja, Nürnberg 13 medalja, Malezija 12 medalja i tome slično. Kako im pomoći i pronaći okruženje u kojem ne samo da ih možemo osvojiti 120 nego i gdje ih možemo jednostavno i brzo komercijalizirati? Stariji se sa sjetom sjećaju odlično organiziranih klubova tehničke kulture, natjecanja, gomile djece koja su usvajala znanja o radio­amaterstvu, robotici, informatici općenito inovacijama i tehnologijama koji danas ne postoje ili se jedva održavaju – sustav ih je prilično (ako ne i potpuno) zanemario.

Međutim inovacije neće nastati samo zato što ih netko želi ili može financirati, moramo prošiti i organizirati ovu osnovicu umjesto onih koje nam godinama uzimaju resurse a ne donose nikakvu potencijalnu budućnost. Pametne zemlje davno su odlučile što je njihova budućnost i investiraju u nju. Na primjer, budućnost Južne Koreje su visokotehnološki proizvodi – 4,36% BDP-a ide u tom smjeru. Budućnost Izraela je u softverskim nišama i vojnoj industriji – 4,2% BDP-a ide u tom smjeru. Budućnost Hrvatske je u nečemu i samo 0,81% ne ide nigdje. Vratimo pojačanu tehničku kulturu, i to ne samo u domeni školstva nego i izvannastavnih aktivnosti.

Je li budućnost inovativne Hrvatske vezana uz informatičko komunikacijske tehnologije? Ovaj sektor zasigurno možemo uzeti kao primjer stabilnog i kontinuiranog rasta – hrvatska ICT industrija ostvaruje 21 milijardu kuna godišnje i direktno zapošljava 22.000 ljudi (iako u ICT struci, uključivo sve organizacije, radi više od 32.000 ljudi). Pri tome, izvoz softvera i IT usluga narastao je, samo u posljednje dvije godine, za čak 45% i dosegao 1,87 milijardi kuna. Razumljivo je da je to rad ljudi koji su u ovom sektoru, ali i globalni trendova digitalne transformacije načina na koji živimo i radimo.

Pri tome su najinteresantniji primjer startupovi – nove tvrtke s potpuno drukčijim poslovnim modelom od dosadašnjih. Ponekad oni i nemaju proizvod koji bi nazvali “inovativnim”, ali primjenjuju postojeći na potpuno drukčiji način, kreirajući novi poslovni model. Ovo su redom tvrtke koje ciljaju globalno tržište i koje rastu daleko iznad prosjeka. Tko danas ne zna za Farmeron, Agrivi, Bellabeat, Rimac Automobile, Shoutem – neki od njih su izašli iz startup faze i danas su ozbiljne tvrtke.

No sustav podrške ovakvim tvrtkama u Hrvatskoj tek je u nastajanju. Nemamo dovoljno inkubatora, akceleratora, tehnoloških parkova. Nemamo dobre okvire za podršku i upravljanje ekosustavom koji ih treba podržati. Nemamo ni lako dostupnog kapitala niti tradicije investiranja privatnog poduzetništva ili pojedinaca koji bi im mogli pomoći u ostvarenju njihovih ciljeva. Zato se startupovi snalaze uglavnom sami i tek ponekad dio su organizirane cjeline koja ima cilj i načine kako ga ostvariti.

Najbolji primjer dokumentiranog inovativnog rasta u Hrvatskoj danas je Osijek. Ondje smatraju da je dio njegove budućnosti u razvoju inovativnih programskih rješenja za globalno tržište. Izvoz takvih rješenja omogućio je da broj djelatnika u toj branši poraste 37% a broj tvrtki na 83, a prihodi su povećani u nekoliko godina sa 63 milijuna kuna na 83 milijuna kuna.

Za budućnost Hrvatske bit će potrebno kreirati daleko više pametnih inicijativa koje omogućuju ovakav rast, i to ne samo u informatičko-komunikacijskoj domeni. Nade se polažu i u druge industrije, definirane Industrijskom strategijom Republike Hrvatske, koja je jedna od elemenata utjecaja države na ekosustav razvoja.

U Hrvatskoj korporacije zaostaju za ulaganjem u istraživanje i razvoj, čak su iza nepopularnog javnog sektora. Tako na primjer, po Eurostatu udio ulaganja privatnog sektora u razvoj i istraživanje tek 42,8% ukupnog ulaganja u državi (ostalo je javni sektor), dok je u Europi taj udio 54,9%. Struktura tih izdvajanja je isto tako loša - čak 73% ulaganja u istraživanje i razvoj odnosi se na plaće istraživača u javnim znanstveno-istraživačkim institucijama, dok se svega 5,7% odnosilo na projekte tržišno usmjerenih istraživanja. Nije tajna ako se napiše da su svi dosadašnji pokušaji povezivanja akademskog i privatnog sektora uglavnom propali iako se od pojedinih, poput razvoja centara za transfer tehnologija prilično očekivalo.

Budućnost Hrvatske korporativne inovacije jednostavno je u više investicija u razvoj i istraživanje. Ta investicija ne bi smjela biti samo u domeni internih programa, nego i u različitim oblicima povezivanja s vanjskim dionicima – kreirajući “otvorenu inovaciju” u kojoj je korporacija spremna sudjelovati, preuzeti ili investirati u inovativne projekte koji danas nastaju negdje sasvim drugdje.

Kad razmatramo ulogu države, onda primarno razmatramo okvire koje nam donose zakoni, uredbe, strategije i politike. Ne bi mogli reći da država ovdje nije odradila svoj posao: donesena je Industrijska strategija Republike Hrvatske 2015.-2020. koja određuje koje postojeće industrijske grane možemo smatrati dugoročno održivima i ujedno nositeljima razvoja. Buduće industrije nositelji su industrija farmaceutskih proizvoda i pripravaka, proizvodnja računala te elektroničkih i optičkih proizvoda, proizvodnja gotovih metalnih proizvoda, računalno programiranje, savjetovanje i povezane djelatnosti (ICT), proizvodnja elektroničke opreme, strojeva i uređaja, a pridodate su i proizvodnja prehrambenih proizvoda i proizvodnja namještaja. Već prema tome, jasno je da dobar dio napora treba usmjeriti prema njima jer su to industrije koje će morati biti praćene inovacijama kako bi bile i ostale konkurentne. Imamo li budućnost u, na primjer, proizvodnji namještaja? Kakvog? Kako uopće danas izgleda konkurentni namještaj i u kojem području valja inovirati?

Pored ove strategije, upravo je u postupku još jedna Strategija koja nam je vrlo bitna. Strategija pametne specijalizacije 2105.-2020. osnova je naših budućih inovacija i istraživanja. Dokument je to koji definira u čemu želimo biti najbolji i na kojima područjima se želimo razvijati te biti konkurentni u Europi i svijetu.

Ovo nisu jednostavne odluke i treba imati znanja, kapaciteta i mogućnosti procijeniti što specijalizirati: ponekad su ovo zadane teme (u čemu želimo biti najbolji jer smo već danas prilično dobri) a ponekad je to čisto klađenje (u čemu nismo dobri ali imamo potencijal kojeg ne koristimo dovoljno dobro). Prema strategiji, inovacije i istraživanja biti će naročito poduprte ako dolaze iz prostora zdravlja i kvalitete života, energije i održivih energetskih okruženja, transporta i mobilnosti, sigurnosti i hrane i bioekonomije. Povezanost Strategije pametne specijalizacije i Industrijske strategije morala bi biti očita.

Na kraju, imamo još jednu strategiju, a to je strategija rješavanja svih pitanja koja su navedena u ovom tekstu. Strategija poticanja inovacija Republike Hrvatske u periodu 2015.-2020. donosi niz prijedloga i mjera kako kreirati okruženje za inovativnost: kako povećati udio ulaganja privatnog sektora u ukupnim istraživanjima i razvoju, kako povećati broj bazičnih i primijenjenih istraživanja namijenjenih jačanju konkurentnosti gospodarstva te kako povećati ljudske kapacitete za istraživanje, tehnološki razvoj i inovacije.

Iako je bitno imati dobre strategije i provedbene akte, danas je ipak primarno pitanje uloge obrazovanja (dakle, stvaranja onih koji mogu nositi inovacijske promjene) te javne uprave (koja mora stvarati platforme kroz koje se otvaranje takvih mogućnosti događa). Uloga obrazovanja upravo je na jakoj kušnji: ne samo što demografski nemamo nekakvu veliku budućnost, nego nam i mladi i obrazovani ljudi odlaze svakodnevno u potrazi za boljim izazovima i svjetlijom (inovatorsko istraživačkom) budućnosti. Ne piše se uzaludu: “Novi hrvatski obrazovni kurikulum: majka svih hrvatskih reformi?” – očigledno da ovako više ne ide, ne samo iz domene kreiranja inovativnih pojedinaca, nego i općenitog znanja i pozicije koje mladi Hrvat može imati u svijetu. S nestrpljenjem očekujemo rezultate. Nadamo se da će biti revolucionarni, a ne tek kozmetički pomak.

I sama javna uprava ima svoju ulogu. Poticanje inovacija kroz razvoj proizvoda ili primjenu u javnoj upravi je nešto što javna uprava (svojim brojem, novcem i utjecajem) ne smije zanemariti. Znate li da je upravo, po primjerni i nabavi modernih tehnologija u javnoj upravi naša Javna uprava među zadnjima u svijetu? Recentna zbivanja po pitanju primjene informatičkih tehnologija u smislu ostvarenja usluga eGrađana ili pojedinačnih projekata poput eRecepta, dali su nam dobar putokaz što treba napraviti, no, to je malo i moralo bi biti brže.

Da bi se to dogodilo, država mora razumjeti što su to inovacije, čak i početi primjenjivati inovacije na samoj sebi. Možda bi ovako nečemu pomogla sustavna podrška inovacijama i idejama. Možda ne bi bilo loše da se uvede neki oblik innovation managementa, gdje građani sami mogu predlagati potrebne promjene i onda svi zajedno, na jednom mjestu, bez potrebe za prolijevanjem žuči, pronađemo dobro rješenje. Možda bi time mogli djelomično riješiti i vječni problem tacitnog znanja pojedinaca (znate ono, pitaj Juru jer on zna kako se može zaobići taj porez, da budemo vremenski relevantni). Možda ne i idealno, ali svakako korak naprijed u kvaliteti.

Školovati novu generaciju pametnih i inovativnih učenika znači investirati u budućnost koja će se dogoditi tek za dvadesetak godina. Vremena baš i nemamo, ali i imamo ga, ovisno o tome koliko ste strpljivi i koliko ste pametni.

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA: