O tome danas već pričaju svi, zaista. Točno je tri godine otkad je Paul Krugman, kao jedan od vodećih up to date ekonomista, ipak uzeo u obzir mogućnost da su tehnološke promjene uzrok ekonomske krize, širenja imovinskog jaza i nezaposlenosti. Danas je to objašnjenje zamalo svakodnevni kavanski chat. Kako i ne bi bilo. Na redu su da osjete tehnološke inovacije do jučer zaštićeni i dobro plaćeni poslovi, na primjer bankovni službenici, ali ne samo oni na šalterima, a koje je smijenio internet, nego i financijski pa čak i informatički odjeli. Njihove poslove preuzima algoritam, robot u virtualnom obliku.
Nije to specifičnost zemalja koje zaostaju za prvim vlakom progresa, čije je firme i institucije zahvatio val automatizacije. Sedamdesetak posto transakcija i na Wall Streetu već danas autonomno obavljaju kompjuteri. Štoviše, međusobno se natječu, uče kakvi su im konkurenti, uočavaju tržišne obrasce, snalaze se, a podvaljuju jedni drugima, mame konkurentske kompjutore i zavode ih, manipuliraju cijenama, na način koji je ljudima i institucijama koje sudjeluju u trgovini zabranjen na većini tržišta. No, tek bi trebalo dokazati da se kompjuteri, koji su u stanju učiti, tome nisu sami naučili. Buduće filmove o vukovima s Wall Streeta sve je teže zamisliti. Udar koji je na financijsku industriju izvela tehnologija snažniji je od onog koji je izazvao pokret Occupy Wall Street.
Napokon, problem utjecaja suvremene tehnologije na zaposlenost dobio je svoju propagandnu prezentaciju. Knjiga “Rise of the Robots, Technology and the Treats of a Jobless Future” (Ustanak robota, tehnologija i prijetnja budućnosti bez zaposlenja) američkog informatičkog poduzetnika Martina Forda, osvojila je nagradu za poslovnu knjigu godine koju dodjeljuju dnevnik Financial Times i konzultantska kuća McKinsey, vodeće institucije u svojoj branši. Nije nimalo beznačajno da je riječ upravo o FT-u i McKinseyju, bastionima tržišnog gospodarstva i ekonomskog rasta. Knjiga je naime distopija, negativna utopija, premda se fokusira na tehnološke inovacije, glavni oblik tržišnog natjecanja i motor ekonomskog rasta. Ipak je intrigantno da dvije radikalno protržišno orijentirane organizacije dodjeljuju nagradu knjizi koja propituje kamo sve to vodi.
Pitanje zašto je nagrada za knjigu godine otišla upravo Fordu ovdje je možda zaista ključno. No prije te rasprave red je knjigu ukratko predstaviti. U njoj se dakle opisuje kako tehnološke promjene, najviše informatička tehnologija i robotizacija, uzimaju ljudima poslove i u neku ih ruku ostavljaju na cesti. “Naš cilj”, citira Ford start up poduzetnika koji pokušava automatizirati proizvodnju hamburgera, “nije učiniti zaposlenike efikasnijima. Naš je cilj potpuno maknuti zaposlenike”. Zaista, neke od najvećih i najskupljih kompanija današnjice zapošljavaju, s obzirom na svoju cijenu i veličinu, praktički beznačajan broj zaposlenika. U trenutku kad ga je Google kupio za 1,65 milijardi dolara, YouTube je imao svega 65 zaposlenih. Kad je Facebook kupio WhatsApp za 19 milijardi dolara, on je imao 55 zaposlenih, što znači da je po zaposlenom bilo plaćeno nevjerojatnih 345 milijuna dolara.
Ford, dakle, prije svega želi pokazati da kompjuteri, roboti, automatizacija uzimaju poslove ljudima. To, međutim, ni izbliza nije sav sadržaj knjige. Napokon, događalo se to i prije u povijesti, osobito u prvom velikom valu industrijske revolucije na početku 19. stoljeća, kad su se pojavili “luditi”, socijalni pokret koji se protivio automatizaciji tekstilne proizvodnje i čak razbijao strojeve. Posljedice, kao što je poznato, nisu bile onakve kakve su se u prvi mah činile. Umjesto da ga tehnološki napredak smanji, broj zaposlenih u industriji se s vremenom povećao, upravo zahvaljujući povećanju efikasnosti koju je omogućio. Upotreba parnog stroja u rudnicima za crpljenje vode i vađenje materijala nije smanjila broj zaposlenih u rudarstvu nego je, naprotiv, podizanje efikasnosti iniciralo otvaranje novih rudnika i povećanje broja zaposlenih. Ford, međutim, želi nametnuti zaključak da je “ovaj put drukčije”. To je druga važna tema njegove knjige.
Zanimljiv je primjer Instagram. Kad ga je Facebook platio milijardu dolara, imao je samo 13 zaposlenih. Ne sjećam se više u kojoj je od knjiga i tekstova o efektima tehnološke revolucije to prvi put pušteno u javnost, ali usporedba Instagrama s Kodakom, koji je zapošljavao 5000 ljudi, već je u općoj upotrebi. Naravno, Instagram i Kodak nisu usporedive tvrtke. Svijet današnje fotografije, digitalne, koja se, kad je o Instagramu riječ, stvara najviše pametnim telefonima, sasvim je drugi svijet u odnosu na onaj u kojem je dominirao Kodak. Utoliko je prilično upitno uspoređivati Instagramovih 13 zaposlenih i Kodakovih 5000 i iz toga zaključivati da suvremena tehnologija uzima radna mjesta. No, iz primjera Instagrama i Kodaka je sasvim očito da je ovo drukčiji svijet u odnosu na prijašnji svijet velikih tvorničkih hala i automatizacije industrijske proizvodnje. U čemu je ustvari razlika, može li se to jednostavno opisati?
Ford uvjerljivo pokazuje da su ovaj put ugroženi svi, čak i radnici koji vladaju najvišim stupnjem vještine, pravnici, od kojih kompjuteri bolje razumiju zakone, liječnici od kojih kompjuteri postavljaju pouzdanije dijagnoze. O novinarima da se i ne govori. Prema studiji koju je 2013. provelo sveučilište Oxford, u razvijenim zemljama ugrožena je otprilike polovica radnih mjesta. Broj zaposlenih na Wall Streetu je od 2000. pao za trećinu, za oko 50.000. S uvođenjem tzv. high-frequency trading njihove su poslove preuzela računala koja u desetinki sekunde provedu 100.000 transakcija.
Ugrožena su, vrlo sugestivno zaključuje Ford, radna mjesta upravo onih koji na poslu sjede za ekranom kompjutera. Oni najvještiji za služenje suvremenom tehnologijom, oni koji su se osposobili da računala koriste radi povećanja efikasnosti svog posla. Odjednom, računala ih izdala, odbacuju upravo one koji su ih afirmirali i primijenili, i preuzimaju njihov posao. Kad je šezdesetih godina prošlog stoljeća IBM klijentima ponudio obradu podataka (data processing), mnogi su se zabrinuli hoće li novi strojevi ugroziti uredske poslove. IBM je umirivao kupce tvrdnjom da “računala rade samo ono što im mi kažemo da rade”. Većina ljudi misli da je s kompjuterima i danas tako. Međutim, jedno poglavlje u Fordovoj knjizi nosi naslov “Superinteligencija i singularnost”. Iako se mnogima čini da je to znanstvena fantastika, riječ je o vrućoj temi današnjice – kad će superinteligencija nadmašiti ljudsku inteligenciju. Kao što je već u uvodu spomenuto, kompjuteri danas uče i samostalno obavljaju poslove.
Napokon, posljednja Fordova tema odnosi se na rješenje koje u opisanim okolnostima nudi “The Rise of the Robots”. Ford predlaže uvođenje temeljnog dohotka (basic income) čime bi se osiguralo održavanje minimalne egzistencije. Predlaže li se da u Sjedinjenim Državama to bude 10.000 dolara, onda je riječ o zaista minimalnoj svoti za koju je upitno je li uopće dovoljna. Čak i transferiranje te minimalne svote povlači za sobom dva povezana pitanja: ima li novca dovoljno i bi li osiguranjem egzistencije ljudi bili demotivirani da nastave raditi. Bi li se ekonomska aktivnost usporila toliko da se ne bi uspjelo stvoriti dovoljno ni za raspodjelu egzistencijalnog minimuma? Bi li se spirala pokrenula nadolje, prema osiromašivanju, umjesto povećanja bogatstva?
Okrenemo li stvari naopačke, postavlja se pitanje je li egzistencijalna ugroženost jedna od nužnih pretpostavki ekonomske aktivnosti, kreiranja bogatstva i napretka. Nazove li se temeljni dohodak drukčije, “citizen’s dividend” (građanska dividenda), time se izražava da za podjelu temeljnog dohotka valja održati ekonomsku aktivnost. Utoliko, činjenica da su FT i McKinsey dodijelili nagradu knjizi u kojoj se ozbiljno razmatraju konsekvence uvođenja temeljnog dohotka posebno je zanimljiva. U užem izboru za nagradu za poslovnu knjigu godine dominirala su izdanja koja tematiziraju tehnološke promjene, naglašava FT. Uz Fordovu tu su još i knjiga “Losing the Signal”, o izvanrednom rastu i spektakularnom padu BlackBerryja, nekoć dominantnog pametnog telefona, zatim knjiga Stephena Witta o digitalnim transformacijama glazbene industrije (“How Music Got Free”), te knjiga Nathaniela Poppera “Digital Gold” o bitcoinima. Tematski, čini mi se da je knjiga o bitcoinima najzanimljivija. Prolistao sam sadržaj stojeći u knjižari, ali se nisam odlučio kupiti je. Izgledala mi je kao da razvlači niz općih mjesta i poznatih stvari. Ne znam što bih novo saznao ni iz knjige o transformacijama glazbene industrije. Vjerojatno je namijenjena specijalistima za to područje. Knjige o usponima i padovima pojedinih tvrtki i brendova, poput ove o BlackBerryju, uvijek su zanimljive. Kao i biografije poslovnih ljudi kao što je ovogodišnja o Elonu Musku, a nesumnjivo je vrijedna pažnje i knjiga “The Powerhouse” o napretku znanosti o baterijama (skladištenju električne energije), temi o kojoj razmišljaju samo specijalisti dok nam se baterije ne istroše toliko da ih više nema smisla puniti.
Suvišno je dovoditi u pitanje je li nagrada zaslužena. Trebalo bi biti itekako upućen pa zaključiti da je nagradu trebao dobiti drugi autor, neka druga knjiga. Većina recenzenata uopće ne dovodi u pitanje kvalitetu Fordove knjige, iako je rang lista New York Timesa za ovu godinu i ne spominje. Ford ne piše kao poduzetnik, ni kao Bill Gates ni kao Soros. Piše bolje od njih, nema praznog hoda između velikih misli i proročanskih poruka. Ford jest popularan pisac, ali je nesumnjivo suptilan. Piše kao većina publicista iz branše, u najmanju ruku s jednakom razinom pedantnosti i akribije. Većina izvora su pouzdani novinski članci iz vjerodostojnih novina, no Ford se referira i na Miltona Friedmana, na Carmen Reinhart i Kennetha Rogoffa – autore knjige “This Time is Different”, raspravlja problem singulariteta itd. Nagrađen je prije svega zbog konteksta, a ne zbog toga što nekome tko prati rasprave o suvremenoj ekonomiji govori puno novoga.
To se uostalom ističe u FT-u, u obrazloženju nagrade. Prije deset godina prvu FT-ovu nagradu osvojila je slavna knjiga “The World Is Flat” Thomasa Friedmana, optimistična vizija globalizacije i tehnološkog napretka. Ford, napominje se u obrazloženju, stvari gleda – pesimistično. “Ako se nešto ne poduzme, nastavit će se rast nejednakosti (fenomen koji je obradio lanjski dobitnik nagrade Thomas Piketty u knjizi ‘Kapital u 21. stoljeću’)”, piše FT. Temeljni dohodak, u ovom razmišljanju, odgovor je na iščezavanje srednje klase koja je motor rasta.
Drukčije razmišljanje, naravno, nije teško pronaći. New York Times je prije samo nekoliko dana objavio prikaz istraživanja bostonskog profesora Jamesa Bessena prema kojem tehnološke promjene zapravo povećavaju zaposlenost (ali s vremenskim odmakom). Bessen je analizirao utjecaj informacijske tehnologije na 317 zanimanja u razdoblju od posljednjih tridesetak godina. Jedan je od primjera je bankovna industrija s početka ovog teksta, a mehanizam sličan onom u slučaju parnog stroja. Kako su bankomati, čija se upotreba počela širiti početkom devedesetih, snizili troškove poslovanja poslovnica, to su banke od 2000. intenzivirale otvaranje poslovnica u kojima su proširile uslugu iznad onih koje nude bankomati. Rezultat je dvopostotni rast bankovnih “šalterskih” službenika godišnje, značajno iznad stope rasta ukupne radne snage, tvrdi Bessen. I FT u tekstu u povodu Fordove nagrade upućuje na suprotno mišljenje u knjizi “The Second Machine Age”, čiji su autori lanjski finalisti Erik Brynjolfsson i Andrew McAfee. Dvojica ekonomista s Massachusetts Institute of Technology bili su možda prvi nakon izbijanja financijske krize koji su u knjizi “Race Against the Machine” iz 2011. poremećaje na tržištu rada objasnili tehnološkim pro- mjenama.
Gdje je onda istina o odnosu zaposlenosti i tehnoloških promjena? Gdje je istina ako se ne može pouzdati ni u činjenice ni u objašnjenja, teorije? Svijet je ipak samo jedan, nisu moguće dvije istine. Koja je prava? Prošlost je možda samo jedna (i to je upitno), kao i sadašnjost, no budućnosti nesumnjivo ima više. Koja će se budućnost realizirati, ovisi o tome što ćemo poduzeti, ali ne samo mi nego i drugi ljudi.
Po mojem je ukusu Joel Mokyr najdublji suvremeni teoretičar tehnologije. Jedan je od prvih koji je inzistirao da je utjecaj tehnologije puno dublji nego što se uobičajeno uzima. Tehnologija nije samo implementacija znanosti, objašnjava Mokyr, ona nije puka posljedica znanstvene revolucije, ona ju je i omogućila.
U raspravama poput ove Mokyr se oslanja na nekoliko jednostavnih zaključaka. Prvo, smjer inovacija nije moguće znati unaprijed. Inače to ne bi bile inovacije. To je prva, temeljna razina izostanka kontrole nad tehnološkim promjenama. Izume se ne može kontrolirati, njima se ne može manipulirati, već i zbog toga što će ih, ako ih mi propustimo, lansirati netko drugi. “Ako to ne učinimo mi, učinit će to drugi”, piše Mokyr. Napokon, postoji i treća razina na kojoj tehnologija izmiče kontroli. Informacijska je tehnologija, kao i nekolicina drugih u povijesti, tzv. general purpose technology, tehnologija opće namjene. Na tome inzistira i Ford u svojoj knjizi. Mnoge tehnologije imaju široku primjenu. Motor s unutrašnjim sagorijevanjem, kao i parni stroj, može se primijeniti u transportu ali i u industriji. Informacijska tehnologija, gotovo kao kotač, svedena na brojanje nalazi primjenu gotovo u svakom području ljudskog djelovanja, širi se kao tekućina kad se izlije po stolu, nemoguće ju je poloviti. I ponovo kao kod tekućine, svaka točka dotaknuta valom postaje izvor novog vala, svako mjesto gdje se IT primijeni otvara nove beskonačne mogućnosti primjene. Tehnologija nije samo implementacija znanosti, objašnjava Mokyr, ona nije posljedica znanstvene revolucije, ona ju je i omogućila.
U okolnostima u kojima je više izvora neizvjesnosti, budući razvitak ovisi o tome hoće li ljudi u svojim postupcima prihvatiti neki zajednički princip ili će svatko ili pojedine sredine i nacije slijediti svoja rješenja. Na početku knjige Ford spominje anegdotu u kojoj je Milton Friedman posjetio neku azijsku zemlju u kojoj je brana za hidroelektranu građena lopatama. Na pitanje za- što ne upotrijebe bagere dobio je odgovor da bi pala zaposlenost. Friedman je, u tipičnom ciničnom stilu, predložio da lopate zamijene žlicama – broj zaposlenih još će više povećati. Japanske kompanije, međutim, zapošljavaju na istom radnom mjestu više ljudi nego zapadne. Iako je produktivnost po zaposlenom niža, a i po radnom satu, jer na poslu ostaju od jutra do sutra, japanske kompanije zahvaljujući nepogrešivosti isporuke i preciznosti, smanjenom otpadu itd. nerijetko su uspješnije nego njihovi zapadni konkurenti, kao i japansko društvo, koje zahvaljujući koheziji ostvarenoj niskom nezaposlenošću uspijeva svladati problem starenja stanovništva. Nasuprot njima, francuski je izbor već desetljećima kraće radno vrijeme, 35 sati tjedno, duža dokolica. Francuzi na posao dolaze odmorni; po produktivnosti po radnom satu često su najuspješniji na svijetu.
Glasoviti ekonomist John Maynard Keynes, autor sintagme “tehnološka nezaposlenost”, u svojem je čuvenom kratkom eseju “Ekonomske perspektive naših unuka” iz 1930. predviđao da će za stotinu godina, dakle još malo pa sad, prevladati put kojim su krenuli Francuzi. Što se tiče radnog vremena, Keynes je čak bio dvostruko optimističniji. Iz tog kuta gledajući, problem tehnologije ne postoji. Zar Amerikanci ne rade istovremeno nekoliko poslova? Zašto naprosto ne skrate radno vrijeme, zašto ne rade kraće? Kad bi se neka tvornica i odlučila za kraće radno vrijeme, zar je ne bi konkurencija pomela? Amerikancima ni svi ti iscrpljujući poslovi zajedno ne omogućuju da ispune potrošačke želje. Oni koji bi se odlučili na ležerniji rad uskoro bi bili svladani rastom cijena koje diže njihova radoholična konkurencija i morali bi se preseliti u slum.
Potpuno je nemoguće predvidjeti koji će običaj prevladati, ako uopće ikoji prevlada, ako se ne dogodi da u različitim sredinama prevladaju različiti principi. Ostaje činjenica s početka teksta, da svi već pričaju o tome. Na 55. stranici hrvatskog prijevoda “Čistoće”, novog romana megapopularnog američkog pisca Jonathana Franzena, objavljenog 2015. godine, gotovo istovremeno u Hrvatskoj i u Sjedinjenim Državama, likovi raspravljaju upravo o tome, kamo će odvesti tehnologija, nestajanje poslova, rast nejednakosti. Neće to odgovarati ni Kapitalu (s velikim K), koji će gubiti potrošače, zaključuju Franzenovi likovi koji su ovaj put urbani siromasi, na rubu egzistencije, skvoteri i aktivisti, visokoobrazovani, s neotplativim kreditom za školovanje. Sva- kako će i oni i Kapital (s patetičnim velikim K) sudjelovati u izboru. Možda se američki Kapital ne odluči ni za francusko ni za japansko rješenje nego izabere temeljni dohodak i ostvari proročanstvo poduzetnika Forda iz knjige “Rise of the Robots”.
SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA:
