Capote

Hladnokrvno ubojstvo“, roman Trumana Capotea o ubojstvo obitelji Clutter na farmi u Kansasu 1959. doista je posebno čitalačko iskustvo. Knjiga te smlavi, a da na kraju zapravo ne znaš zašto. Da, priča je strašna; dvojica skitnica iz koristoljublja su okrutno pobila četveročlanu obitelj, ali nije grozno ubojstvo ono što nas na kraju ostavlja bez riječi, nego način na koji je priča ispričana, kao da je autor bio svjedok svih događaja, poput “muhe na zidu“.

“Selo Holcomb leži na žitorodnim visoravnima zapadnog Kansasa, na području za koje drugi Kansašani kažu ‘tamo negdje’.“ Tim riječima Capote počinje svoje remek-djelo, roman objavljen 1966. godine, kojim je inaugurirao i cijeli novi književni žanr: non-fiction roman. Vrhunski žurnalizam podignut do umjetničke razine - to bi mogao biti jedan od opisa non-fiction romana kakvog je predstavio Capote. Po njegovu sudu samo je književnik koji potpuno barata tehnikama fikcije mogao tako nešto napisati.

“Novinarstvo se uvijek kreće na horizontalnom planu, iznoseći priču dok se kod fikcije - dobre fikcije - krećemo vertikalno, i priča te uvlači sve dublje i dublje u likove i događaje. Kada stvarni događaj opisujemo tehnikama fikcije - tada je moguće doći do takve sinteze“, objasnio je kasnije Truman Capote.

Žudnja za uspjehom Na “Hladnokrvno ubojstvo“ sam nabasala tek prije deset godina kada je knjiga bila objavljena u izdanju Jutarnjeg lista. Tu negdje počinje i moja fascinacija Capoteom, zasigurno jednim od najzanimljivijih i najtragičnijih američkih pisaca 20. stoljeća. Priča o Trumanu Capoteu je još jedan od velikih američkih mitova prošlog stoljeća, poput onih o Marilyn Monroe i JFK-u. Baš kao i jedan od svojih najpoznatijih likova, Holly Golightly iz “Doručka kod Tiffanyja“ i on je bio siroče i otpadnik s Juga koji je grozničavo žudio za uspjehom i slavom u New Yorku.

Na ultimativnu Capoteovu biografiju iz pera Geralda Clarka, po kojoj je snimljen i film s Philipom Seymourom Hoffmanom, nabasala sam ovog proljeća u fantastičnoj kućnoj biblioteci svojih prijatelja u Amsterdamu. Mjesecima sam živjela s Capoteom i bila sam devastirana kad je na kraju, nakon više od 500 stranica krajnje uzbudljivog teksta, mjesec dana prije svoga 60. rođendana, nakon gotovo dva desetljeća poniranja u pakao droge i alkohola, razočaran i sam Truman umro, 25. kolovoza 1984. godine, prije, sad će biti točno, trideset godina.

O, kakav je to samo život bio. Capote je bio pisac koji je većinu građe za svoje priče i romane crpio iz vlastitoga života. Na svoj put književne slave krenuo je radeći kao potrčko u slavnom magazinu New Yorker. Ali nije tamo objavio svoje prve priče, nego u ženskim časopisima kao što su Mademoiselle i Harper’s Bazaar koji su nakon završetka Drugog svjetskog rata u Americi proživljavali pravi procvat. Za školu mario nije - maštovit, pun sebe, fantastično zabavan u društvu, od najmlađih dana otvoreno gay, nevjerojatnog vokabulara, šarmirao je svoje učitelje i kolege - no učio nije. Etablirao se vrlo mlad, s 23 godine i prvim romanom “Other Voices, Other Rooms“ objavljenim 1948. godine i ubrzo postao protagonistom svega uzbudljivog što se u Americi događalo sljedeća tri desetljeća. Družio se s poznatim i slavnim, najbogatijim dijelom američkog društva, njegove drame su se izvodile na Broadwayu, pisao je scenarije za filmove, po njegovim pričama snimljeni su holivudski klasici poput “Doručka kod Tiffanyja“...

Film Blakea Edwardsa Capote je prezirao jer je po njegovu sudu promašio bit njegove priče, a i za glavnu ulogu Holly Golightly nikako nije želio Audrey Hepburn, nego Marylin Monroe koja je bila jednako izmučena duša kao i Capote sam. Iako rasan pisac, uvijek je sumnjao u svoj talent; teško je pisao. Zato je volio bježati u novinarstvo i za New Yorker je napisao neke od antologijskih novinarskih tekstova prošlog stoljeća. Onako samouvjeren, slatkorječiv i zavodljiv, unatoč izuzetno malom rastu i piskutavom glasu, kao da je bio eunuh, Truman je od svakoga mogao dobiti sve što želi. Glasovit je njegov intervju s Marlonom Brandom nakon kojeg je slavni glumac prijetio da će ga ubiti. Capote ga je intervjuirao na setu filma “Sayonara“ u Kyotu, 1957. godine. Iako je rekao da mu neće dati intervju, “moja duša je privatno mjesto“, govorio je, Brando ga je pozvao na večeru u svoju hotelsku sobu.

Nakon lude noći Truman je u svoj dnevnik zapisao: “Kakvo iskustvo! Brando je pričao od sedam navečer do podne drugoga dana.“ Legenda kaže da su ova dvojica muškaraca te noći i spavali zajedno, što Capote nikada nije demantirao. “Umjetnost intervjuiranja - a to jest umjetnost - jest u tome da sugovornika uvjeriš da on zapravo ispituje tebe. Kažeš mu sve o sebi i polako svoju mrežu pleteš oko njega tako da i on tebi kaže sve. Tako sam ulovio Branda“, rekao je Capote.

Nakon što mu je ispričao traumatično iskustvo s majkom alkoholičarkom, i Brando je otvorio dušu i ispričao sve o tome kako je i on gledao dok mu se majka zbog alkohola raspada poput porculanske lutke kad padne na pod.

Alkoholičarka Majka alkoholičarka je krimen koji je uveliko opteretio Tumanov život. Ambiciozna južnjačka ljepotica Lillie Mae ubrzo nakon Trumanova rođenja napustila je i sinčića i njegovog oca, sitnog prevaranta Archa Personsa i otišla u New York. Tek kad je tamo našla bogatog muža, kubanskog poduzetnika Joea Capotea, poslala je po sina koji je veći dio djetinjstva proveo u Monroveillu i o kojem su skrbile rođakinje.

Nina, kako se preimenovala u svome njujorškom životu, nikad se nije pomirila s činjenicom da je njezin sin homoseksualac, a kako se njezin život dobrostojeće Njujorčanke raspadao, tako je postajala sve agresivnija i destruktivnija alkoholičarka. Ne treba biti bog zna kako pronicljiv da bi se u obrascu majčina odbijanja i psihičkog zlostavljanja našao glavni razlog kasnijeg Trumanova kobnog posrtanja u životu.

Najveća Capoteova ambicija bila je da postane - američki Proust, kroničar elitnog američkog društva u drugoj polovici 20. stoljeća, baš kao što je autor “U potrazi za izgubljenim vremenom“ pisao o visokom francuskom društvu na prijelom stoljeća. “Uslišane molitve“, roman koji je pokušao pisati zadnja dva desetljeća svoga života, bio je zapravo kronika njegova života među američkom, ali i europskom bogataškom elitom. Roman je nazvao prema glasovitom citatu Tereze Avilske, karmelićanke iz 16. stoljeća: “Više je suza proliveno zbog uslišanih nego neuslišanih molitvi.“ Ta kletva pogodila je i samoga Trumana koji je postao sve o čemu je sanjao i - propao.

Stvari su krenule nizbrdo u trenutku njegove najveće slave, kad je nakon objavljivanja “Hladnokrvog ubojstva“ postao pravi književni celebrity, a i zaradio je za to doba ozbiljan novac - dva milijuna dolara. Veliko finale tog književnog i društvenog događaja dogodilo s krajem 1966. godine kad je Capote u njujorškom hotelu Plaza priredio Crno-bijeli bal na koji je bio pozvan “who iz who“ američkog društva. Taj party je kao malo koji ušao u imaginarij suvremene pop kulture i nebrojeno se puta pokušao rekreirati u brojnim modnim editorijalima, ali i na društvenim događajima. No, izgleda bezuspješno. Tada proglašen kao party desetljeća, još se nije dogodio nijedan tulum koji bi ga nadmašio.

Capote je, u vrijeme kad to nitko nije, bio otvoreni homoseksualac. No, najviše od svega uživao je u društvu bogatih i lijepih žena - nazivao ih je labudicama. Zabavljao ih je, na neki način i odgajao i iz njih izvlačio najdublje tajne. Slim Keith, Gloria Vanderbilt, Babe Paley, Lee Radziwill, Marella Agnelli, supruga Giannija Agnellija, vlasnika Fiata - bile su njegove najvažnije slavne prijateljica. Ta prijateljstva su bila epska - prožeta velikim osjećajima i sjajnim pustolovinama, no kad je taj sjajni život razotkrio u nimalo lijepom svjetlu u svojem romanu, visoko društvo mu je okrenulo leđa i nikad mu nije oprostilo - izdaju.

Elitni skandal “Pa što su oni očekivali? Ja sam pisac i za svoje priče se koristim svime što doživim i vidim. Zar su oni doista mislili da sam s njima samo zato da ih zabavljam?“, pitao se Capote. Skandal je planuo 1975. godine kad je u časopisu Esquire objavljena priča “La Cote Basque 1965“, dio romana (u nastanku) s ključem “Uslišane molitve“. Priča opisuje ručak jedne bogatašice u društvu mladoga pisca koji je istovremeno i biseksualna prostitutka, u slavnom njujorškom restoranu, prilikom kojeg mu ona otkriva sočne tračeve iz njujorškog visokog društva. Najsočnija priča bila je o bogatašu koji je prevario svoju ženu. Nevjera se dogodila u jednom hotelu, a nakon seksualnog okršaja za damom je na plahtama ostala “mrlja veličine Brazila“ od menstrualne krvi. Kako je posjet svoje žene očekivao već tog jutra, nevjerni muž je grozničavo počeo prati plahte....

U prljavoj pričici svi su odmah prepoznali Billa Paleyja, bogatog biznismena, supruga najdraže Trumanove prijateljice Babe Paley. Njihovo prijateljstvo u troje bilo je legendarno, no ovu priču nije preživjelo.

Novi dom i nove prijatelje Truman Capote je u 70-ima našao u Warholovoj Tvornici i u legendarnom disko klubu Studio 54. No, njegov život se pretvorio u niz destruktivnih veza s pogrešnim muškarcima, u neprestanoj potrazi za idealnim južnjačkim Hucklberry Finnom. Njegov pad je bio posve javan - tako se 1978. pojavio potpuno razvaljen i jedva svjestan ičega u jutarnjem televizijskom showu Stanleyja Siegela. Kad ga je voditelj upitao: “Pa dobro, što će se dogoditi ako ne riješite svoj problem s drogom i alkoholom?“, Capote je nevjerojatno iskreno rekao: “Jedini mogući odgovor jest da ću se s vremenom tako - ubiti.“

To se i dogodilo šest godina kasnije kad je umro u Los Angelesu, u kući svoje dobre prijateljice Joanne Carson (druge supruge poznatog američkog televizijskog voditelja Johnnyja Carsona). Rukopis romana “Uslišane molitve“ za koji mu je Random House platio više od milijun dolara predujma nikada nije nađen. Sve sočne tajne američkog visokog društva Truman Capote je sa sobom odnio u grob.