Čistka u sezoni kiselih krastavaca

Beogradski NIN (Nedeljne informativne novine), uz ”Politiku“ svakako najznačajniji brend srpskog novinarstva, u ožujku ove godine prodan je švicarskoj kompaniji ‘’Ringier’’. Švicarci u Srbiji već drže najtiražnije dnevne novine ”Blic“, klasični tabloid ”Alo“, besplatne novine ”24 časa“ i nekoliko tjednika lakših sadržaja (”Blic žena“, ”Blic kuhinja“, ”Puls“). Kompanija, inače, ima dosta raširenu mrežu sličnih profitabilnih izdanja po cijeloj istočnoj Europi, od Praga do Kazahstana.

Kad je lani oglašeno zanimanje ‘’Ringiera’’ za NIN i kad je Vladina Agencija za privatizaciju objavila uvjete prodaje po kojima su, faktički, na natječaju mogle sudjelovati samo dvije novinske kompanije (pored ‘’Ringiera’’ i Miškovićeve ”Novosti“), Beogradom se proširila priča kako je gospodinu Michaelu Ringieru, vlasniku švicarske kompanije, ”na najvišem mjestu“ (navodno kod predsjednika Tadića) rečeno da ‘’bismo mi voljeli da vi kupite NIN“. Sve što se potom događalo dalo je za pravo i najvećim nevjernim Tomama. Natjecanje ‘’Ringier Srbije’’ i Kompanije ‘’Novosti’’ mnogima je izgledalo neuvjerljivo. Kad su, na natječaju, otvorene koverte s ponudama, ‘’Ringier’’ je za 800 tisuća eura dobio važan brand srpskog novinarstva, tvrtku s tridesetak zaposlenih, koja je u tom trenutku poslovala pozitivno, te – respektabilan poslovni prostor u centru Beograda, u kojem cijena kvadrata iznosi oko 3000 eura.

Iseljavanje NIN-a iz Cetinske

Iz ‘’Ringiera’’ su čitavo to vrijeme uvjeravali javnost kako nemaju namjeru mijenjati NIN i kako baš ničim neće utjecati na njegovu uređivačku politiku. Ipak, za svaki slučaj, kao jedan od najprioritetnijih ciljeva postavljeno je iseljavanje NIN-a iz njegovih prostorija, u Cetinskoj, i selidba u iznajmljen prostor u zgradi u kojoj su i druga ‘’Ringierova’’ izdanja. NIN je, treba reći, u posljednja četiri mjeseca povećao prodaju za gotovo 15 posto. NIN-ovo je uredništvo jedno od rijetkih u današnjoj Srbiji koje je, sve do jučer, imalo vrlo naglašen kritički stav prema Vladi Tadićevih demokrata; po nekima se, štoviše, manjak medija u Srbiji koji bi bili kritični prema sadašnjoj koaliciji na vlasti dade objasniti i time što dvije osobe iz najbližeg predsjednikova okruženja kontroliraju, preko vlasništva nad marketinškim agencijama, najveći dio reklama na srpskom tržištu (procjenjuje se da raspoređuju čak 90 posto toga marketinškog kolača). Zato se i smjena glavnog i odgovornog urednika NIN-a Slobodana Reljića, usred ljeta, 1. kolovoza, dovodi u vezu (i) s političkim razlozima.

Reljić je na čelu NIN-a bio gotovo 7 godina, što je najduže u povijesti tog tjednika, koji je počeo izlaziti još 1935. Godine 2003. Udruženje novinara Srbije proglasilo ga je urednikom sezone.

- Moja smjena je obavljena krajnje jednostavno. To što je NIN imao povećanje naklade, što ja osobno smatram gotovo čudom u vrijeme kad svugdje, od Tokija do Hamburga, prodaja novina drastično pada, ocijenjeno je kao nedovoljan rezultat. Jer ako NIN ostane ovakav kako ga ja pravim, procjenjuje se, neće dostići neki cilj...

Od jedne u Srbiji vrlo utjecajne osobe čuo sam da je novi vlasnik dao NIN-u svojevrstan ultimatum: da do jeseni o.g. poveća nakladu za 5000 primjeraka, a ako u tome ne uspije, doći će do smjene uredništva... Smjena je, međutim, nastupila već usred ljeta?

- Ne mogu reći da me smjena iznenadila, čak i ako bi se to povećanje naklade moglo uzeti kao dobro prolazno vrijeme za taj eventualni cilj. Odnos prema meni kao glavnom uredniku i tom konceptu u kompaniji je otpočetka bio dosta suzdržan. Svodio se samo na najnužniju komunikaciju. Stalno sam slušao kako je imperativ ”da novi glavni urednik mora biti iz Blica“. A razlike između Blica i NIN-a koji sam ja uređivao tako su velike da ja svakako nisam ličnost koja bi to mogla pomiriti.

Tvrdi se da je povod za tako iznenadnu smjenu bilo ustupanje jedne stranice, u jednome (nedavnom) broju NIN-a, Aleksandru Vučiću, lideru nove, Srpske napredne stranke koja je, po najnovijim istraživanjima, trenutno najjača u Srbiji jer je prestigla i Tadićeve demokrate?

- Ta Vučićeva tvrdnja je objavljena u ”Pravdi”. Vrlo je teško utvrditi što je točno u pričama političara koje nisu javne, a koji dio njihovih reakcija je čista politička igra. I do mene su stizale slične priče, a sve je to svakako povezano s nervozom i početkom priprema za izvanredne izbore u Srbiji. Inače, objavljivanje Vučićeva teksta spada u sasvim uobičajenu praksu u NIN-u. Broj prije je za NIN pisao Božidar Đelić, potpredsjednik Vlade.

Kakvu je uređivačku politiku NIN uopće zastupao? Recimo, kad ga usporedimo s ‘’Vremenom’’...

- Meni je još od mojih studentskih dana NIN uvijek pomalo sličio na one naše ljude koji sjede negdje u nekoj pokrajnjoj varoši i bez ikakva kompleksa pričaju o najvažnijim svjetskim pitanjima te pokušavaju razumjeti gdje su i oni tu. NIN je elitni produkt te kulture. Takav je bio NIN 1935., a i pedesetih, u onome komunističkom sivilu. To je institucionalizirao Frane Barbieri, koji je NIN pretvorio u news-magazin špiglovskog tipa. Novine bez kompleksa, uvijek pokušavajući da, u mjeri u kojoj je to realno, na malom tržištu i malom jeziku, slijede najveće.

Dragan Marković, Barbierijev nasljednik, govorio je da svaki novinar NIN-a može biti ministar, a rijetko koji ministar može pisati za NIN. I ja sam čitavo vrijeme sve to imao na umu. Kad sjedite kao mlad novinar s Bogdanom Tirnanićem i čitavom tom generacijom, onda mislite da ste stekli pravo da baštinite to dostignuće. I svođenje ovakvih novina na nivo ”partijske pameti” uvijek sam smatrao nedopustivim. Ali to da vas stalno boje u neke partijske boje, to je neizbježno. I NIN nikad nisu bili samo zaposleni u poduzeću.

NIN je uvijek bio vrlo širok neformalan intelektualni krug. Nikad istomišljenički. I čitatelj tu mora naći nešto što nije znao. ”S NIN-om se zna više”, višedesetljetni je NIN-ov slogan. I kod najoštrijih ideoloških kritičara ovoga NIN-a naići ćete priznanje: tu se uvijek ima što pročitati.

NIN - KONZERVATIVAN NACIONALNI MAGAZIN

”NIN se mora držati suštine - teksta”

Kako biste usporedili NIN i Globus?

- Ja ne znam jeste li vi u Globusu svjesni koliko je u Beogradu bilo pokušaja da se napravi srpski Globus! Kad sam postao glavni urednik NIN-a, govorili su mi: vidiš, ovako to treba izgledati! Čak je jedan tajkun, koji je razmišljao da kupi NIN, govorio da će ga napraviti ”kao Globus, samo još bolji”. Globusov glamour je bio zarazan više nego Startov prije nekoliko desetljeća. Iznimno cijenim taj novinarski proizvod, dugogodišnji sam Globusov čitatelj, ali bilo mi je jasno da NIN ne može biti Globus. Mislio sam da se NIN, bez obzira na ”modne trendove“, mora držati svoje suštine – teksta. ”Išli ste težim putem, uzvodno“, rekao mi je jedan moj prijatelj. Mislim da je NIN zato i opstao. Jer imitirati Globus s malim budžetima je smiješno. To je kao kad kupujete Paul Shark košulju od jeftinog kineskog platna i mislite da ćete time nekoga fascinirati. Na beogradskom groblju magazina je četiri-pet humki na kojima bi moglo pisati – neuspjeli pokušaj uspostavljanja srpskog Globusa!

U Srbiji trenutno izlaze četiri news-magazina: NIN, Vreme, Pečat i Nedeljni telegraf.

NIN je nacionalni tjednik bogate tradicije i najvećeg utjecaja. S oko 17.000 prodanih primjeraka najtiražniji je u Srbiji. Istraživanja pokazuju da ga čita oko 80.000 čitatelja. Gotovo trećina naklade prodaje se izvan Srbije – uglavnom u državama nastalim od SFRJ. NIN ima i najsolidniji marketinški prihod.

”Vreme“, čiji je glavni urednik Dragoljub Žarković, također je ugledan (puno ugledniji i citiraniji nego što to govori njegova naklada) tjednik liberalno-prozapadne orijentacije, s prodajom od oko 5000 primjeraka. Njegov odgovornik urednik Filip Švarm autor je niza vrlo zapaženih dokumentarnih filmova, poput ‘’Jedinice’’. Osobito značajnu ulogu ‘’Vreme’’ je imalo u doba režima Slobodana Miloševića i ‘’oktobarske revolucije’’ 2000.

Antiglobalistički ”Pečat“ pokrenuo je Milorad Vučelić, poznati član Socijalističke partije Srbije. Naklada mu je nešto veća od naklade “Vremena“.

Nekada visokotiražni ”Nedeljni telegraf“ njegov je vlasnik, zbog nemogućnosti da isplati nakupljene tiskarske troškove, nedavno prodao. Špekulira se da je kupac potpredsjednik srpske Vlade Božidar Đelić, koji je prije nekoliko godina kupio niskotiražni tjednik ”Ekonomist“.

Jednom ste izjavili da bi bilo logičnije da izdavač poput ‘’Ringiera’’ ide za tim da kupi list poput Vremena. Što ste time htjeli reći?

- To je pitanje bliskosti pogleda na svijet. U Srbiji je općepoznato da su Blic i Vreme tu mnogo bliži. Pa i sam glavni urednik Blica Veselin Simonović bio je urednik Vremena. A ova moja izjava je iz vremena prije nego što je ‘’Ringier’’ kupio NIN: odgovor je tada bio da oni kupuju NIN onakav kakav jest – ”konzervativan nacionalni magazin”.

Duh novina

Kakva je sada budućnost NIN-a ? Hoće li NIN postati neka vrsta nedjeljnog izdanja Blica? Tko od dosadašnjih članova redakcije ostaje, a tko postaje suvišan (navodno, otići će pet ljudi)?

- Budućnost NIN-a je, naravno, u rukama izdavača, vlasnika. Mi smo tu najamnici - obavljamo novinarske poslove. Ne znam da će otići pet ljudi. Znam samo sljedeće: da biste od talentiranog novinara iz dnevnih novina napravili dobrog novinara za tjednik NIN-ova profila, treba vam nekoliko godina.

Ljudi kritičniji prema NIN-u tvrdili su da ninovci žele ‘’samoupravljati’’, tj. da potpuno samostalno vode svoj list, ali da ih drugi za to plaćaju i da oni njemu za to ne trebaju snositi račune?

- Ta konstatacija je samo djelomično točna. Nedavno sam izraelskom ambasadoru morao objašnjavati u čijem je vlasništvu NIN bio prije nego što je prodan. Funkcionirao je kao kibuc. Imali smo na raspolaganju taj brand, sredstva za proizvodnju i – zarađivali za postojanje NIN-a i naše plaće. NIN nije živio od donacija ili dotacija. Sve smo ostvarivali na tržištu. Sami smo plaćali svoje račune. Sad je s kibucom gotovo. Ali, ako bi me ikad itko pitao što je u NIN-u najvažnije, rekao bih: to je duh tih novina. Ne znam pokriva li riječ brand tu vrlo složenu mitologiju koja uvijek ide uz novine koje dugo traju. Ako se to ne sačuva, onda je bolje praviti novine iz početka.

TISAK U SRBIJI

Švicarski Ringier ima i najtiražniji "Blic"

‘’Politika’’, ‘’najstariji list na Balkanu’’, odmah po odlasku Miloševića privatizirana je jednom složenom nagodbom s njemačkim

WAZ-om. Od velike palete ”Politikinih“ magazina opstao je do danas ženski dvotjednik ”Bazar“ i ”Politikin Zabavnik“. Sama ”Politika“ doživljava pad i utjecaja i naklade. Sadašnja prodana naklada je oko 50.000 primjeraka.

‘’Večernje novosti’’, također stari brand, još iz ‘’onih vremena’’, prodaju se u oko 120.000 primjeraka. Prije dvije godine tajkuni Miroslav Mišković i Milan Beko su, uz dopuštenje Vlade Srbije, kupili paket akcija preko kojega bi se WAZ – dugogodišnji pretendent na vlasništvo nad tim novinama – mogao konačno dokopati ‘’Novosti’’. Međutim, sadašnji politički establišment taj transfer ne dopušta.

‘’Blic’’, mekši tabloid, vlasništvo švicarske tvrtke ‘’Ringier’’, najtiražnije su dnevne novine u Srbiji – oko 140.000 primjeraka. Izrazito su liberalno-prozapadne orijentacije.

Jednostavnog su, vrlo prijemčivog prijeloma, vrlo pitke za čitanje, sve u svemu - odlično upakirani proizvod. I odlično uređivan od strane Veselina Simonovića.

”Press“ je pokrenut kao konkurent ”Blicu“. Pokrenula ih je novinarska ekipa koja je napustila tvrdi tabloid ”Kurir“. U vlasništvu su domaćeg kapitala, a u nekoliko navrata vođeni su pregovori sa stranim izdavačima oko prodaje. Zadnji pregovori su vođeni s austrijskom ”Stirijom“. Prodaju oko 90.000 primjeraka.

”Kurir“ je tvrdi tabloid s nakladom od oko 90.000 primjeraka. U posljednje je vrijeme izrazito kritičan prema (Tadić-Cvetkovićevoj) Vladi. Pokrenuo je niz afera, a naročito je fokusiran na G17 Plus i Mlađana Dinkića, potpredsjednika Vlade i ministra ekonomije.

”Pravda“ je pokrenuta kao radikalska novina, ali je poslije raskola u toj stranci naklonjena liderima Srpske napredne stranke – Tomislavu Nikoliću i Aleksandru Vučiću. Kritična je prema vlasti i ima nakladu od oko 30.000 primjeraka.

‘’Danas’’ je pristojna dnevna novina koja nikog ne vrijeđa i ne pravi nikakve afere. Neki je nazivaju novinom ‘’salonskih komunista’’ i prigovaraju joj da je dosadna. Danas prilično ovisi o donacijama sa strane, a naklada joj je vrlo mala, tek oko 5 do 6 tisuća primjeraka.

”Glas javnosti“ su izdanje kompanije Raje Rodića, inače poznatijeg kao vlasnika ”Kurira“. Davno koncipiran kao ozbiljne dnevne novine, ”Glas javnosti“ je izgubio i nakladu i utjecaj. Prodaje se u svega nekoliko tisuća primjeraka.

”Borba“ je list koji izvana izgleda kao obnavljanje stare ”Borbe“, ali je po namjerama danas nešto sasvim drugo. Novine je pokrenuo Stanko Subotić Cane, čini se, s krajnjim ciljem da se domogne ‘’Borbine’’ zgrade u samom središtu Beograda. Cane Subotić je, inače, i vlasnik najveće tvrtke za distribuciju novina u Srbiji.

Naklada ”Borbe“ je neznatna.

Kako u Srbiji funkcionira trokut: kapital – politika – pisani mediji, tj. novine? Tko, i s kojim motivima, usmjerava srpski tisak?

- Što da vam kažem kakav je taj odnos, ako se uzme kao gotovo nepobitna činjenica da naši političari ne bi mogli sastaviti ovu Vladu bez direktne intervencije tajkuna i ambasadora nekih zapadnih zemalja. Medijska industrija u Srbiji jest profitabilna djelatnost, iako je sada profit ozbiljno ugrožen drastičnim padom prihoda od oglasa. Dok, recimo, Vlada pravi skroman program za pomoć medijima, jedan ministar iz Fonda za razvoj daje televiziji B92 pomoć u dvostrukom iznosu od iznosa planiranog za sve medije.

Kada je novinarstvo u Srbiji bilo na vrhuncu? Hoće li novine doista odumrijeti, i pripada li budućnost isključivo Internetu?

- Mislim da je novinarstvo u Srbiji bilo na vrhuncu osamdesetih. Najveće naklade, najprofesionalniji novinari, oslobođeni kanali komunikacije. Ugled medija, za današnje prilike, nepojmljivo visok. Kao i svugdje, kapitalizam je donio infotainment, tabloide, banalizaciju. Ne želim vjerovati da ekran i Internet mogu ukinuti novine. Možda ova kriza uspostavi novi red stvari. Mnogi je neće preživjeti, ali da novine neće preživeti – u to ne vjerujem.