Ma nema među nama nikakvih ideoloških prepreka, i to iz jednostavnih razloga. Jer mi nemamo ideologiju, a oni su totalitaristi koji bi proganjali i batinali ljude – u povišenom tonu govori mi 68-godišnji Ivan Zvonimir Čičak.
Sjedim u nevladinoj udruzi Hrvatski helsinški odbor za ljudska prava u Domagojevoj ulici u Zagrebu, u skromno uređenim prostorijama sa samo nekoliko stolova i ormarima za dokumente.
Iz priručne kuhinjice odvojene jednom staklenom stijenom probija se miris pečene kokoši i nekog priloga.
Predsjednik Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava Ivan Zvonimir Čičak oslonjen je na golemi, drveni stol prepun fascikla i papira, a o naslon stolice okačio je štap koji mu pomaže pri hodanju.
Njegove primjedbe upućene su jednoj drugoj iznimno angažiranoj nevladinoj organizaciji koja također djeluje na području ljudskih prava.
Riječ je o Documenti, NGO organizaciji za “suočavanje s prošlošću” koja je prije desetak godina zapravo prvo bila zaživjela kao pododbor HHO-a, da bi se njeni članovi odmetnuli od majčinske organizacije pa popisivanje žrtava iz Domovinskog rata prenijeli na drugu adresu, na zagrebačku Selsku cestu.
Na broju 112, nekoliko metara niže od mjesta gdje se Selska križa s Ozaljskom, Documenta je dom pronašla s još par drugih nevladinih organizacija s kojima dijeli slično područje rada i stavove.
Zlobnici bi bili direktniji pa bi rekli da je Documenta u Selskoj pronašla društvance nevladinih udruga s kojima dijeli vrlo sličnu političku ideologiju, suprotnu “desničarenju” danas već pomalo zapuštenog HHO-a, kakvim ga uglavnom vide otkako je društvo 2008. godine napustio “najljeviji među njima”, umirovljeni profesor filozofije Žarko Puhovski.
Osim organizacije kojoj su na čelu Vesna Teršelič i brat ministrice vanjskih poslova Zoran Pusić, u dvorištu Selske ceste još je i nevladina udruga Kuća ljudskih prava, ali tu su zatim i Centar za mirovne studije, Pusićev Građanski odbor za ljudska prava te organizacija B.a.B.e koju vodi Sanja Sarnavka.
“Naša je zadaća produbljivanje javnog dijaloga u suočavanju s prošlošću i mi pokrivamo kompletno 20. stoljeće, izuzev Prvog svjetskog rata jer iz tog perioda više nemamo živih sjećanja. Dakle, u naš mandat spada sve što se tiče postupaka za ratne zločine, neovisno tko ih je počinio”, kaže mi 53-godišnja voditeljica Documente Vesna Teršelič.
To je njen odgovor na kritike javnosti, povjesničara, intelektualaca i sudionika društvenog života koji Documentu i HHO prvenstveno razlikuju prema načinu pristupa ideološkim temama.
Ne treba ih, doduše, previše kriviti za takvo pojednostavljivanje djelovanja najpoznatijih domaćih NGO-ova s obzirom na vrlo direktne politizirane sukobe kojima obje organizacije posljednjih godina zabavljaju javnost.
Tko je dao podršku, a tko kudio prosvjed branitelja?
Tko je podržao Ivu Josipovića, a potom slao pisma protiv HDZ-ove predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović?
Tko je podržao osnivanje Antifašističke lige, a tko inicijativu posprdno nazvao “ligom seronja”?
Dosta neobičan diskurs, posebno za nevladine organizacije nastale pod parolom borbe za ljudska prava, koje financijsku potporu ni manje ni više nego za razvoj demokratskog dijaloga pronalaze u državnom proračunu, donacijama, Europskoj uniji i kontaktima sa stranim vladama.
Documenta zasad financijski stoji daleko bolje od HHO-a, čije kapacitete ljudstva premašuje za tri, a budžet za pet puta.
Hrvatski helsinški odbor za ljudska prava prema podacima Ministarstva financija u prošloj godini imao je skroman proračun od 920 tisuća kuna, od države je pristiglo 160, a iz donacija trgovačkih društava 760 tisuća kuna.
Zamjetan je to pad od 2005. godine kad je HHO godišnje raspolagao s oko tri milijuna kuna, imao do 18 zaposlenih i praktično bio među najvažnijim organizacijama u borbi za ljudska prava.
“Pa mi smo danas blokirani i nepoćudni, ali s obzirom na ono što dolazi, HHO će kao najdugovječnija nevladina organizacija imati puno prostora za djelovanje. Mi smo bespoštedni, nemamo pardona i jednako smo žestoki prema lijevim i desnim ekstremima”, odlučno mi Čičak govori o budućnosti organizacije kojoj je na čelu.
Čičak pritom aludira da je HHO suprotan Documenti Vesne Teršelič, organizaciji čija je čelnica prije četiri mjeseca u jednom intervjuu priznala da joj je “puno teže raditi kad desnica zvecka oružjem” i da je tada “prostor dijaloga radikalno smanjen”.
No istinitije bi bilo reći da je u vrijeme desne vlade Documenti bilo teže raditi jer je imala bitno manji budžet, baš kao što je i HHO dobivao znatno više novca, iako će i jedni i drugi na te optužbe samo odmahnuti rukom.
Činjenica je da je Documenta, prema izvješćima s njihovog weba, 2008. godine raspolagala sa samo 1,1 milijun kuna (od čega niti kunu nije dobila iz državnog proračuna), 2009. svota se popela na 2,4 milijuna, godinu kasnije budžet im iznosi 4,5 milijuna, da bi 2012. godinu – onu istu u kojoj je Vesna Teršelič od predsjednika Ive Josipovića primila čak i povelju za uspješno poticanje procesa suočavanja s prošlošću – organizacija završila s budžetom od 5,2 milijuna kuna.
Na sličan su se način u tom razdoblju vrednovali i programi za koje su obje organizacije tražile pomoć od države.
Prema podacima koje je Globus dobio od Ureda za udruge, Documenta je od 2012. do 2014. godine iz državnog proračuna primila 1,47 milijuna kuna, među kojima i spornih 250 tisuća.
Toliko je organizaciji kojoj je na čelu upravnog odbora Zoran Pusić isplatilo Ministarstvo vanjskih poslova, koje vodi njegova sestra Vesna Pusić.
Prihodi HHO-a iz državnog proračuna u tom su periodu bili znatno manji.
Riječ je o 267.470 kuna koje je HHO uglavnom nadoknađivao donacijama od trgovačkih društava.
Sitnica u odnosu na novac koji su iz proračuna dobivali u mandatu HDZ-a, kad je Hrvatski helsinški odbor iz proračuna po raznim osnovama primio 1,9 milijuna kuna za rad.
Dakle – lijevi lijevima, desni desnima, a o ljudskim se pravima na institucionalnoj razini dotle ionako bavila – pučka pravobraniteljica.
Doduše, problematika koju ona prikuplja neprivlačna je izvanproračunskim financijerima koji se ipak umjesto pravosudnim i službeničkim odnosima (a to su najčešći slučajevi kršenja ljudskih prava na državnoj razini) radije bave ratnim zločinima i prevencijom nasilja na stadionima.
Problem nastaje kad ove organizacije, pod krinkom borbe za ljudska prava, svoje djelovanje odluče širiti na područja koja im prirodno ne pripadaju.
Pa se, na primjer, krenu međusobno sukobljavati oko Mirka Norca.
Documenta je tako u travnju ove godine poslala protestno pismu u kojem od predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, premijera Zorana Milanovića i predsjednika Sabora Josipa Leke traži da odustanu od pokroviteljstva nad Sinjskom alkom, sve dok u njenom radu, kao počasni član, sudjeluje osuđeni ratni zločinac Mirko Norac.
No, Vesna Teršelič za Globus objašnjava kako Documenta time nije napravila ništa što bi izlazilo iz njezinih ovlasti.
“Smatramo da je sve što se tiče ratnih zločina, posebno tamo gdje su donesene presude, dio našeg mandata, pa tako i u slučaju Mirka Norca. Tako smo se oglasili i kada je Haaški tribunal, prema mome mišljenju pogrešno, na slobodu odlučio pustiti Vojislava Šešelja. I tad smo poslali pismo Vijeću sigurnosti jer smo smatrali da je to pogrešna odluka, i ona je kasnije bila korigirana”, objašnjava mi voditeljica Documente.
Čičak jednako strastveno brani aktivnosti njegovog HHO-a kojeg opet mnogi promatraju kao podršku desnoj opciji. Posebno je to došlo do izražaja kad su čelnici Hrvatskog helsinškog odbora u zagrebačkoj Savskoj ulici posjetili branitelje koji traže smjenu ministra Predraga Matića pa pred ministarstvom, između ostaloga, mašu i s fotografijom Vesne Teršelič.
“Nikad nismo podržali branitelje u naporima da smijene ministra Matića. Dapače, mislimo da je apsurdno pozivati na dijalog i pritom zazivati smjenu dužnosnika. U šator smo došli jer su nas zanimali njihovi problemi i jer želimo potaknuti dijalog između njih i vlasti”, odlučan je Čičak, koji je s jednakim žarom 2011. godine prozivao novinare zbog kršenja ljudskih prava supruge bivšeg HDZ-ovog premijera Ive Sanadera.
Igrom slučaja, Mirjana Sanader tada se za pomoć obratila baš HHO-u – a nikako ne Documenti – a Ivan Zvonimir Čičak medijima spočitnuo da se prema Sanaderovoj obitelji odnose kao prema članovima zločinačkog pothvata.
Tu je onda i tema famoznog REKOM-a, koalicije za stvaranje Regionalne komisije koja bi utvrđivala činjenice o ratnim zločinima i drugim teškim povredama ljudskih prava na području bivše SFRJ, a za to se svesrdno zalaže Documenta Vesne Teršelič.
Toj su neuspjeloj komisiji (osniva se više od pet godina i na nju je prema procjenama srpskih medija dosad ulupano četiri milijuna eura) najmanje podrške dali u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, ali ju je svjedno podupro bivši hrvatski predsjednik Ivo Josipović, i to nedugo nakon što je Vesna Teršelič javno podržala njegovu prvu kandidaturu za predsjednika.
REKOM je za HHO i više nego sporan.
“Mi nećemo sudjelovati u nekakvoj organizaciji u kojoj bi ljudi iz Srbije i Kosova prosuđivali kakav je kod nas bio karakter rata”, tumači mi Čičak stav Hrvatskog helsinškog odbora.
Prijepori između Documente i HHO-a sežu dublje u prošlost, tamo gdje se počinju brojiti žrtve Domovinskog rata, polja na kojemu je HHO, tako barem smatra Čičak, odradio najkrvaviji posao.
I dok za njih nema dileme oko broja žrtava Domovinskog rata, Documenta je nezadovoljna što država do danas nije objavila točan popis imena svih stradalih pa su njeni istraživači, otkako je ta organizacija osnovana, na terenu prikupljali osobna svjedočanstva preživjelih i njihovih obitelji, a nedavno su objavili i preliminarne rezultate o žrtvama rata na području zapadne Slavonije.
Taj je posao za HHO besmislen jer su žrtve prema njihovom sudu odavno pobrojane, no ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra i povjesničar Ante Nazor za Globus govori kako su svoj doprinos manipulaciji činjenicama i brojkama o stradanjima u ratu dali Documenta, ali svojedobno i pojedinci iz HHO-a.
“Umjesto da budu korektiv društva, čelnici pojedinih nevladinih udruga, koji uglavnom zanemaruju činjenice, nameću javnosti svoju interpretaciju povijesti”, govori Nazor.
Tako se zahvaljujući pogrešnom prijevodu UN-ovih podataka, koje je od HHO-a preuzela Documenta, danas uvriježila brojka od 22 tisuće spaljenih kuća nakon vojno-redarstvene operacije Oluja, iako su promatrači UN-a u svom izvještaju eksplicitno spominjali “oko 22 tisuće promatranih (a ne i spaljenih) objekata”.
U radu Documente Nazor pak vidi pokušaj revizije povijesti na štetu Hrvatske, napominjući kako njeni čelnici vješto barataju brojkama koje idu u prilog izjednačavanju krivnje.
“Prikupljanje podataka o svim žrtvama rata važno je, kao i prikupljanje memoarskoga gradiva, međutim nastojanje da se ono nametne kao temelj za zaključke, zapravo je u funkciji njihova pokušaja da se govori samo o posljedicama, a ne i o uzroku rata”, smatra Nazor.
Koalicijska vlast ipak Documentinim naporima vjeruje, pa je tako bivša HNS-ova ministrica kulture Andrea Zlatar Violić u prosincu 2014. godine, na zgražanje desnih opcija, za ravnateljicu Državnog arhiva u Zagrebu imenovala članicu Upravnog odbora Documente Živanu Heđbeli, a potom je smijenjen povjesničar i predsjednik Upravnog odbora Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Franjo Šanjek te na njegovo mjesto imenovan Krunoslav Kardov.
I tu su podivljali oni desnijeg svjetonazora, jer je Kardov, pak, suradnik Documente, a s Vesnom Teršelič suautor je jedne knjige.
“Nevladina organizacija koja se politički svrstava više nije ‘non-governmental organization’ odnosno NGO, nego ‘governmental organization’, skraćeno GO. A to na hrvatskom znači govno”, slikovit je Ivan Zvonimir Čičak.
O ljudskim pravima više ionako nitko ne govori.
SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA:
