O bjava rezultata izbora u noći od nedjelje na ponedjeljak dočekana je sa šokom u HDZ- ovu stožeru, u Globusu na Zagrebačkom velesajmu. Nelagoda se osjećala već u trenutku kada je, negdje oko 1 sat iza ponoći, predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko prilično usiljeno rezao slavljeničku tortu i ispijao pobjednički šampanjac.
HDZ je, doduše, tada prema prvim podacima iz Izbornog povjerenstva još uvijek imao 7 ili 8 mandata prednosti, ali se u zraku moglo opipati da to ipak nije to. I da se očekivalo mnogo više. A kad se u ranu zoru ispostavilo da je konačan izborni rezultat zapravo izjednačen, nosevi su bili do poda. Pale su i prve rugalice na račun Mosta, tj. na njihovih osvojenih 19 mandata, što je zavidna trećina od HDZ-ova ukupnog salda.
- Nerazumni ljudi mijenjaju svijet, a razumni se prilagođavaju! Kod nas nerazumni ljudi žele promjene! Tim su se riječima HDZ-ovci međusobno tješili i umirivali, da su ipak oni ti koji su u ovoj priči razuman faktor, dok promjene, i to tako radikalnoga tipa kao što to čini Most, više spadaju u sferu iracionalnoga.
No bilo je i drukčijih, puno samokritičnijih komentara. Dvojica vrlo istaknutih članova HDZ-a pokušavala su jedan drugome protumačiti zašto je HDZ u predizbornoj kampanji zapostavio svoj toliko gromoglasno (još od jeseni 2014.) najavljivani ekonomski program i dao prednost ideološkim problemima i razmiricama iz prošlosti, toliko da se u javnosti na kraju stekao dojam kako taj program zapravo i ne postoji.
- Kako god bilo - rekao je jedan od njih - morali smo osnove ekonomskog programa, onaj analitički dokument što su nam ga bili izradili Nijemci, pretvoriti kao osnovu za izradu našeg vlastitog programa, i to onda transparentno prezentirati i našoj stranačkoj i cjelokupnoj javnosti. Ovako je ispalo da smo bili orijentirani puno više prema unatrag nego prema budućnosti. I birači su nas sada zbog toga kaznili. Njegov mu je kolega na to ovako odgovorio, pokušavajući nekako opravdati činjenicu zašto u HDZ-u nije adekvatno iskorišteno ono što im je napravio Ifo Institut iz Münchena:
- Ipak je taj njihov program rađen na temelju pretpostavki koje se ne mogu primijeniti kod nas, u Hrvatskoj. Ne možeš ti tek tako preslikati nečiji inozemni program na našu konkretnu, vrlo specifičnu situaciju. Ali, slažem se s tobom da su ideološke teme, što su se izbori približavali, sve više prevladavale u odnosu na sve ostalo, što svakako nije bilo dobro.
Najšokantnije je djelovao podatak koji je do danas ostao skriven od javnosti. One uzbibane i slavljeničke izborne večeri 11. siječnja ove godine, u drugome krugu predsjedničkih izbora na kojima je trijumfirala HDZ-ova kandidatkinja, aktualna predsjednica Republike Kolinda Grabar Kitarović, zajedno s izlaznim anketama o rezultatima predsjedničkih kandidata (koje su najavljivale njenu tijesnu pobjedu, s manje od 1 posto), bile su izrađene i izlazne ankete o rejtingu stranaka (i to pojedinačno, bez obzira na koalicije). Agencija koja ih je izradila (Ipsos Puls) nije ih htjela objaviti, ali je vrh HDZ s time bio detaljno upoznat: HDZ je toga dana imao prednost u odnosu na SDP u omjeru 39:26.
Dakle, za punih 13 postotaka. Tada su svi mislili da će ovi parlamentarni izbori biti samo formalnost. Predsjednik HDZ-a Karamarko bio je čak uvjeren u dvotrećinsku pobjedu.
- Pa kako smo mogli - uhvatio se za glavu jedan dužnosnik HDZ-a - za manje od godinu dana protratiti tako uvjerljivu prednost! Večeras smo trebali dostojanstveno poentirati, a eto kako je na kraju završilo. U malo žešćoj raspravi koja je nakon toga uslijedila, između nekoliko dužnosnika HDZ-a, ispostavilo se da je stagnacija, a potom i pad rejtinga HDZ-a, počela otprilike u svibnju. Nitko međutim na to nije reagirao kako treba. A onda je Zoran Milanović na vrijeme namirisao krv i stvari su se, tijekom jeseni, apsolutno otele kontroli...
"Dan poslije", u ponedjeljak popodne, moj sugovornik iz redova HDZ-a rekao mi je, ne prikrivajući razočaranost rezultatima izbora:
- Neosporno je da će ovaj rezultat izbora ojačati ono krilo u HDZ-u koje razmišlja više životno i pragmatično, i koje smatra da stranka mora naći mnogo uvjerljivije, tj. prave i suštinske odgovore na socijalna i ekonomska pitanja koja tište veliku većinu hrvatskih građana. I koje je također uvjereno da sam kredit stvaranja države, pa i čuvanja državotvornosti, u današnjim okolnostima ukupnoga življenja niti izdaleka nije dovoljan za pridobivanje većine hrvatskoga biračkog tijela.
Moj sugovornik je pritom spomenuo i neka konkretna imena, koja su u HDZ-ovoj predizbornoj kampanji bila ili u drugom ili trećem planu, tj. u totalnoj pozadini (npr. europarlamentarci Andrej Plenković i Davor Stier te bivši ministar obrane Davor Božinović), ili su u proteklih godinu dana razočarano (ili čak uvrijeđeno) otišli iz HDZ-a (Drago Prgomet, Martina Dalić). Za njih mi je rekao:
- Mislim da su ti ljudi svjesni realnosti u kojoj živimo. Ako vi u ovim okolnostima, s kojima se mi danas u Hrvatskoj suočavamo, želite biti domoljub, onda to u prvome redu znači to da se morate znati nositi sa svim izazovima što ih je stvorio i što ih stvara ovaj krajnje dramatičan ekonomski i socijalni trenutak u zemlji. Potvrdu za ovu svoju tvrdnju, da se HDZ trebao puno više okrenuti prema realnim temama i problemima s područja svakodnevnoga življenja, nalazim, među ostalim, i u tome što je Most, kao najugodnije iznenađenje izbora, upravo te teme stavio u fokus svog obraćanja biračima, s tim da je evidentno da je više od pola svog biračkog tijela Most pridobio upravo iz onog dijela glasačkog korpusa koji je blizak HDZ-u ili je na prijašnjim izborima glasovao za HDZ. Na moje pitanje gdje točno vidi ili prepoznaje egzaktan, odnosno matematički dokaz za svoju tezu da je Most dobrim dijelom pridobio ili "preoteo" značajan dio bivših HDZ-ovih glasova, moj mi je sugovornik ovako odgovorio:
- Pa evo, vidimo to i po Dragi Prgometu, koji je u Prvoj izbornoj jedinici osvojio 3 mandata. Ta 3 mandata - to su upravo bivši HDZ-ovi glasači. Mogao bih napraviti i jednu paralelu s Orahom. Kao što je prije godinu dana nezadovoljstvo stvoreno u SDP-u krenulo prema Orahu, i tu stranku naglo diglo gore, da bi se potom vratilo u SDP, nakon što je SDP ipak nešto ozbiljnije krenuo prema ostvarenju nekih ciljeva – tako je sada i nezadovoljstvo centrističkog dijela publike, tj. HDZ-a, ali i nešto šire od HDZ- a, dalo povjerenje Mostu. Sada je sasvim izvjesno da se bez Mosta, tj. bez njegovih 19 osvojenih mandata, neće moći formirati nova Vlada. U ovom trenutku postavljaju se dva krupna pitanja.
Prvo pitanje glasi: kome će predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović - uzimajući u obzir ovakav rezultat izbora - povjeriti mandat za sastavljanje nove Vlade.
A drugo je pitanje: kako će ta Vlada uopće biti sastavljena. To jest, hoće li Božo Petrov i njegova ekipa iz Mosta dati svoje povjerenje HDZ-u ili SDP-u (nakon što se Petrov već kategorički izjasnio, i to svoje izjašnjavanje čak ovjerio pečatom, da s nijednom od te dvije velike stranke neće ići u postizbornu koaliciju).
Što se tiče odluke predsjednice Grabar-Kitarović, jedno možemo uzeti kao 100 posto sigurno - a to se izravno može iščitati (i) iz njezinih izjava izrečenih neposredno nakon objavljivanja izbornih rezultata. Ona se neće rukovoditi činjenicom tko je relativni pobjednik ovih izbora (a to je, s vrlo tijesnom razlikom, HDZ), nego će pričekati da jedna ili druga strana, tj. HDZ (Karamarko) ili SDP (Milanović), prikupe dokaze da uživaju povjerenje većine svih zastupnika Hrvatskoga sabora. Riječ "većina" u ovome slučaju znači - minimalno 76 zastupnika.
To, uostalom, proizlazi i iz članka 98. Ustava RH, kojega se predsjednica Grabar-Kitarović, kako vidimo, vrlo dosljedno pridržava. Ona je, očito, odlučila pričekati ishod predstojećih službenih razgovora, pregovora i dogovora jedne i druge strane (HDZ-a i SDP-a) s Mostom, pa tek kad bude jasno (tj. potkrijepljeno odgovarajućim dokazima, crno na bijelom) kojoj će se strani Most prikloniti, tada će i ona reći svoje te mandat za sastavljanje nove Vlade povjeriti ili Karamarku ili Milanoviću - tj. onome tko se uspio dogovoriti s Božom Petrovom i njegovom strankom. (Ili će se, opet, opredijeliti za neko treće, alternativno rješenje.)
Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović ovime želi dvije stvari. Prvo, pokazati da djeluje isključivo u okviru ustavnih ovlasti. A drugo, predstaviti sebe kao nekoga tko želi stabilizirati politički prostor koji je neposredno nakon izbora prilično turbulentan. Drugim riječima, formalno želi poštovati Ustav i ustavna rješenja, a suštinski želi biti faktor političke stabilnosti u zemlji. U SDP-u su, sa svoje strane, detektirali određene razlike (pa makar samo i u nijansama) između nastupa predsjednice Grabar-Kitarović još tijekom izborne noći, odmah nakon proglašenja službenih izbornih rezultata, i nešto kasnije, tijekom ponedjeljka. Dok je, kako su to oni evidentirali, neposredno nakon obraćanja HDZ- ova predsjednika Karamarka, oko 1 sat iza ponoći, ona u prvome redu čestitala relativnom pobjedniku (ali i uz pozivanje na zajedništvo), otprilike 12 sati kasnije jasno je i poručila da će mandat za sastavljanje Vlade povjeriti izričito u skladu s Ustavom.
Jedan moj sugovornik iz redova HDZ-u skrenuo mi je pažnju i na jednu izvanrednu (odnosno, samo u sferi teorije ostvarivu) mogućnost - a to je da sama predsjednica bude ta koja će imenovati (privremenu) Vladu RH. To bi se, kako mi je rekao, moglo dogoditi u slučaju da se sastav Vlade ne formira "prirodnim" putem, tj. političkim (stranačkim) pregovorima u predviđenom ustavnom roku.
Provjerio sam, vrlo precizno, o kakvoj se to mogućnosti radi. I ona je predviđena u čl. 98 Ustava RH, u kojemu piše da ako se Vlada ne uspije sastaviti u roku od 60 dana (tj. u dva uzastopna roka od po 30 dana), tada predsjednica Republike ili povjerava mandat "drugoj osobi" ili imenuje nestranačku Vladu, ali u isti mah, paralelno s tom odlukom, raspisuje i nove, prijevremene izbore za hrvatski parlament.
To, drugim riječima, znači da bi ta, pretpostavljena Vlada, koju bi osobno, svojom takoreći "autokratskom" odlukom, imenovala predsjednica, bila samo privremena i kratkotrajna, dakle bila bi to neka vrsta tehničke Vlade koja bi obavljala svoj posao samo do tih (pretpostavljenih) novih, prijevremenih izbora .
Prijeđimo sada na Most i predstojeće razgovore i pregovore čelnika Mosta s HDZ- ovom i SDP-ovom stranom. Ovdje treba naglasiti nekoliko važnih činjenica.
Prvo, moguće je da Most neće koalirati ni s kim, nego samo poduprijeti jednu od dvije najjače opcije, tj. HDZ-ovu ili SDP-ovu - ne stvaranjem koalicije, nego isključivo u Saboru. To bi, zapravo, upućivalo na stvaranje tzv. manjinske Vlade koja bi imala podršku Mosta samo ako bi bila spremna ispuniti sve njegove zahtjeve u vezi s reformama (među kojima je na prvome mjestu reforma državne i lokalne uprave, a zatim i reforma pravosuđa).
Most nije homogena stranka, nego konglomerat koji se sastoji od nekoliko manjih grupacija (po nekima, čak od 4 ili 5). Iz toga proizlazi zaključak da će i HDZ i SDP do "kritičnih" 76 mandata, koliko im je minimalno potrebno za formiranje nove Vlade, pokušati privući na svoju stranu samo nekoliko zastupnika Mosta (od njih ukupno 19), a ne nužno cijelu stranku kao takvu.
U SDP-u vrlo blagonaklono gledaju na Prgometa, dok su prema Petrovu pomalo sumnjičavi ili, ako to već ne, on im djeluje čudno i nepoznato. Jednostavno ne znaju kako bi ga opisali i u koju bi ga kategoriju smjestili.
Jedan moj sugovornik iz redova SDP-a rekao mi je da je Božo Petrov previše "desno" orijentiran (po ukusu samoga SDP-a) te da je gotovo nemoguće da bi on mogao uspostaviti "zajedničku frekvenciju" sa SDP-ovim šefom Milanovićem.
- Petrov i Milanović su - upozorio me - svjetonazorski nespojivi, i teško da će se moći o bilo čemu dogovoriti.
Sve to upućuje da Hrvatska ulazi u vrlo nestabilno stanje, koje bi moglo i duže potrajati. Vlada može biti stabilna samo kad jedna velika stranka sama s "manjincima" tvori većinu, a samim time i Vladu - ovo sve drugo su eksperimenti koji, bojim se, neće dobro završiti. U optjecaju je i podjela u Mostu na tzv. realiste i tzv. fundamentaliste. Tzv. realisti su navodno skloni stvaranju postizborne koalicije (ili barem partnerstva) Mosta s jednom ili drugom stranom (HDZ-om ili SDP-om), dok tzv. fundamentalisti zastupaju stajalište da, barem zasad, ne treba ići ni s kim, nego valja "ostati svoj". Iako se to izričito ne kaže, pretpostavlja se da je Božo Petrov na čelu "fundamentalista", a Prgomet, a možda i još neki, na čelu "realista".
Jedan moj sugovornik iz redova donedavne (SDP-ove) Vlade, koji i osobno poznaje veći broj "mostovaca", razlikuje u njima čak 5 skupina (ili, recimo, 5 različitih pogleda na hrvatsko društvo), iz čega bi mogao proisteći zaključak - iako se to ne mora nužno dogoditi - da oni neće još dugo potrajati (barem ne ovakvome obliku u kakvome su u ovome trenutku).
U prvoj su skupini, unutar te podjele, tzv. mali načelnici općina iz Slavonije. Riječ je o općinama sa skromnim izvorima prihoda. U drugoj su skupini puno moćniji načelnici općina, tzv. lokalni šerifi, iz Dalmacije. Oni su, tvrdi se, posebno zainteresirani za gospodarenje obalom kao značajnim izvorom prihoda.
Treća je skupina ona što ju predvodi Drago Prgomet. Procjenjuje se da ona broji 3 do 5 članova (tj. isto toliko saborskih zastupnika).
Četvrta je skupina - odnosno u ovome konkretnom slučaju četvrti pojedinac - ekonomist Ivan Lovrinović, o čijim stajalištima (pa čak i u SDP-u, kao lijevo-centrističkoj stranci) postoje kontroverzna mišljenja. Prevladava mišljenje da bi reforme hrvatskoga monetarnog sustava, što ih on zastupa, Hrvatsku lako mogle odvesti u propast. A mnogi ne gledaju s blagonaklonošću niti na njegov angažman u Udruzi Franak.
A u petoj su skupini "svi ostali", odnosno kako to neki slikovito vole reći - "skupljeni zbrda-zdola u zadnji trenutak, gotovo s ceste". Moj sugovornik iz redova SDP-a procjenjuje da sve te skupine nemaju zajedničku, tj. jasno kristaliziranu i čvrsto strukturiranu stranačku platformu, a da je najosjetljivije mjesto u Mostu - ujedno i možebitna točka razdora - odnos između Petrova i Prgometa. Treće, koliko god Most bio nehomogen i nekoherentan, i unutar sebe razdijeljen na nekoliko zasebnih skupina ili grupacija, nedvojbena je činjenica da postoji i nešto što ga ujedinjuje i drži na okupu, dakle neka centripetalna sila, jer da nije tako, onda ne bi niti mogao postići ovako iznenađujuće dobar rezultat na izborima. Ta se centripetalna sila može, u najkraćem, izraziti sintagmom - "svijest o nužnosti provođenja suštinskih reformi", bez kojih Hrvatska ne samo da neće moći dalje prosperirati nego joj prijeti neka vrsta stečaja (slično kao, donedavna, u Grčkoj).
Moj sugovornik vrlo blizak Mostu rekao mi je o tome:
- Mostu je prišao velik broj ljudi koji su shvatili da su SDP i HDZ dva lica iste medalje, odnosno da su preideologizirani i da se bave samo očuvanjem svojih stolica. I da zbog te borbe za svoje stolice nisu poduzimali nikakve mjere da se popravi situacija u hrvatskom gospodarstvu. U taj je prostor ušao Božo Petrov, sa svojom ekipom, koji je shvatio da se mora skinuti teret prevelikog opterećenja s realne ekonomije koja grca pod porezima, i koji stoga predlaže drastično smanjenje javne potrošnje, a isto tako i rezove koji će biti bazirani na drastičnom smanjenju broja županija i općina. A uočio je, isto tako, i katastrofalno stanje u pravosuđu, u smislu da je pravosuđe takvo da ga se moramo stidjeti, pa traži korjenite reforme i u tom sektoru.
Četvrto, vrlo je važna činjenica da je jedan od financijera Mosta ugledni hrvatski poduzetnik (bivši predsjednik, a sadašnji član Savjeta i predsjednik Nadzornog odbora HUP-a) Branko Roglić, koji se i sam već godinama zalaže za temeljite reforme u hrvatskoj ekonomiji. Moguće je da bi upravo on, u danima i tjednima što slijede, mogao biti jedan od ključnih kohezivnih faktora unutar Mosta.
Roglić je zasad, koliko mogu procijeniti, puno bliži Dragi Prgometu nego ostalima, ali to se u danima što slijede može i promijeniti. U optjecaju je i procjena da bi na nekim novim (pretpostavljenim) prijevremenim izborima, koji bi se održali, recimo, u idućih godinu dana, Most osvojio još više mandata jer sada, na ovim izborima, neki njegovi simpatizeri nisu glasovali za nj samo zbog toga što su se bojali da će njihov glas otići "uprazno". Pa su onda radije zaokružili liste HDZ-a ili SDP-a.
Treba istaknuti i to da se u redovima HDZ- a (barem među onim članovima HDZ-a s kojima sam razgovarao) procjenjuje da vjerojatnost za tzv. desno partnerstvo, tj. za postizborni sporazum Mosta s HDZ-om, iznosi 55 posto, dok je vjerojatnost za onu drugu, "lijevu" opciju - 45 posto. Tu sam procjenu dobio iz nekoliko različitih izvora, što upućuje na zaključak da ona nije nabačena slučajno.
Nasuprot tome, moj sugovornik vrlo blizak Mostu "tipuje" na 60 posto vjerojatnosti za dogovor Mosta sa SDP-om, a samo na 40 posto vjerojatnosti za možebitni sporazum Mosta s HDZ-om.
U SDP-u je već napravljen konkretan izračun koliko bi im "mostovaca" najmanje trebalo da dođu do "kritičnog" broja od 65 saborskih zastupnika, koliko je minimalno potrebno za formiranje Vlade. Uz pretpostavku da bi na svojoj strani imali 3 zastupnika iz IDS-a, 2 zastupnika iz HDSSB-a, 7 ili možda čak i svih 8 zastupnika iz redova nacionalnih manjina, kao i Radimira Čačića kao lidera Reformista – matematika pokazuje da taj minimalni broj iznosi 6 do 8 (od njih ukupno 19). A to znači da oni i nisu tako daleko do tog velikog cilja (iako vrlo vjerojatno i u HDZ-u postoje istovrsne procjene, ali sa suprotnim predznakom i sa sasvim drukčijim kadrovskim sastavom dijela ili djelića Mosta koji bi im bio potreban za mandat za sastavljanje Vlade).
Na kraju, spominju se već i neki kadrovski (personalni) prijedlozi za sastav buduće Vlade, odnosno samoga njezina vrha.
Moj sugovornik blizak Mostu detaljizirao mi je obje moguće varijante (uz napomenu da govori isključivo u svoje osobno ime).
U "lijevoj" varijanti, tj. u varijanti priklanjanja Mosta SDP-u, cijena za takav aranžman bila bi - najmanje 3 ministra iz redova Mosta u budućoj, novoj Vladi. Odnosno, još malo detaljnije rečeno: Božo Petrov kao potpredsjednik Vlade, Drago Prgomet kao ministar zdravstva te još netko treći (ali svakako ne Ivan Lovrinović u resoru gospodarstva). U slučaju pak sporazuma Mosta s HDZom, moguća je varijanta (da ne kažem uvjet) da Božo Petrov bude novi premijer, dok bi Tomislav Karamarko u tom slučaju bio prvi ispod Petrova u Vladi. Ponavljam: ova je teza u optjecaju u užim "mostovskim" redovima.
U SDP-u su već doznali za obje varijante (zasad doista samo neslužbene i ad hoc nabačene ponude) ali, koliko vidim, shvaćaju ih ozbiljno.
Što se druge varijante tiče (Petrov kao novi premijer, a Karamarko kao ministar), ona se u SDP-u ocjenjuje rizičnom po samoga Petrova pa se čak uspoređuje sa situacijom u Srbiji od prije 2-3 godine, kad je premijer Srbije bio Ivica Dačić, a Aleksandar Vučić "samo" prvi potpredsjednik Vlade i ministar obrane - pa je svejedno bilo jasno tko je tu glavni, a tko sporedni igrač.
A što se tiče mogućeg sporazuma Mosta sa SDP-om, uvjet od "tri Mostova ministra u Vladi" ocijenjen je kao "razuman" i "više nego umjeren". Drugim riječima - to po njima prolazi, na Mostu je samo da im to i službeno ponudi.
- Nas, iz SDP-a, je 56 u parlamentu – rekao mi je moj sugovornik iz dotične stranke - znači, ako je njih 19, onda je omjer 3:1 sasvim na mjestu. Ali ako bi doista došlo do takve suradnje, onda bismo mi imali pravo tražiti od njih, tj. od Mosta, da preuzmu i odgovornost za provođenje svega onoga što je dogovoreno, a to znači i njihovo aktivno sudjelovanje u budućoj hrvatskoj Vladi.
S ugovornik iz redova SDP-a rekao mi je još nešto što bi u ovom trenutku moglo imati posebnu težinu. Ovako mi je naglasio:
- Imam dojam da bi buduća Vlada SDP-a i Mosta mogla provesti i neke reforme za koje u našem proteklom mandatu nije bilo dovoljno hrabrosti. Kod nas je nekoliko reformi stalo jer su naši koalicijski partneri previše kalkulirali. Situacija s Mostom nama, međutim, omogućuje da imamo ono što je svojedobno imao i Ivo Sanader, na čelu HDZ-ove Vlade, kad je kao uvjet za glavne reformske poteze postavljao tada aktualan ulazak Hrvatske u Europsku uniju. To je, dakle, taj "vanjski faktor" koji je nama u protekle četiri godine toliko nedostajao! Sanader je znao lupiti šakom o stol i reći: "Ljudi, mi to i to moramo provesti, jer je to neophodan uvjet da uđemo u EU!"
Sada bi taj "vanjski faktor", za nas, tj. za buduću SDP-mostovsku Vladu mogao biti upravo Most; točnije rečeno - ne Most kao Most, nego potpora koju su oni dobili na ovim izborima. A nisu je toliko dobili na svoja imena i prezimena, nego pozivom na reforme. Nas bi, u SDP-u, odnosno u našoj budućoj Vladi, to sada samo ojačalo!
Svemu ovome valja još dodati da se, na različitim stranama, mogu čuti i mnoge druge kombinacije oko sastava nove Vlade. Sam Prgomet u svom nastupu na HTV-u izjavio je da predsjednik nove Vlade ne bi trebao biti ni Karamarko ni Milanović, nego netko treći, tj. dokazani stručnjak koji iza sebe ima respektabilnu karijeru. Spominjala se Vlada nacionalnog spasa.
Kako god bilo, pozicija Tomislava Karamarka u HDZ-u, unatoč (pre)tijesnoj relativnoj pobjedi na izborima, barem u idućih godinu dana ne bi trebala doći u pitanje. Moj sugovornik iz HDZ-a o tome kaže: - Karamarko će ovo preživjeti, ali bi mogao imati unutarstranačkih problema. U HDZ-u u ovom trenutku nema organizirane grupe koja bi rušila Karamarka, ali, znate, uvijek postoje "pukovnici". Generali u pravilu nikad ne rade puč, generali žele zadržati postojeće stanje, ali pukovnici su ti koji mogu napraviti problem. Najveći adut za Karamarka je taj da je dobio pet ili šest izbora u kontinuitetu, doduše uz "minus" da je na ovima zadnjima, ujedno najvažnijima, prošao lošije u odnosu na očekivanja. S druge strane, Karamarkovi protivnici, ako ih bude, koristit će kao argument tvrdnju da je ova, tj. prethodna Vlada bila nesposobna, ali da opozicija svejedno nije osvojila vlast.
Možebitno držanje Drage Prgometa u odnosu na HDZ i Karamarka, moj mi sugovornik opisao, tj. procijenio, kao "mudro", odnosno takvo u kojemu on "neće dodatno radikalizirati političku scenu". Pritom je napomenuo:
- Prgomet, doduše, spram Karamarka ima "specifičnu ljubav", ali držim da će on i Tomo u danima što slijede sigurno komunicirati. "Ako nije, bit će!" - tako bih se izrazio. Prgometa se ne smije podcijeniti.
U HDZ-u su ga bili bagatelizirali, i to im se sada osvetilo. Nikad ne možeš biti siguran kad će netko isplivati na površinu!
Moj drugi sugovornik iz redova HDZ-a bio je opet za nijansu kritičniji: - Karamarko je sigurno ušao u političku zonu rizika, u sklopu koje će se, u postizbornim analizama, postaviti i ovo pitanje: zašto on na čelu jedne velike stranke, poput HDZ-a, nije stvorio i ponudio, na javnoj i političkoj sceni Hrvatske, znatno uvjerljiviji reformski paket, a isto tako i reformski kapacitet, od onoga stvarno ponuđenog?
A jednako tako, i zašto na javnoj sceni nije predstavio određen broj kvalitetnih ljudi u pojedinim područjima, s kojima bi mogao realizirati sve ono što se od njega, odnosno od HDZ-a, očekuje. To je, vidite, izostalo, i to je osnovni razlog zašto je HDZ dobio 10-ak mandata manje.
Isti mi je sugovornik tome još dodao:
- Uz emotivnu, nacionalno-domoljubnu kampanju, Karamarko nije dao uvjerljivost u odnosu na realno življenje i realne probleme s kojima se suočavaju hrvatski građani. On je, na određen način, pasivno personalizirao kampanju, gdje je sve bilo upućeno na njega samoga, umjesto na znatno širi broj kompetentnih ljudi koji bi, tako ekipiran, poslao poruku: mi smo tu, mi imamo znanje i iskustvo, mi znamo kako napraviti preokret! U HDZ-u su bili previše uvjereni da se ljudi u Hrvatskoj žele riješiti "crvene napasti", a zaboravili su da ljudi žive dnevno ne od velikih ideja nego od plaćenih računa, od školovanja djece, od stvaranje perspektive za sebe i svoje najbliže...
Što se SDP-a tiče, njih su ovi izbori – kad kažem "njih", mislim, prije svega, na aktualno stranačko vodstvo - dodatno konsolidirali, što se, dakako, odnosi i na predsjednika stranke i donedavnoga premijera Zorana Milanovića, koji je izborima osvojio najveći broj preferencijalnih glasova. Odličan su rezultat ostvarili i Siniša Hajdaš Dončić u Trećoj izbornoj jedinici (on je osvojio 25-26 tisuća preferencijalnih glasova), Željko Jovanović i Peđa Grbin u Osmoj te Domagoj Hajduković u Četvrtoj izbornoj jedinici - u kojoj je imao protiv sebe Milijana Brkića i Branimira Glavaša, ali je SDP svejedno ostvario pobjedu u gradu Osijeku.
Ako bi SDP tvorio buduću hrvatsku Vladu, u njoj bi, doznajem, od sadašnjih čelnika ili ministara, (gotovo) sigurno ostali ovih sedmero: Zoran Milanović, Ranko Ostojić, Boris Lalovac, Orsat Miljenić, Siniša Hajdaš Dončić, Milanka Opačić i Ante Kotromanović.
SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA:
