Njemačka profesorica kemije Frauke Petry s govornice je nedavno u Hannoveru uzviknula kako bi njemačka vojska, ako treba, trebala i pucati na izbjeglice i migrante koji se pojavljuju na granicama države. “Ne bih to voljela”, rekla je ta profesorica, koja je na čelu stranke AfD (Die Alternative für Deutschland), “ali i to bi bilo rješenje, makar posljednje”.
Šokantnost te izjave u tome je što dolazi iz Njemačke, te stožerne, najvažnije zemlje briselske unije država. Njemačka je dosad bila pošteđena ekstremističkih gesti, odnosno one su bile ograničene i događale su se na stvarnoj margini društva. Potpuno je nebitno da li u Njemačkoj postoje neonacisti, ako su oni od svih prepoznati šrot i šljam. Ali, kad to kaže predsjednica stranke koja se uspela do toga da bude treća po snazi na njemačkoj političkoj areni, onda se zaista moramo jako zabrinuti. Ako se Njemačka u tom smislu politički radikalizirala, loše nam se svima piše. Drugim riječima: svi mi okolo možemo divljati, iako bi bilo bolje da to ne radimo, ali možemo dok je Njemačka stabilna, dosadna, mirna.
Šokantna je u toj izjavi pomisao da bi Bundeswehr pucao na nenaoružane ljude. Do prije nekoliko godina Nijemci su se čak krzmali poslati svoju vojsku samo u mirovne misije, a sad šefica stranke koja ima čak sedam zastupnika u Europskom parlamentu, i koja bilježi izvanredan rast popularnosti, uvodi u srednjostrujaški politički diskurs strijeljanje imigranata. Još gore – ali budući da je to druga tema, samo naznačujemo – jedan od elemenata zazora prema migrantima podsjeća na netrpeljivost prema Židovima prije Drugog svjetskog rata. Ta netrpeljivost nije osviještena, ali se, kako Židova više nema, preselila, da tako kažemo, na migrante.
Nekoliko mjeseci prije toga kancelarka Angela Merkel uputila je poziv sirijskim izbjeglicama da im je slobodan ulaz u Njemačku. Još uvijek nije posve jasno kako to da je kancelarka, preko vikenda, i bez ikakve komunikacije bilo s političkim partnerima u zemlji, bilo u Europi, izgovorila taj poziv. Neki kažu da je to bila posljedica dugog nagovaranja prvaka njemačke industrije, koji su htjeli uvoz konkurentne nove radne snage, a demografska je slika Njemačke, njene projekcije, loša. Sirijski bazen migranata više se neće ponoviti, argumentiraju pristalice te teze, jer je u pitanju uglavnom prilagodljiv, školovan, urbani gradski “materijal” koji bi se lakše asimilirao.
Odmah nakon što je uputila svoj poziv, uslijedile su analize mogućih posljedica i odmah na početku kancelarkin tim znao je da imaju samo nekoliko mjeseci za djelovanje. Incidenti u Kölnu za Novu godinu, seksualno napastovanje žena – a koje se pročitalo kao neka vrst zahtjeva migranata da se europske žene stave na svoje mjesto, odnosno da se ismije njihova osobna i politička sloboda – preokrenuli su i zaoštrili stav prema izbjeglicama i migrantima. Najprije je taj stav bio trijumfalistički i patronizirajuće blagonaklon, a sad se, u dijelu populacije, pretvara u šovinizam i histeriju.
Uglavnom, njemačko društvo bori se da zauzme ravnotežu u vezi s tim pitanjem.
U Njemačku je od rujna ušlo oko milijun i sto tisuća izbjeglica. Na razini statistike, ta brojka, a pogotovo ako se mjeri u europskom kontekstu, nije ništa. Ali kad čovjek pomisli da je potrebno izgraditi novi smještaj, da će se za taj smještaj, jer će biti povoljniji nego što je onaj uz najamninu, boriti i dio Nijemaca, da će porasti konkurencija, pa time i plaće za određene tipove zaposlenja, a pogotovo u nižim slojevima, da treba integrirati djecu u vrtiće, u škole, da je socijalna pomoć izdašna, a da prosječni čovjek gleda u svoj džep, a ne na široku sliku svjetskih i europskih trendova, e onda je jasno da taj ulazak novih građana nije jednostavan. Konačno, i sama je Angela Merkel nedavno uzmakla i rekla da će se većina ovih izbjeglica vratiti, kao što su to napravile i izbjeglice iz balkanskih ratova devedesetih. To je također lukavo politički rečeno, jer s izbjeglicama, uglavnom iz Bosne i Hercegovine, nikad nije bilo u europskim zemljama problema. To je val koji je bio i prošao, a oni koji su se zadržali, uklizali su u domicilna društva. Sad, da li će tako biti i sa Sirijcima, veliko je pitanje. Za vrijeme rata devedesetih, svijet je bio vrlo miran, vrlo siguran i vrlo prosperitetan, a danas više nije tako. Strahovi, imali oni porijeklo u stvarnim činjenicama ili ne, mnogo su jači.
Jaki su i strahovi, a jaka je i stranka AfD. Nakon poziva Frauke Petry njemački parlament listom se ogradio od takvih ideja. Koalicijski partner Angele Merkel, vicekancelar Siegmar Gabriel, koji je i lider SPD-a, zatražio je da se AfD stavi pod obavještajnu kontrolu jer sumnja u to da su AfD demokrati. Ne samo to, nego je i sindikat policajaca odbio njenu ideju kao nehumanu. Ne žele ljudi postati ubojice. Ali 12 posto podrške birača je jako mnogo. Stranka CDU/CSU ima 35 posto, a Zeleni i Linke imaju svaki po deset posto. Liberali, FDP, koji su bili konstanta njemačkog političkog života od kraja Drugog svjetskog rata do nedavno, na prošlim saveznim izborima nisu ni ušli u Bundestag, a da su sada izbori ušli bi s jedva šest posto.
U Europskom parlamentu je bivši utemeljitelj stranke AfD Bernd Lucke. Pravi je Nijemac, kakvi su uglavnom u Bruxellesu, a to znači ozbiljan, sabran, distanciran, korektan i jednostavan, artikuliran, te izravno, bez cifranja, prenosi svoje stavove. Član je Europskih konzervativaca i reformista, ECR, u kojima je i Ruža Tomašić. Oni su nešto desniji od EPP-a, makar se desnica EPP-a po nekim pitanjima nalazi i s parlamentarcima iz ECR-a.
Bernd Lucke je, zajedno s još nekoliko vrlo uglednih profesora i novinara, osnovao AfD godine 2013. Stranka je bila zamišljena kao ona koja bi definirala i artikulirala protivljenje dijela konzervativne, obrazovane njemačke elite politici koju je vodila Angela Merkel u vezi s eurom i odnosom prema Grčkoj i Cipru. Kancelarku nije ni na koji način impresioniralo što je masovna reakcija u Grčkoj i na Cipru na ekonomsko vođenje njihovog spašavanja bila da su Nijemce zvali “nacijima”. Ali, nekima je to zasmetalo.
Stav Bernda Luckea, kako ga je izrazio u mnogim javnim nastupima, bio je da euro nije bio sredstvo za ujedinjenje nego za podjelu Europske unije, da je štetan za europsko jedinstvo, a ne koristan. On i njegovi istomišljenici predložili su plan polagane disolucije eurozone. Prvo bi iz zone zajedničke valute otpali Grčka, Cipar i Portugal. Nakon toga polagano bi se povukla i Francuska. Ostale bi zajedno skrbne i odgovorne Njemačka, zemlje Beneluxa i Finska. Lucke je bio mišljenja da bi one mogle ostati skupa neodređeno vrijeme, a ako bi bilo trzavica, da bi se i one prijateljski razdružile.
Slični su bili engleskim euroskepticima, i zapravo imali slične zahtjeve kakve sada imaju i Cameronovi konzervativci. To znači da bi manje kompetencija ostalo u Bruxellesu, a da bi se dobar dio ovlasti vratio nacionalnim državama.
Kako je u predsjedništvu stranke dvije trećine njih imalo doktorat, AfD su zvali profesorskom strankom. Podržavali su ih razni ugledni ekonomisti, ali i političari iz CDU-a koji su, uoči prihvaćanja Lisabonskog ugovora (a to je neka vrst ustava Europe, iako Europska unija nije država), osporavali novo približavanje.
Međutim, dogodilo se da je AfD počeo privlačiti vrlo desni dio političkog spektra. Desnopopulistička retorika u stranci se pojačala. Bernd Lucke, koji je bio predsjednik stranke, prilično dugo branio je takvu artikulaciju pozivajući se na slobodu govora. Ali profesori u stranci počeli su brinuti, i Lucke također. Iako su ga, na jednom skupu, aktivisti krajnje ljevice fizički napali, Lucke je stao, pogledao tko se sve nakupio oko njega, i rekao: “Aplauz dolazi s krive strane”. Nije to bilo to što su profesori mislili. Oštro su se protivili prevelikoj bliskosti s neskriveno rasističkom Pegidom. Nekoliko mjeseci trajale su frakcijske borbe u AfD-u, a onda je Lucke izgubio političku poziciju, te je nastupila Frauke Petry. To je bilo u srpnju 2015. Nakon toga bilo je još komentatora koji su tvrdili da će nakon Luckeovog odlaska AfD propasti, ali događa se obratno, stranka raste. U mnogim njemačkim saveznim zemljama, njih čak pet, stranka AfD dobila je izbore. Stranku sad podržava nekoliko milijuna ljudi, više na istoku Njemačke nego na zapadu. Štoviše, tvrdi se da je velik broj glasača iz partije Linke, koja je skoro na krajnjoj ljevici, prešao u AfD, dakle u populističku desnicu koja sada ima elemente krajnje desnice.
Stranka sada privlači politički šljam koji je lutao po političkim i društvenim marginama, ali još ne gubi bijesne demokrate, razočarane dvjema velikim strankama. To je stvorilo amalgam koji je potakao njemački Spiegel da AfD proglasi strankom opasnih namjera, a stilizirani portret šefice stranke pred pozadinom na kojoj je arhivska fotografija nacističke mase, objavi na naslovnoj stranici uz naslov “Propovjednica mržnje”. Dakle, tamo se vodi bitka srednjostrujaških medija i politike protiv Alternative za Njemačku. Srednjostrujaši nastoje pokazati da AfD nije nikakva alternativa.
Odluka nekih birača za AfD nije samo glas protesta, kako se uglavnom tumači. Primjerice, politolog Mathias Dilling smatra da su u njemačkoj politici nakon Drugog svjetskog rata na desnici uspješno kombinirani liberalizam, konzervativizam i kršćanska demokracija. Svi pokušaji da se osnuje stranka koja bi bila desnija bili bi gurnuti na krajnju marginu – nije bila ostavljena niša za desnije od centra, a da ipak nije krajnja desnica. Tako je to funkcioniralo sve dok kancelarka Merkel nije, u namjeri da neutralizira SPD i privuče njihove glasače, progutala i asimilirala i neke socijaldemokratske teme.
Tako se otvorio prostor na desnici koji ranije nije postojao, ali otkako ga je CDU/CSU napustio, počeo je nekontrolirano bujati, piše dr. Dilling.
Ako je to točno, onda je AfD kao neka vrst vodiča, atraktora za sve nezadovoljne u Njemačkoj, a dio toga se artikulira kao neugodni njemački nacionalizam. To straši. Mi drugi bismo htjeli da je Njemačka stabilna, jer njena stabilnost naša je, europska, stabilnost. Dvije desne populističke stranke, Nacionalna fronta u Francuskoj i AfD u Njemačkoj, koje rastu, a velike, etablirane stranke ne daju dovoljno jasne odgovore, u ovom trenutku bude nelagodu.