Crtači leševa

Želudac. Crijeva. Ženske genitalije. Tetive i kosti lijeve šake. Površina mozga... sve bi to mogli biti nazivi slika i crteža u pomalo neobičnoj galeriji, široj javnosti potpuno nepoznatoj, u samom centru Zagreba! Tu na zidovima vise odnosno čuvaju se u specijalnim ormarima djela nekih od najpoznatijih hrvatskih slikara, galerija je javno mjesto, što znači da je ulaz potpuno slobodan, međutim nećete je naći ni u jednom umjetničkom vodiču niti na karti galerija glavnoga grada.

Riječ je o Zavodu za anatomiju i kliničku anatomiju Medicinskog fakulteta u Zagrebu, na Šalati, u sklopu bolničkog kompleksa, gdje se čuvaju crteži četvero akademskih slikara koji su od 1917. do 2007. godine za njih slikali medicinske slike odnosno anatomske crteže.

Za cijeli je Medicinski fakultet, do 1990-ih godina, radilo 20-ak akademskih slikara, a na samom Zavodu za anatomiju i danas su izložena slikarska djela koja je naslikalo njihovih četvero autora; prvi je, do 1923. godine, za Zavod slikao Ivan Tabaković, potom od 1931. godine do 1951. Anka Krizmanić, krajem 40-ih dolazi Štefanija Canki Pažić, a od 70-ih godina Edita Schubert. Nastavili su tako staru praksu da anatomske crteže rade vrhunski umjetnici, kojoj je začetnik veliki Leonardo da Vinci, koji je bio među prvim umjetnicima koji su imali priliku crtati “na obdukcijskom stolu”, odnosno koji je imao pristup mrtvim ljudskim tijelima u znanstvene svrhe.

Anka Krizmanić od hrvatskih je “crtača leševa” najpoznatija. U jednoj njenoj biografiji navodi se da je “osmogodišnji rad na Medicinskom fakultetu prekinula 1939. godine” te prešla u slobodne umjetnike. Postoji i podatak da od veljače 1946. do 31. siječnja 1951. Anka Krizmanić ponovno radi kao crtač na Medicinskom fakultetu.

Angažman za novac Inače sredina 1930-ih godina u životu Anke Krizmanić poznata je po tome što je najveći dio vremena provodila s njemačkim slikarom Ludwigom Weningerom, a to će se intimno prijateljstvo nastaviti za vrijeme rata u Karlovcu; sudjelovala je na izložbi “Pola vijeka hrvatske umjetnosti” 1938. – 1939., a kad se poslije rata vraća crtanju na medicini, nije to bio povratak poslu iz snova, nego angažmanu koji je vrsnim crtačima i crtačicama omogućavao da prežive u vremenima kad ih slikarstvo nije moglo prehraniti.

“Ne znamo točno koja slika od njih četvero što su radili za Zavod i koje su na našim zidovima pripada kojem slikaru. Vjerujem da ćemo jednog dana uz povjesničare umjetnosti pokrenuti to pitanje”, rekla nam je Lovorka Grgurević, predstojnica Zavoda za anatomiju i kliničku anatomiju Medicinskog fakulteta.

“Jako se malo zna i općenito o akademskim slikarima na Zavodu, iako je njihov doprinos bio velik. Postoji tek jedan odličan članak ‘Medicina u crtežu’ – objavljen u našem časopisu Medicinar – Maje Arčanin Špehar, koja je također bila slikarica Medicinskog fakulteta...”, kaže ravnateljica Zavoda.

Medicinski slikari godinama su bili ključni za vizualnu i likovnu komunikaciju u obrazovanju, odgoju studenata i popularizaciji medicine. Pomalo neobično čuti u vremenima kad se sve “za sekundu” nađe na internetu, ali... još do prije nekoliko desetaka godina saznati detaljno kako izgleda srce ili neki drugi organ, žila, kost itd., bez radova spomenutih slikara bilo je nezamislivo.

“Do danas nije valoriziran njihov doprinos niti mjesto koje zauzimaju u obrazovnom procesu i odgoju na Medicinskom fakultetu u Zagrebu”, zapisala je akademska slikarica Maja Arčanin Špehar.

Medicinski fakultet bio je jedna od rijetkih obrazovnih institucija koja je od osnutka zbog prirode svoje nastave zasnivala stalni radni odnos s likovno profesionalno obrazovnim ljudima, akademskim slikarima, koji su kao likovni suradnici crtači radili crteže, tj. medicinske ilustracije, u funkciji nastave.

...

ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU GLOBUSA