EKSKLUZIVNO

DAMASK: GRAD GLADIPrijestolnica se udvostručila. Na tržnici se povrće kupuje na komad: mnogima je jedna jedina rajčica cijeli dnevni obrok

Prijestolnica se udvostručila: tri i pol milijuna izbjeglica nagrnulo je s istoka zemlje. Spasili su se od Islamske države, a sad bi mogli skapati od gladi. Na tržnici se povrće kupuje na komad: mnogima je jedna jedina rajčica cijeli dnevni obrok
 Snimke: Goran Šafarek








Gamal Issa sjedi u kavani hotela Sultan u Damasku. Dok ispija kavu, pažljivo pomiče ruke, a tijelo okreće vrlo sporo. Još osjeća rane od metka iako su prošle već dvije godine otkako je ranjen. Došao je u posjet prijatelju koji u hotelu živi, a povezuje ih rodni grad iz kojeg su protjerani 2013. Ovdje je riječ o Raki koja se posljednju godinu i pol povezuje sa zloglasnom terorističkom organizacijom, Islamskom državom. Ona je njihov glavni grad i centar uprave. No Raku su isprva zauzeli borci al-Nusre (sirijski ogranak al-Kaida) i Oslobodilačke vojske Sirije. Upravo su oni odgovorni za pokušaj ubojstva Gamala Isse, kirurga, koji je i sam podvrgnut teškim operacijama i jedva je izvukao živu glavu.

“Pomno su planirali moje ubojstvo, ali nisu uspjeli, iako su me pogodili sedam puta”, kaže Gamal pokazujući rane na rukama i na trbuhu.

Pošto je kao kirurg operirao i liječio ranjene sirijske vojnike, a i pripadnik je gradske elite, nije trebalo dugo da dođe na crnu listu militantnih milicija. Poslije nesretnog događaja prebačen je u bolnicu u Latakiju, a danas s obitelji živi u Damasku.

Njegov prijatelj, po struci odvjetnik, htio je ostati anoniman zbog sigurnosti svojih roditelja koji još žive u Raki, danas pod kontrolom ISIL-a.

“Prije nekoliko mjeseci su me intervjuirali za televiziju al-Manar. Poslije prikazivanja priloga uhitili su mi oca i u zatvoru ga držali tjedan dana. Ne bih volio da se to ponovi, nadam se da me razumijete.”

Imućniji si za smještaj mogu priuštiti hotel, ali većina izbjeglih iz istočne Sirije ili ruralnog dijela Damaska žive u kampovima ili unajmljenim stanovima. Damask je prije rata imao oko tri i pol milijuna stanovnika, a danas čak sedam milijuna. Posla je malo, inflacija je visoka, a česte su redukcije struje i nestašice goriva. Na ulicama vojne kontrole, cestovne blokade, nacionalne zastave na vratima trgovina i plakati koji pozivaju građane da se pridruže vojsci u oslobođenju zemlje.

Snimke: Goran Šafarek

DUMA Globusov reporter na jednoj od kontrolnih točaka u predgrađu Damaska

Hotel Sultan, s početka priče, kultno je mjesto u kojemu su prije rata rado odsjedali backpackeri otkrivajući jedan od najstarijih gradova na svijetu. To potvrđuju brojne novčanice na zidu iza recepcije i putnička literatura na dvadesetak stranih jezika. Baš kad je turistička industrija bila u najvećem zamahu započeo je sukob koji će sve, pa tako i turizam, baciti na koljena. Danas, kad građani vide stranca kako šeće gradom, smatraju to egzotičnom pojavom i drago im je što se netko zanima za njihovu situaciju.

“Prije krize turizam je u Siriji bio vrlo dobar. Posebno su važne bile arheološke misije koje su privukle goste željne povijesnih spomenika i kulture. Danas je sve to nestalo. Turizam nam se smanjio za sto posto. Jedini stranci koji nam dolaze su novinari”, objašnjava Nabil Mocau, recepcionar koji u hotelu Sultan radi punih trideset godina, te dodaje: “Ovo je prljavi rat u kojemu su islamske radikalne organizacije poduprte od zaljevskih zemalja gurnute u Siriju da zbace režim.”

Zakharia Hag Hosen pokazuje na tržnici Zablatani mjesto na kojem je prije godinu dana, zbog eksplozije granate, poginuo njegov sin. Diže ruku i prstom pokazuje u daljinu okrivljujući za smrt militante koji se nalaze petstotinjak metara od tog mjesta. Granatiranje rubnih područja grada nije rijetkost.

Spomenuta tržnica centar je za preprodaju voća i povrća iz raznih dijelova Sirije. Otkad su se ruske zračne snage uključile u rat u Siriji, prometni pravci postaju sigurniji i lakši za transport pa tako i namirnice iz mnogih dijelova zemlje stižu do glavnoga grada.

“Cijene prijevoza su se udeseterostručile, a goriva uvijek manjka. Prisiljen sam kupovati skuplju naftu na crnom tržištu jer u regularnoj nabavci moram dugo čekati i posao pati”, govori Mohamed Daud, trgovac povrćem iz Latakije.

Zbog cijene nafte oslabljena je i sama proizvodnja, a da ne govorimo kako je u mnogim dijelovima zbog rata u potpunosti nemoguća. Sirija je nekad izvozila hranu, a danas jedva prehranjuje svoje stanovništvo, primajući donacije raznih humanitarnih organizacija.

Dok povrće stigne na tržnice u gradu, njegova cijena već se udvostruči. Lako je primijetiti da se kupuje manje, iako su tržnice šarene i pune života. Na jednoj od njih, Bab el Jabi, trgovac Iman al Samman objašnjava navike svojih sugrađana i promjene cijena proteklih nekoliko godina.

Snimke: Goran Šafarek

TRŽNICA ZABLATANI Namirnice iz mnogih dijelova zemlje stižu do glavnoga grada, ali su preskupe za većinu stanovnika

“Pogledajte ovu rajčicu. Nekome će ona poslužiti kao dnevni obrok i kupit će samo nju. Ljudi često kupuju samo jedan komad povrća. Kilogram rajčice nekad je koštao pedeset funti, a danas košta četiristo. Ljudi uglavnom kupuju samo najosnovnije.”

Organizacija UN-a World Food Programme svakodnevno dijeli pakete humanitarne pomoći na punktovima diljem Sirije. U paketu se nalaze najosnovnije stvari poput riže, ulja, bulgura ili konzervirane hrane. Trenutačno se brinu o više od četiri milijuna ljudi, a taj broj je u konstantnom porastu. Kako neslužbeno doznajemo, hrana će se uskoro distribuirati i u gradove pod kontrolom Islamske Države, u Raku i Deir ez-Zor, zračnim putem. Hrana koja se distribuira kupljena je u inozemstvu, kako se ne bi poremetilo tržište u Siriji, što bi dovelo do porasta cijena i još gore situacije za stanovništvo.

Plaća nekoga tko radi kao službenik u Vladinu uredu ili u telekomu često ne prelazi stotinu dolara. Inflacija je ta koja pogađa uvoznike jer dolar je prije rata vrijedio pedeset funti, a danas je njegova cijena četiristo četrdeset i raste na svakodnevnoj bazi. Trgovac začinima, Nader al-Akkad, poduzetnik koji je stvorio pravo malo bogatstvo, izgubio je puno. S dvadeset i sedam radnika pao je na samo tri i na jednu trgovinu u centru grada.

“Da sam htio, mogao sam otići u Europu i skrasiti se negdje gdje nema rata, ali Sirija je moj dom i odlučio sam ostati ovdje bez obzira na sve”, govori Nader al-Akkad u restoranu hotela Four Seasons u centru Damaska.

Mjesto u kojem vodimo razgovor elitni je prostor u kojemu se susreću poduzetnici i političari. Teško je ne pomisliti da se samo nekoliko kilometara odavde vode krvave borbe. Nadrealnost ratnog vihora dolazi do svog vrhunca. Jedni piju kavu, dok drugi puštaju krv.

Kad prolaznike na ulici upitamo kakav im je život posljednjih nekoliko godina, najčešće odgovaraju da je sve u redu. Djeluje kao da je to nešto što moraju reći jer “sve u redu” ne može biti ni u snovima.

U jednoj kavani nalazimo mladog čovjeka, očito pripadnika nekadašnje srednje klase, obrazovanog u Londonu. U neformalnom razgovoru govori nam kako je ekonomija loša i da zbog ratne situacije raste korupcija. Bogati se sve više bogate, a siromašni ostaju i bez onog malo što imaju. Čim smo odlučili uključiti kameru kako bi nam dao intervju, on svoju izjavu mijenja tako da zaobilazi kritiku situacije relativizirajući je uz izjavu kako je “sve u redu i kako u Damasku postoje mnoge prilike”.

“Moramo krenuti ispočetka, zaboraviti sve što se dogodilo, svu nevolju iz prošlosti i početi novi život s novom odlučnošću kako bismo poboljšali životni standard i stvorili radna mjesta”, kaže između ostalog u svojoj litaniji.

Damask je oduvijek bio poznat po noćnom životu. Boravak u kavani uz čaj, kavu i nargilu običaj je mnogih njegovih stanovnika. Prilikom zadnjeg posjeta, u travnju 2015., bila je očita promjena takvog načina života. Već oko ponoći ulice su postajale prazne i samo bi pokoji automobil prošao širokom avenijom. Situacija je sad još gora. Već oko deset sati grad se pretvara u pustoš, a zvuk agregata prodire kroz noć. Čuju se i granate iz južnih predgrađa. Danju se do tamo može odvesti lokalnim taksijem. Život i smrt odvijaju se jedno pored drugog.

Nebo iznad Damaska paraju zrakoplovi sirijske vojske, a s druge strane, one pobunjeničke, svako malo doleti granata. Upravo je tijekom pisanja ovog teksta stigla vijest da je pogođeno područje gradića Sahnaje, jugoistočno od Damaska, pri čemu su dvije osobe poginule, a nekoliko ih je ozlijeđeno.

Još 2013. bilo je upitno hoće li se režim u Damasku održati, a samim tim i grad Damask. Militanti su ga držali u poluokruženju nadirući taktikom tunelske borbe, koristeći faktor iznenađenja. U posljednje vrijeme, napose od ulaska ruskog zrakoplovstva, osjeća se napredak Asadove vojske, a predgrađa se sve više pretvaraju u izolirane džepove u kojima su okružene militantne skupine.

Skupina je mnogo, a najveća je svakako Jaiš al Islam, odnosno Islamska vojska, koja se nalazi u Istočnoj Guti i Dumi, na sjeveroistoku ruralnog dijela Damaska i broji dvadesetak tisuća boraca. Na jugu, u četvrti Jarmuk i susjednoj Hadžar al Asvad, još je u okruženju četiri tisuće vojnika Islamske države koji već neko vrijeme pregovaraju o povlačenju prema svojoj utvrdi Raki.

Iako se do prve linije, zbog blizine, dolazi vrlo lako, u samom gradu teško je uočiti realnost vojnih operacija.

“U Damasku je situacija bitno drukčija od slike koju prenose svjetski mediji. U gradu život teče normalno, ljudi rade, djeca idu u školu. U predgrađima je nemirno, ali nadamo se da će uskoro doći mir. Ovdje je ipak rat i očekivano je da u mnogim područjima vlada kaos, ali Sirijci su jaki i vjerujem da će prevladati tu krizu”, govori mladi zaposlenik telekoma Yazan Kaakah dok ispija prvu jutarnju kavu prije odlaska na posao.

Snimke: Goran Šafarek

PRIVID MIRA “U središtu grada Damaščani rade, sjede u kavanama, djeca idu u školu... U predgrađima je nemirno”

U trenutku dolaska u Dumu ispred grada stoji konvoj humanitarne pomoći u organizaciji Crvenog polumjeseca. Sirijski vojnici čuvaju liniju, pucaju prema drugoj strani, a borci Islamske vojske uzvraćaju istom žestinom. Udaljeni su samo stotinu metara. Tlo se zatrese od jake detonacije bombe bačene iz zraka, ali život civila se odvija kao da je to najnormalnija stvar na svijetu.

Djeca ganjaju loptu, na užetu se suši rublje i trgovine mješovitom robom otvorene su iza svakog ugla.

Časnici nam kažu da se s druge strane nalazi oko dvjesto tisuća stanovnika, ali teško je reći koliko je među njima militanata. Upravo zbog toga propuštaju konvoj humanitarne pomoći, kako bi izbjegli slike izgladnjelog naroda, koje su nedavno preplavile svjetske medije u slučaju grada Madaje.

Izbjeglička kriza pogodila je Europu, ali pogađa i samu Siriju. Populacija Damaska udvostručila se od početka sukoba. I dok većina izbjeglica u susjednim državama, Turskoj, Libanonu i Jordanu, boravi u velikim šatorskim naseljima, u Damasku su oni smješteni u stanove koje su unajmili ili u hotele koji služe kao utočišta.

Većina izbjeglih stigla je iz okolice Damaska ili iz južnog dijela Sirije. Oni koji su slabijeg imovinskog stanja smješteni su u 129 manjih kampova u okolici grada i u 242 zgrade koje služe kao utočište. U centrima im je osigurana dostava hrane i škola za djecu. Posao uglavnom obavljaju volonteri, a stanovnici se nadaju što prije vratiti u svoje domove. Iz razgovora doznajemo da su mnogi od njih stigli iz samo desetak kilometara udaljenih područja.

Kad smo ih upitali jesu li razmišljali o odlasku u Europu, odgovor je bio jednoznačan: ovo je naš dom i ovdje ćemo ostati. No vrijedi spomenuti kako je većina izbjeglica koje dolaze u Europu porijeklom iz sjeverne Sirije, iz potpuno devastiranih krajeva poput Alepa i okolice.

Jedan od onih koji su odlučili ostati i pomoći svojoj zemlji je i doktor Abdulkarim, profesor arheologije i direktor u uredu za antikvitete. On se bavi očuvanjem kulturne baštine i bori se protiv krijumčarenja starina iz Sirije.

“Iz mojih saznanja većina krijumčarskih ruta prolazi do turske granice ili do Libanona. Teško je pratiti tisuće ukradenih predmeta, ali trudimo se senzibilizirati svjetsku zajednicu o toj temi”, govori nam doktor u svojem uredu iznad Nacionalnog muzeja koji je u potpunosti ispražnjen kako ne bi dopao u ruke militanata.

Doktor Abdulkarim nekad je zarađivao dvije i pol tisuće eura mjesečno, a danas mu je plaća, kako kaže, deset puta manja, odnosno nešto viša od dvjesto eura.

“Posao koji odrađujem na očuvanju kulturne baštine u potpunosti je volonterski.

Nije mi lako. Živim od pomoći svoje braće i jedva krpam kraj s krajem, ali nikad nisam mislio napustiti Siriju iako su mi kao profesoru arheologije sa svjetskom reputacijom otvorena mnoga vrata. U studenom 2015. sudjelovao sam na simpoziju u Parizu. Samo tri sata poslije mog predavanja dogodio se bombaški napad koji je odnio više od stotinu života. Tad mi je kroz glavu prošla misao da sam možda ipak sigurniji u Damasku nego bilo gdje drugdje. Terorizam nije samo problem Sirije, to je problem cijelog svijeta i meni, kao Sirijcu, bolje je da se protiv tog zla borim u svojoj domovini nego da bježim drugdje, gdje će me dočekati taj isti problem. Da. Ostat ćemo u Siriji”, zaključuje.

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA:

Related content

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
04. ožujak 2024 16:16