Prije točno 25 godina održani su prvi slobodni (višestranački) izbori u Hrvatskoj nakon Drugoga svjetskog rata. Bio je to početak nove ere u hrvatskoj, ali i puno široj povijesti, koji se poklopio s padom komunizma u Europi i ukidanjem bipolarne podijeljenosti Europe i svijeta na socijalistički (komunistički) Istok i kapitalistički Zapad. Sada je – početkom 1990-ih – sve postalo Zapad, pa se tako zvao i jedan dnevni informativni politički list pokrenut u Zagrebu negdje u to vrijeme.
Prvi krug izbora održan je 22. i 23. travnja, a drugi krug 6. i 7. svibnja 1990. Pobijedila je, i to trijumfalno, Hrvatska demokratska zajednica, predvođena dr. Franjom Tuđmanom. HDZ je osvojio 42 posto glasova biračkoga tijela (ili 58 posto zastupničkih mjesta u Saboru – zahvaljujući većinskom izbornom sustavu), drugoplasirani je bio Račanov SKH-SDP sa 26 posto osvojenih glasova (ili 30 posto zastupnika u Saboru), dok je na trećemu mjestu bila Koalicija narodnog sporazuma s 15 posto glasova i 21 mandatom u Saboru.
Koalicija narodnog sporazuma: koalicija stranaka uoči izbora 1990. u kojoj su bili Ivan Supek i Savka Dabčević-Kučar
Koliko je pobjeda dr. Tuđmana i HDZ-a bila uvjerljiva i superiorna, toliko je Koalicija narodnog sporazuma razočarala, osobito ako se ima na umu činjenica da su se na njezinu čelu nalazili proslavljeni lideri Hrvatskoga proljeća iz 1971. Savka Dabčević-Kučar i Miko Tripalo. Pratio sam sve te događaje izbliza i pouzdano znam da je Savka na tim izborima previše kalkulirala (pa se u tom svom ultraziheraškom pristupu totalno preigrala). Ona je pošla od (pogrešne) pretpostavke da je Franjo Tuđman diktator koji se neće moći dugo održati na vlasti, da će ga hrvatski narod, kad se uvjeri u njegovu autoritarnost, relativno brzo smijeniti i poslati u ropotarnicu povijesti, nakon čega bi onda nastupilo njezino (Savkino) novo “zlatno doba”, kao sinonim za istinsku i pluralističku hrvatsku demokraciju.
Prvi opći sabor HDZ-a u dvorani 'Vatroslav Lisinski,' 25. veljače 1990.
U tom je pogledu Savka Dabčević-Kučar ciljano osnovala svoju, Hrvatsku narodnu stranku tek u listopadu 1990. (pola godine nakon izbora), kako bi imala spremnu političko-stranačku infrastrukturu za taj svoj superambiciozni naum. Drugim riječima, nije se htjela politički potrošiti prije izbora. Ali sve su to bili planovi napravljeni na isuviše krhkim i krivo postavljenim temeljima. Franjo Tuđman ne samo da je preživio tih prvih (najkritičnijih) godinu, dvije, ili tri svog predsjedničkog mandata – kao prvi predsjednik osamostaljene, a onda, ubrzo, i međunarodno priznate hrvatske države – nego je, u Domovinskom ratu 1991.–1995., zaključno s akcijom “Oluja” u kolovozu 1995., postao neupitni simbol slobodne i neovisne hrvatske države, pa čak i kod mnogih ljudi, odnosno građana RH, koji ga u ono prvo vrijeme, neposredno nakon njegova dolaska na vlast, nisu pretjerano uvažavali.
Kao novinar magazina Start pratio sam i analizirao sva ta prijelomna događanja u Hrvatskoj – od jeseni 1989. do svibnja 1990. – takoreći iz dana u dan, iz čega je poslije nastala i moja knjiga “Banket u Hrvatskoj” (objavljena početkom ljeta 1991.). Neke slike i neke detalje pamtim i danas vrlo živo, kao da su se dogodili još jučer ili prekjučer.
Prije svega, to su one čuvene barake u Savskoj, gdje sam, valjda negdje u ožujku 1990., Franju Tuđmana prvi put upoznao. Posrednik u tom našem upoznavanju bio je danas pokojni doajen HDZ-a – poslije “čuvar državnoga pečata” – Ivan Milas.
Pamtim nadalje veličanstveni miting HDZ-a i dr. Franje Tuđmana na nekadašnjem Trgu Francuske Republike – koji se danas zove upravo Trg dr. Franje Tuđmana. Bilo je to u nedjelju, na Cvjetnicu. Već se tada u zraku moglo osjetiti da će HDZ s neviđenom lakoćom pobijediti na izborima, a dojam o njegovoj unaprijed zajamčenoj pobjedi dodatno su pojačavali HDZ-ovi zaštitari nazočni na tom skupu, koji su bili obučeni u vojne uniforme što su, barem u nekim detaljima, pomalo podsjećale na nekadašnju hrvatsku domobransku vojsku.
Također sam bio i na HDZ-ovu predizbornom mitingu na Klaki u zagrebačkoj Dubravi, na uskrsni ponedjeljak 1990., na kojemu je Tuđman i eksplicitno (unaprijed) obznanio svoju pobjedu – toliko je bio siguran u nju. Inače, glavni mu je konkurent u Dubravi, kao pripadnik tabora KNS-a, bio današnji haški osuđenik general Slobodan Praljak. Praljak je, inače, bio član Hrvatske demokratske stranke (što su je predvodila braća Marko i Vladimir Veselica), nastale nakon rascjepa Veseličinih ljudi od Franje Tuđmana još u pionirskim danima hrvatskoga višestranačja, negdje u jesen 1989.
Nakon blistave izborne pobjede, čelnici HDZ-a, predvođeni dr. Tuđmanom, održali su svoju prvu sjednicu u dvorani restorana “Globus” na Zagrebačkom velesajmu, 14. svibnja 1990., na kojoj je definitivno pao dogovor da će se prva, konstituirajuća sjednica Hrvatskoga sabora – u novome, višestranačkom sazivu – održati 30. svibnja, dakle onoga velikog i povijesnog dana što smo ga, sve do ustavnih promjena 2001., slavili kao Dan državnosti.
Vjerojatno nema bolje i zahvalnije osobe za oživljavanje uspomena na taj veliki povijesni dan 30. svibnja 1990. od prvog predsjednika toga Sabora, doajena Hrvatske demokratske zajednice Žarka Domljana (rođ. 1932. u Imotskom).
Spletom okolnosti, Domljana dosad nisam imao prilike upoznati, sve do ovih dana, kad sam ga zamolio za suradnju sa mnom, na ovoj – nazovimo je tako – “jubilarnoj” temi. Primio me, zajedno sa svojom suprugom, u svom domu u Kukuljevićevoj, nedaleko od Britanskoga trga.
Zgrada u kojoj živi poveća je četverokatnica koja se sastoji od nekoliko stanova. Domljan stanuje na zadnjem katu, u stanu s prostranim balkonom s kojega se pruža prekrasan pogled prema jugozapadu i voćnjaku što je odmah tu blizu, ispod ili tik do balkona. U toj istoj zgradi, kat ili dva niže, živi i poznati ekonomist Velimir Šonje.
Žarko Domljan je danas još uvijek vitalan, dobrodržeći, pristaloga izgleda, mentalno svjež i, što je najvažnije, vrlo artikuliran u razgovoru.
Nije mi trebalo puno vremena pa da se uvjerim da je 30. svibnja 1990. zasigurno najdraži i najuzbudljiviji dan u njegovu životu. Tim mu je više žao što se taj dan više ne slavi kao Dan državnosti RH, a taman je, kako se to obično kaže, “uhvatio korijenje” u (gotovo) čitavom hrvatskom narodu.
– Toga smo dana – rekao mi je na početku razgovora – svi mi, prvi saborski zastupnici, bili u jednome velikom zanosu, ushitu, erupciji, deliriju, transu... To je za mene jednako jak i svjež doživljaj, kao da se jučer zbio, i ništa ga kasnije nije moglo prekriti u drugi plan. Cijela je atmosfera u gradu bila “povišena”, taj dan je otpočetka bio nevjerojatan, sve se jedno za drugim smenjivalo...
Središnji događaj dana svakako je bila svečana konstituirajuća sjednica novoga Sabora, koja je počela u 10 sati ujutro. Prije sjednice održana je misa (s početkom u 9 sati), u zagrebačkoj katedrali, što ju je predvodio zagrebački nadbiskup i kardinal Franjo Kuharić.
Prije prvog zasjedanja Sabora u katedrali je ujutro misu držao kardinal Franjo Kuharić a uz Franju Tuđmana misi su prisustvovali Antun Vrdoljak, Žarko Domljan, Josip Manolić te brojni saborski zastupnici
– Ja sam Kuharića – otkrio mi je Domljan jedan nepoznati detalj – prethodno otišao zamoliti da ta misa bude na Trgu sv. Marka. On mi je, međutim, rekao da on osobno želi služiti tu misu, ali da inzistira da ona bude u zagrebačkoj katedrali, na Kaptolu. Jer, katedrala je ipak – katedrala. Tijekom mise predsjednik Franjo Tuđman, Antun Vrdoljak i ja sjedili smo u prvom redu (Tuđman sasvim u sredini), na lijevoj strani kora, koji je donekle isturen u odnosu na oltar, tako da nam je Kuharić na neki način bio odostraga. I sad, kako dr. Tuđman nikada prije nije bio na misi, nije znao ništa izgovoriti, pa čak nije znao ni u kojim trenucima treba ustati. Uvijek sam ga morao lagano trknuti rukom, da mu dam znak da treba ustati...
Na kraju mise, cijela je (prepuna) katedrala zapljeskala novom predsjedniku Tuđmanu, a zasvirana je i hrvatska himna “Lijepa naša”. Točnije rečeno – po Domljanu – ona je naprosto “zagrmjela” s katedralskih orgulja. Himna se pjevala i u dvorištu Nadbiskupskoga dvora, kada su saborski zastupnici izlazili iz crkve (kroz južni izlaz) i žurno se ukrcavali u automobile kojima su se prevezli do Sabora, gdje je već sve bilo spremno za početak prve, konstituirajuće saborske sjednice.
Sjednicu je otvorio najstariji saborski zastupnik u tom trenutku, HDZ-ovac Stjepan Sulimanac, nastavio ju je novoizabrani predsjednik Sabora Domljan, dok je središnji govor – vrlo umjeren, odmjeren i racionalan – održao prvi predsjednik tada još uvijek (sve do 25. srpnja 1990.) Socijalističke Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman.
Nakon konstituirajuće sjenice prvog višestranačkog Sabora na Markovu trgu nove saborske zastupnike čekala je razdragana masa
Domljan se u razgovoru sa mnom prisjetio i nekih vrlo zanimljivih detalja koji su se tih dana događali iza kulisa.
– Desetak dana prije sjednice – rekao mi je Domljan – došao sam Anđelku Runjiću Bambeu, dotadašnjem predsjedniku Sabora SRH, i s njim malo popričao. On me, na neki način, uveo u neke “tajne” predsjednikovanja Saborom, koje meni još nisu bile poznate. Uz ostalo, uveo me u jednu pokrajnju prostorijicu u kojoj se nalazila jedna kasa. Pokazao mi je prstom na nju i rekao, pomalo zagonetno: “Žarko, tu su ti, unutra, jako važni dokumenti, za slučaj rata i izvanrednog stanja!” Bio sam iznenađen, nisam mogao pojmiti što bi unutra moglo biti. Tri mjeseca kasnije, kad se situacija u Hrvatskoj već opasno počela komplicirati, nisam odolio a da ne naredim svojoj tajnici da otvorimo tu kasu pa da vidimo što to u njoj ima. Tko zna, možda će nam i zatrebati. I mi to odblokirasmo, kad tamo – kasa je bila potpuno prazna! Službe su, očito, na vrijeme maknule sve “kompromitirajuće” dokumente!
Franjo Tuđman i sabornici sišli su, niz špalir, pješice niz Radićevu ulicu
Saborska tajnica prvog predsjednika Hrvatskoga sabora Žarka Domljana zvala se Branka Radonjić. Ona po nacionalnosti nije bila Hrvatica nego (najvjerojatnije) Crnogorka. Nju je Domljan bio naslijedio od bivšeg predsjednika Sabora SRH Anđelka Runjića.
– Prigodom primopredaje dužnosti – otkrio mi je Domljan – Runjić me zamolio tri stvari. Samo te tri, ali njemu, očito, jako važne. Prvo, da zadržim tajnicu Branku Radonjić. Drugo, da zadržim starog šofera Matu (koji je bio podrijetlom negdje iz okolice Šibenika). A treće, da gae uvijek, pa i na svečanoj konstituirajućoj sjednici Sabora, ne oslovljavam sa “gospodine Runjiću”, nego njegovim nadimkom – Bambe. Prva dva zahtjeva sam mu ispunio, ali treći nisam, bilo mi je ipak neugodno, pa i neprilično, oslovljavati ga na tako važnom i svečanom političkom događaju najobičnijim nadimkom, i to baš takvim – Bambe.
Velika svečanost na tadašnjem Trgu Republike
Domljan nije dao otkaz Branki Radonjić – ona je, štoviše, bila tajnicom Sabora punih pet godina, sve do 1995. A onda...
– I moj nasljednik na dužnosti predsjednika Sabora, Stipe Mesić, zadržao je staru tajnicu Branku. Jednako je tako postupio i Nedjeljko Mihanović, koji je Mesića naslijedio nakon raskola i odvajanja HND-ovaca (Mesića i Manolića) od Tuđmana i HDZ-a. Međutim, kad je na čelo Sabora 1995. došao Vlatko Pavletić, prvo što me upitao bilo je: “Žarko, a što je ta žena? I odakle je ona? Radonjić nije hrvatsko prezime.” Isti čas ju je otpustio.
Anđelko Runjić Bambe moj je stari prijatelj, još od te, 1990. godine. Njemu sam posvetio zadnje poglavlje moje knjige “Banket u Hrvatskoj”, u kojoj sam detaljno opisao ta prijelomna vremena rađanja višestranačja u Hrvatskoj. Nazvao sam ga, ovih dana, telefonom, da mi sa svoje strane prokomentira ova Domljanova sjećanja, ali, nažalost, nije za to bio spreman. Rekao mi je da je nepokretan, odnosno da cijelo vrijeme leži u krevetu.
U vezi s Domljanom – on me, u našem drugom (telefonskom) razgovoru, dan ili dva nakon mog posjeta njemu, zamolio da ne propustim istaknuti jedan bitan detalj što mi ga je zaboravio spomenuti prigodom našega prvog susreta. A, nažalost, bio je dosta neugodan – ne samo za njega osobno.
– Vidite – rekao mi je Domljan – jedna je stolica na toj svečanoj, konstituirajućoj sjednici Sabora bila prazna. Na njoj nitko nije sjedio. Bila je to stolica rezervirana za mitropolita zagrebačko-ljubljanskog Jovana Pavlovića, episkopa Srpske pravoslavne crkve. On je, štoviše, bojkotirao i sve ostale svečane sjednice Sabora, a ne samo ovu, od 30. svibnja 1990. A nije dolazio ni na primanja što ih je, u Predsjedničkim dvorima, sazivao predsjednik RH Franjo Tuđman. Prvi put se odazvao pozivu tek 1999., kad je Tuđman bio pri kraju. Srbi, nažalost, nisu priznavali hrvatsku državu. I ta će me slika pratiti u mojim mislima tako dugo dok sam živ – ta prazna, zlokobna stolica u sabornici.
Drugi dio mog razgovora sa Žarkom Domljanom, u njegovu stanu u Kukuljevićevoj, poprimio je, međutim, pomalo neočekivan tok. Bilo je to u onome trenutku kada smo počeli komentirati govor predsjednika Tuđmana, izrečen na toj svečanoj saborskoj sjednici. Domljan ga je ocijenio “razumnim, državničkim, strateškim” – kao što to i priliči jednome predsjedniku države – ali... Ali...
Žarko Domljan ima određenih prigovora na račun predsjednika Tuđmana kada je riječ o njegovoj glasovitoj koncepciji pomirbe. On, zapravo, smatra da je dr. Tuđman u novoj hrvatskoj državi (ipak) trebao sprovesti lustraciju – a ne bezuvjetno inzistirati na općenacionalnome pomirenju – uz bitnu napomenu da i on (Domljan) smatra da to nije trebalo učiniti odmah po osamostaljivanju RH, dakle ne još početkom pa niti u cijeloj prvoj polovici 1990-ih, ali zato, svakako, nakon “Oluje”, kada je Domovinski rat bio završen i kada je hrvatska država napokon bila oslobođena.
O tome je Domljan imao i više razgovora s dr. Tuđmanom, koji su, po njegovim sjećanjima, protekli ovako :
– God. 1996. i 1997. rekao sam Tuđmanu, nekoliko puta: “Predsjedniče, mi smo sad postigli što smo htjeli, pobijedili smo sve naše neprijatelje, naša je zemlja sada slobodna, pa smatram da je vrijeme da vidimo tko je sve s nama. Kada smo bili u ratu, tada su nam svi ljudi bili potrebni i dobro je da nismo gledali tko je tko. Ali sada, kada budemo gradili – treba vidjeti tko nam je u tom zanosu stvaranja hrvatske države zapravo bio prišao i tko je i danas tu, među nama...” Tuđman, međutim, nije pokazao interes za tu temu. Nije mi dao za pravo. Odgovorio je: “Ne može to tako, Žarko, to bi stvorilo velike podjele u našem društvu i državi!” Ja sam, opet, imao drugačije mišljenje. Bio sam uvjeren da bi takva vrsta provjere dodatno ozdravila hrvatsko društvo, umjesto da ga podijeli.
– Vidite – naglasio mi je Žarko Domljan – pomiriti se mogu samo ljudi, ali ne i ideologije. Tuđman je, međutim, mislio da se i ideologije mogu pomiriti. I tu je on bio na skliskom terenu. On je, zapravo, bio opterećen vlastitom prošlošću. Govoreći o pomirbi on je mislio i na pomirbu njegove partizanske prošlosti (i boravka u Beogradu, na dužnostima u JNA) i njegova kasnijeg obraćenja u Zagrebu. Njegova je pomirba zahvaćala puno toga što je nepomirljivo.
Domljan mi je o dr. Tuđmanu i njegovoj koncepciji pomirbe rekao još i ovo:
– Tuđman je bio stariji čovjek, 1922. godište, već u poznijim godinama. On je zapravo bio komunist koji je u svojoj velikoj preobrazbi prešao u nacionalizam – što je ponovno bio jedan fanatizam i jedna ideologija – pri čemu se ipak nije mogao odreći komunizma i svojih nekadašnjih zanosa. Po mom mišljenju, Tuđman u biti i nije doživio neko svoje unutarnje obraćenje, nego je na svoj ishodišni komunizam, na svoj nekadašnji komunistički fanatizam, nadodao nacionalistički fanatizam.
Takav mi je svoj doživljaj Franje Tuđmana i njegovih preobrazbi Domljan potkrijepio i jednim vrlo karakterističnim i slikovitim primjerom – famoznom bistom Josipa Broza Tita u Uredu Predsjednika na Pantovčaku.
– Za jednog od mojih posjeta Pantovčaku – kaže Domljan – upitao sam predsjednika Tuđmana, pokazujući mu na Titovu bistu u predvorju Ureda: “Kad ćete ovoga maknuti, predsjedniče?” Upitao me, pomalo iznenađeno: “A kojega da maknem, Žarko, na što mislite?” “Evo ovoga ovdje – mislim na Tita!”, odgovorio sam. Tuđman je, međutim, nevoljko zavrtio glavom: “Nemojte tako govoriti, ja to neću učiniti. Tito je ipak jako zaslužan, on je jako puno učinio za Hrvatsku!” I – nisam ga mogao razuvjeriti.
Sa svoje strane, ispričao mi je, Domljan je, kao prvi predsjednik Hrvatskoga sabora, uklonio Titovu bistu iz svog ureda u Saboru, već četiri ili pet mjeseci nakon konstituirajuće sjednice od 30. svibnja 1990. I to je učinio sam samcat, ne pitajući nikoga i nikoga tražeći za pomoć.
– Sjedio sam uz Tita, tj. uz njegovu bistu – kaže Domljan – tih prvih nekoliko mjeseci, a onda mi je to postalo glupo. I umjesto da pozovem radnike da to maknu, to sam učinio sam, na svoju vlastitu ruku, gurajući Titovu bistu preko svoje sobe u onu malu pokrajnju prostorijicu u kojoj je bila kasa, na koju me upozorio Bambe. Kad je moja tajnica Branka prvi put nakon toga ušla u ured, zastala je i rekla, iznenađeno: “To ste vi učinili?” Odgovorio sam da jesam i objasnio joj svoje razloge. Vidite, toliko je Tito nama bio nametnut kao autoritet!
Žarko Domljan, inače, smatra da je lustracija prilično nejasan i zamućen pojam i da ga mnogi tumače na potpuno iskrivljen način, upravo onako kako ne bi trebalo. To, po njegovu mišljenju, nije nikakvo proganjanje ljudi, nego samo deklariranje nečega što već stoji zavedeno u službenim arhivima, u smislu: ako je netko bio aktivan sudionik u prethodnom režimu, na način da je sudjelovao u represijama ili progonima ljudi, da taj više ne može biti nositelj najistaknutijih i najodgovornijih političkih dužnosti, odnosno da više ne bi smio raditi u sigurnosnim službama.
Ali nije Žarko Domljan jedini od (naj)viđenijih ljudi iz neposredne blizine dr. Franje Tuđmana – tijekom 1990-ih – koji ima kritičko mišljenje o Tuđmanovoj doktrini pomirbe i koji je uvjeren da je Tuđman za svog predsjednikovanja, ako ne prije ono svakako po završetku rata (nakon “Oluje”), trebao sprovesti lustraciju. Dan prije nego s Domljanom sastao sam se i porazgovarao i s dr. Jurom Radićem, u njegovu profesorskom kabinetu na Građevinskom fakultetu u Zagrebu, i on mi je tom prigodom izrazio vrlo slično mišljenje o Tuđmanu kao i sam Domljan. Možda, doduše, za mrvicu blaže od Domljanova...
Jure Radić je već u ljeto 1992. postao predstojnik Ureda predsjednika RH Tuđmana, te je odonda bio neposredno uz predsjednika sve do njegove smrti. Uz ostalo, bio je i ministar u (ratnoj, Gregurićevoj) Vladi, predsjednik Skupštine Sveučilišta u Zagrebu, potpredsjednik HDZ-a, glavni tajnik HDZ-a, potpredsjednik Vlade i ministar razvitka i obnove (od konca 1994.). O Tuđmanovoj pomirbi on mi je dao ovakvu izjavu:
– Moj je stav da je ipak trebalo na neki način napraviti lustraciju. Ta bezuvjetna pomirba, na koju je Tuđman pristao i koju je zagovarao... Gledajte, mislio sam tada da je to dobro, ali danas mislim da bi bilo bolje da smo na neki način proveli lustraciju!
Na moje pitanje zašto predsjednik Tuđman, po njegovu mišljenju, to, usprkos svemu, nije učinio, Jure Radić mi je odgovorio:
– U svom životu i djelovanju svaki lider mora gledati prioritet. Tuđman je vidio da je glavni prioritet osloboditi zemlju, tj. pobijediti u ratu. I bio je duboko uvjeren da mu u tome mogu pomoći i oni koji bi možda bili lustrirani. Osim toga, treba imati na umu da je Tuđman doživio lustraciju u svom vlastitom životu...
Nakon susreta i razgovora s Jurom Radićem i Žarkom Domljanom, sastao sam se i sa svojim starim znancem dr. Marinom Soptom (upoznali smo se 1999. na 2000., kad sam u Globusu objavljivao veliki materijal o Tuđmanovim kontaktima s Hrvatima u Norvalu, tzv. “norvalovcima” u Kanadi 1987.-1989.). Htio sam provjeriti kako on danas, s ovolike vremenske distancije, gleda na Tuđmanov koncept općehrvatskoga pomirenja, kao i na prigovore, upućivane Tuđmanu od strane njegovih nekadašnjih bliskih suradnika, što u svojih desetak predsjedničkih godina u osamostaljenoj i međunarodno priznatoj Hrvatskoj, nije sproveo lustraciju.
I opet sam doživio stanovito iznenađenje. U odnosu na Žarka Domljana i Juru Radića, Sopta u hrvatskoj političkoj i široj javnosti uživa reputaciju jednoga od “radikalnijih” (neki bi tome dodali: i “ekstremnijih”) Hrvata – ako ti pridjevi danas uopće imaju ikakvo suvislo značenje – a dao mi je, kada je o lustraciji riječ, (čak znatno) neutralniji ili umjereniji iskaz negoli njih dvojica.
Da podsjetim, Sopta je u vrijeme Titove SFR Jugoslavije bio jedan od najaktivnijih i najeksponiranijih predstavnika tzv. ekstremne hrvatske političke emigracije (tako se tada to zvalo); bio je vođa “otporaša”, što ih je svojedobno utemeljio Vjekoslav Maks Luburić. Kao takav, bio je u bliskim kontaktima i s Gojkom Šuškom, kao i s ostalim protagonistima živopisne hrvatske iseljeničke političke scene u Kanadi. U Hrvatsku se, na poziv predsjednika Tuđmana, vratio tek 1996., jer je 1990. (kao i neposredno poslije) među nekim (mnogim) politički utjecajnim (i vladajućim) Hrvatima još vladalo mišljenje da zbog svoje luburićevske i otporaške hipoteke on nipošto ne bi trebao zauzimati istaknutije pozicije u hrvatskoj državi i društvu.
Primjerice, kako mi je ispričao, Tuđman mu je u onim prijelomnim vremenima ponudio da bude jedan od govornika na Prvom općem saboru HDZ-a u Lisinskom, održanom u veljači 1990. (kao predstavnik iseljene Hrvatske, dakako), ali to se na kraju nije dogodilo – a da mu nikada nije bilo argumentirano objašnjeno zašto. Onda je, nedugo zatim, trebao postati prvim ministrom iseljeništva, još u onoj prvoj, Manolićevoj Vladi – ali na kraju ni od toga nije bilo ništa. Najprije se protiv toga pobunio sam predsjednik Vlade Manolić – koji je Soptu smatrao “ekstremistom” – no taj je isti Manolić na kraju popustio (nakon što ga je Tuđman nešto jače pritisnuo), ali Sopta svejedno nije postao ministar. Danas je dr. Marin Sopta predavač na Hrvatskim studijima, dok njegova supruga Marija radi u Institutu »Ruđer Bošković« u Zagrebu.
O Tuđmanovoj pomirbi i nesprovedenoj lustraciji, Sopta mi je rekao:
– Ja i sad stojim na stajalištu da lustraciju nije trebalo provesti. Jer da smo je sproveli, mi bismo ponovno imali dvije vojske – ustaše i partizane. Bila je realna mogućnost da u Hrvatskoj, u slučaju sprovođenja lustracije, dođe do nekakvoga našeg Libanona. Uvjeren sam da mi, u Hrvatskoj, nismo imali dovoljnu manevarsku širinu, odnosno dovoljan manevarski prostor, za lustraciju. Imali smo neprijatelja u velikosrpskoj ideji, imali smo JNA na našem državnom prostoru, a ni međunarodna nam zajednica isprva nije bila sklona. Mi jednostavno nismo bili dovoljno jaki da sprovedemo lustraciju – prvo, zato što nas je malo; drugo, zato što smo toliko podijeljeni; i treće, zato što je u nas, slično kao i Sloveniji, jako puno ljudi bilo, direktno ili indirektno, povezano s Udbom.
Marin Sopta ujedno smatra – kako mi je rekao – da je bavljenje ustašama i partizanima u ovo naše današnje vrijeme “bolest”, a to mi je potkrijepio i svojim neposrednim iskustvom kao predavača (predaje povijest iseljene Hrvatske) na Hrvatskim studijima, u Zagrebu.
– Kad svojim studentima pričam o tome, ispada kao da im pričam o Franji Josipu. Toliko su oni emocionalno povezani – bolje rečeno: nepovezani – sa svim time! Naša je, hrvatska nesreća što smo intelektualno donekle zakržljali i što je u nas još uvijek vrlo jak provincijski sindrom. Osobno sam vrlo razočaran takvim stanjem. Što se Franje Tuđmana tiče, ja sam apsolutno protiv toga da se od njega radi bog, no uvjeren sam da će njegov državnički ugled i veličina s godinama sve više rasti. Ne zaboravimo, to mu je jednom prigodom rekao i sam Henry Kissinger: “Predsjedniče, što više vrijeme bude odmicalo, to će vaša vrijednost sve više biti u porastu!”
Tijekom rada na ovome članku suočio sam se s još dvjema vrlo značajnim temama koje bi svakako trebalo malo temeljitije “protresti” da bi se dobila cjelovita slika o povijesnoj i prijelomnoj 1990., kao i o vremenu što joj je neposredno prethodilo.
Prva je tema, ili prvo tematsko pitanje: kako se dr. Franjo Tuđman (koji je u svom životu dvaput bio suđen i zatvaran) uopće uspeo na vlast u Hrvatskoj i postao prvim predsjednikom (osamostaljene) hrvatske države – te tko mu je u tom njegovu velikom životnom projektu pomogao (pritom mislim na nekadašnje komunističke dužnosnike, iz onoga “bivšeg” sustava)?
A drugo tematsko pitanje glasi: je li predsjednik SKH-SDP-a Ivica Račan – uoči i za vrijeme prvih parlamentarnih izbora, u travnju 1990. – učinio sve što je mogao da ga u tim njegovim nastojanjima spriječi (njega i njegov HDZ), ili se, na neki način, unaprijed pomirio s političkim porazom, tako što je gotovo dragovoljno otišao (zajedno sa svojim SDP-om) u opoziciju (tj. u pozadinu)?
Što se Ivice Račana tiče, prvi me za njega – kao i za njegov (pomalo zagonetan i dosad još nerazjašnjen) odnos prema Tuđmanu i HDZ-u – zaintrigirao sam Žarko Domljan, nekim svojim vrlo kritičkim opservacijama na njegov račun. Da budem sasvim otvoren, Domljanovo je mišljenje o Račanu prilično negativno:
– Ivica Račan je čedo komunizma, čovjek bez obiteljskog identiteta, a i relativno skromnijeg obrazovanja. Bio je, u svojim životnim i političkim nazorima, “glajhšaltovan”, tj. jednosmjeran. To ću vam dočarati jednim konkretnim primjerom. Negdje oko 1996. stavio sam ga u delegaciju Hrvatskoga sabora u Vijeću Europe pa mi je, u jednoj našoj šetnji Strasbourgom, rekao: “Žarko, ja se tebi doista čudim. Ti si kulturan čovjek, evo upoznao sam te i u to se osvjedočio, pa mi nikako nije jasno kako ti možeš biti konzervativac!” Ja sam mu na to odgovorio: “Ivice, pa zar ti uopće znaš što znači biti konzervativac? To ti je čovjek koji vodi računa o vrijednostima, o kulturi, o baštini, o tradiciji, koji nije za revoluciju i rušenje nego za nadograđivanje onoga što već postoji...” Račan se na to malo zamislio i onda rekao: “Ako je tako, onda sam i ja konzervativac!”
Na moje pitanje kakav je Račan bio po karakteru i kakav je bio njegov pravi odnos prema Franji Tuđmanu, Domljan mi je odgovorio:
– Po karakteru je bio “mali pjetlić”, prgav, mislio je da njemu kao predsjedniku SKH sve pripada, pa sam ga često morao stišavati. Ali u trenucima iskrenosti znao je biti dirljiv. U onim prvim mjesecima osamostaljene Hrvatske povjerio mi se u jednome našem razgovoru: “Znaš, Žarko, ako dođe do onoga najgoreg (mislio je na moguću invaziju JNA na Hrvatsku, koja je već mirisala u zraku), ja ću prvi visjeti!” Iznenadio sam se i rekao mu, onako ironično: “Kako to, Ivice, pa doći će tvoji!” Onda mi je ispričao da su k njemu čak sedam puta dolazili iz Beograda helikopterom – ljudi iz KOS-a, tj. vodeći generali JNA – i od njega tražili da, kao predsjednik SKH, pozove Armiju u pomoć. Tada, 1990. Vodili su razgovore u Vili Weiss po cijele noći. Možda je to bilo prije izbora, možda između prvog i drugog izbornog kruga – ali on je to meni pričao kasnije. Bit svih tih njegovih iskaza svodila se na to da su ti vodeći ljudi iz JNA od njega ultimativno tražili, kao od čelnog čovjeka hrvatske Partije, da pozove njih, tj. Armiju, u pomoć, kako bi se u Hrvatskoj “branila revolucija”.
Od jednoga vrlo pouzdanog izvora doznao sam da su generali JNA i KOS-ovci počeli salijetati Ivicu Račana još 1988. na 1989. – dakle, još u ono vrijeme kada je Tuđman tek stvarao HDZ – te da su od njega tražili da se politički i na svake druge načine suprotstavi tim Tuđmanovim oporbenim nastojanjima, uz ostalo i tako što bi hrvatska Služba državne sigurnosti stavila u obradu kako samoga Tuđmana tako i njegove najbliskije suradnike.
Među ostalima, Račana su pritiskali Marko Negovanović, Ilija Ćeranić, Jere Grubišić, Dane Čuić i drugi istaknuti ljudi iz vojne obavještajne službe. On, međutim, nije popuštao pa su mu, nezadovoljnim takvim njegovim ponašanjem, pokušali namontirati jednu aferu, iz koje je trebalo proizaći da je on, Račan, od jedne žene iz Črnomerca primao nekakav mito. O tome je Račan nešto i meni ispričao za našega prvog susreta i razgovora u “Kockici” u jesen 1989. godine .
Na tu, od strane pripadnika KOS-a, iskonstruiranu aferu, hrvatske odgovarajuće službe nisu nasjele.
Što se tiče Račanova personalnog odnosa prema Tuđmanu, Domljan mi je rekao:
– Bojao ga se nije, bio je prgav i samouvjeren, ali, kažem vam, bez pokrića...
Žarko Domljan me ujedno upozorio i na jednu nepravdu koja se često čini prema Račanu i SDP-u, kada ih se optužuje da su demonstrativno napustili sabornicu 25. lipnja 1991., kada je Hrvatski sabor donosio Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti RH (neposredno nakon referenduma o državnoj samostalnosti održanog u svibnju te godine). To, kaže Domljan, nije točno:
SDP-ovci su listom napustili saborsku dvoranu puno ranije – 25. srpnja 1990., prigodom donošenja Odluke o proglašenju amandmana na Ustav SRH, kojom su izbrisane zvijezda petokraka i socijalističke oznake u nazivima svih državnih ustanova, pri čemu je i samo Predsjedništvo SRH preimenovano u Predsjedništvo RH. A 25. lipnja 1991. SDP-ovi zastupnici – za razliku od te sjednice, iz srpnja 1990. – nisu demonstrativno napustili sabornicu nego su glasovali protiv Ustavne odluke o suverenosti i samostalnosti RH, inzistirajući pritom na jednome svom protuprijedlogu – u kojem su prihvaćali razdruživanje od dotadašnje jugoslavenske federacije, ali su istodobno dopuštali i započinjanje procesa nekakvoga pridruživanja nekoj novoj državnoj zajednici, na temelju nekog novog ugovora. Taj njihov protuprijedlog nije prošao pa su glasovali protiv, i onda su neki od njih, koliko se sjećam, ipak izašli iz dvorane. Jedini SDP-ovac koji je podržao prijedlog HDZ-a bio je Korčulanin Marko Vlašić Čiće.
Aktualni predsjednik Hrvatskoga sabora i jedan od vodećih ljudi u SDP-u Josip Leko (koji u to prijelomno vrijeme još nije bio zastupnik Sabora; to će postati tek 2000.) rekao mi je, u razgovoru što smo ga ovih dana vodili u njegovu predsjedničkom uredu, da je Domljan “vjerodostojan čovjek” i da to što mi je rekao apsolutno odgovara istini, čemu je još dodao:
– Protuprijedlog SDP-a podrazumijevao je, uz razdruživanje od dotadašnje federacije, mogućnost sklapanja jednoga novog konfederalnog saveza. Danas ima puno naknadne pameti kada se o tome govori, no prava je istina da je SDP imao svoj vlastiti politički pristup osamostaljivanju Hrvatske, unutar kojega je tražio da se drama oko toga osamostaljivanja završi sa što manje prolijevanja krvi. Pritom nije sporno da je SDP sudjelovao u organizaciji obrane domovine i dao svoj doprinos svojim političkim djelovanjem i u zemlji i u inozemstvu.
SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA:
