Deložacije u EU: Europa dužnicima ne prašta

U Francuskoj počinje sezona izbacivanja stanara iz stanova, deložacija, ali ne radi se o građanima koji su uzeli stambeni kredit i ne mogu ga plaćati, nego o stanarima koji su prestali gazdama plaćati najamninu. Vlasnik stana nema pravo izbaciti na ulicu nikog od 1. studenog do 15. ožujka, i ne prije sudske odluke. Sudovi najčešće donose presude u korist stanara, a protiv vlasnika koji neplatiše tjera van, tako da je prvi problem oko deložacija u Francuskoj kako da vlasnik stana ponovno dođe u svoj posjed. Deložirane obitelji iz takvih stanova ipak neće doslovno na ulicu, nego će se dočekati na zaštitnu mrežu socijalne pomoći. Dobit će nužni smještaj u nekom od hotela ili socijalnih stanova i socijalnu pomoć. Djeca će i dalje ići na plaćena ljetovanja i zimovanja, koja školskoj djeci omogućuje država, svi će biti zdravstveno osigurani i tako dalje i tako dalje.

Ali, kaže Globusov sugovornik, službenik javne uprave u departmanu Île-de-France u koji spada i grad Pariz, deložacije se uglavnom odnose na najam, na podstanare, a u Francuskoj ne čujemo mnogo za slučajeve da netko ne može otplaćivati kredit te da je zato izbačen. Uglavnom, ako netko ne može plaćati kredit, a jedno vrijeme ga je plaćao, ta osoba razumije svoju situaciju, proda stan, namiri banku i s preostalim kapitalom, ili sa socijalnom pomoći, počne unajmljivati, jer je kao podstanar uistinu jako dobro zaštićen. U Francuskoj, nastavlja taj sugovornik, vrlo je teško dobiti hipotekarni kredit, toliko su jake i duboke provjere platežne sposobnosti tražitelja. Svakako, kao novinarka biste jako teško dobili kredit, jer vam je zanimanje nesigurno, ali učitelj u osnovnoj školi, iako možda ima manju plaću, dobit će kredit jer se zna da je on državni službenik i da će imati osiguran posao do mirovine. No zbog takve politike malo je slučajeva bacanja na ulicu nekvalitetnih platiša. Ali, ipak, ako se to dogodi i osoba ne može vraćati kredit, banka plijeni kuću i prodaje je na aukciji. Ako je cijena postignuta na aukciji manja od ukupnog duga, banka plijeni svu imovinu dužnika, u Francuskoj i u cijeloj Europskoj uniji. Ako dužnik ne otplati dug do odlaska u penziju, banka mu sjeda na mirovinu dok se u potpunosti ne otplate glavnica, kamate i troškovi. Ako se dužnik u trenutku odlaska u mirovinu nalazi u Francuskoj, banka mu mora ostaviti 450 eura mirovine mjesečno. Ako se nalazi u inozemstvu, banka mu sjeda na sve, ne može dobiti ni centa.

Posve je drukčija situacija s druge strane granice, u Belgiji. Obje su države izrazito socijalne, a u Belgiji su porezi na dohodak najviši u Europi. Ali Belgija je, zbog kompleksnih razloga, iznimno tržišno otvorena i vrlo sklona poduzetništvu. Netko smatra da može dignuti i podnijeti kredit? Uvjeti dobivanja kredita, pa i hipotekarnog, relativno su lagani. Stambeni kredit dobiva se na jednu trećinu primanja, a garancija je hipoteka na stan koji se kupuje. Ako dužnik propusti platiti kredit dva mjeseca, opominju ga da smjesta plati dug i zatezne kamate inače će morati u roku od mjesec dana uplatiti cijelu preostalu sumu dugovanja. Ako se kredit ne plati i treći mjesec, banka ulazi u posjed stana. Stan se ekspresno prodaje na licitaciji, i to najčešće ispod tržišne cijene. Slično se postupa i kod bilo kakvog većeg duga. Nakon nekoliko opomena ovrhovoditelj ulazi u stan sa svjedokom i popisuje vrijednost zatečenih stvari. Nema li uplate u roku od sedam dana – sve odlazi na licitaciju. Ne baš sve, dakako, neće vam uzeti stol, stolicu, krevet, šparhet, frižider, posuđe i garderobu, ali ne nadajte se milosti od ovrhovoditelja. To nije adresa na kojoj se moli za razumijevanje.

Dakle, zlatno pravilo u Belgiji jest da se vjerovnik namiruje, i to je svijest s kojim ovdašnji građani žive. Ima deložacija, no one se primaju kao nešto neumitno.

Ali, paralelno s tim strašnim događajima, nastupa i socijalna država. Ovrha i pomoć idu ruku pod ruku. Dužnik može otići na općinski CPAS, a to je centar za socijalnu pomoć i u odgovarajućoj podslužbi tražiti svaku vrst pomoći. Tamošnji pravnici i drugi stručnjaci razgovarat će s bankom (ili s nekim drugim vjerovnicima) oko eventualnog reprogramiranja duga, i predložiti plan otplate. No, ako i to propadne, ako se dug ne naplati, tada će općina ponuditi dužnicima socijalno stanovanje. No u Belgiji se takvi mogu oprostiti s time da će uskoro podići novi kredit. Loša kreditna povijest ostaje zapisana najdulje u Europi. Dobro u svemu tome jest da nitko nije na cesti. Odmah iz svoje nekretnine dužnik se seli u socijalni stan. Korisnik socijalne pomoći imat će plaćenu najamninu i sve režije, od kojih je svakako najveća stavka grijanje, koje iznosi i nekoliko stotina eura mjesečno, djeca će dobiti mjesečni pokaz za prijevoz, a bit će plaćen čak i račun za mobitel ili kabelsku televiziju jer se i to smatra dijelom normalnog života.

Belgijska država vrlo je izdašna na socijalnoj pomoći, možda ne toliko u mjesečnim novčanim plaćanjima – doduše ona su za samca 900 eura – koliko u svim mogućim pogodnostima. Ovo treba pamtiti: zapadne li se u svijet socijalnih pomoći, možeš relativno pristojno živjeti, no tada treba zaboraviti na poduzetništvo, na pokretanje poslova. Taj segment rezerviran je za one koji imaju životne planove. Ovo je filozofija: svatko može zapasti u teškoće, deseci tisuća ljudi našli su se u krizi u takvoj situaciji, i nema ljudskog bića koje nije zaslužilo da mu se pruži ruka i da dobije vjetar u leđa. Ali, taj se mora dignuti i dalje se snalaziti sam, makar u otežanim okolnostima.

Ako pak nećeš – u redu, živi, ali ipak nisi građanin prve klase.

Nešto je drukčija, makar i dalje slična, situacija u Nizozemskoj. Tamo se već pri dizanju hipotekarnog kredita može uzeti posebna, “državna kreditna garancija”, koja, u slučaju da dužnik ne može otplaćivati kredit, preuzima otplatu, dakako, ako su ispunjeni uvjeti i procedura. Ta državna garancija je zapravo fond, koji je prošle godine primio 1210 takvih zahtjeva, što je šest posto više u odnosu na 2013. godinu, i to zato što je prošle godine bilo odobreno više kredita (što se smatra jednim od elemenata izlaska iz ekonomske krize). Fond je prosječno isplatio po dužniku nešto manje od 40 tisuća eura, a građanin u teškoćama u tom slučaju ostao bi u stanu ili, češće, kući. Najviša gornja granica za tu garanciju bila je 350 tisuća eura, ali je danas, zbog povećanja zahtjeva, snižena.

Nisu svi koji su uzeli stambeni kredit sebi poskupili mjesečnu otplatu ovom državnom garancijom, a mnogi od njih zapali su u teškoće. Kao i u Belgiji, banka šalje upozorenje, jednom, dva puta i traži nadoknadu cijelog iznosa. Kao i u Belgiji, postoji socijalna mreža koja će dočekati čovjeka u nevolji, ali taj čovjek mora sam potražiti pomoć, ona ne dolazi automatski. Prva adresa je banka. Svi znamo da je u interesu banke novac, a ne nekretnina, i banke redovito izlaze u susret reprograminjem dugova ili davanjem tromjesečne, šestomjesečne ili godišnje odgode otplate. Susretljivost banke ovisi o tome je li dužnik uredno ili neuredno izvršavao svoje obveze. Ako se kriza dogodila prvi put, banke imaju razumijevanja. Ako je puno puta kasnio po dva mjeseca, tada će banka biti sumnjičavija. U nekim slučajevima banka savjetuje dužniku da sam proda kuću i podmiri dug. No, za to vrijeme, dok prodaje kuću, dužnik i dalje mora otplaćivati kredit, a osim toga vrijeme koje mu banka daje u toj nagodbi ograničeno je. Ipak, moguće je da dužnik proda i da pritom ne iziđe iz te transakcije posve praznih ruku.

Ako se pak dužnik i na to ogluši, banka prodaje kuću na licitaciji. Ponovo, te se kuće često prodaju ispod tržišne vrijednosti, pa dužnik još ostaje u dugu prema banci.

Normalno, prije nego što banka proda kuću na licitaciji, donesena je odgovarajuća sudska odluka. Sad slijedi zanimljivo: za vrijeme procesa sud profilira dužnika. Kakav je to čovjek? Je li prestao plaćati zbog, primjerice, bolesti, smrti supružnika, razvoda ili neke druge više sile, ili se odao porocima, pa je prorajtao novce koji su mu trebali poslužiti za otplatu kredita? Svatko zaslužuje drugu šansu, bio primjeran građanin ili netko s ruba, ali ne pod istim uvjetima. Dužniku čiji je stan prodan na licitaciji, a on je još ostao dužan banci, slijede tri godine vrlo teških životnih uvjeta. U te tri godine dužnik mora isplatiti dio duga, a koliki će to iznos biti određuje sud. Ta dogovorena suma mora se vratiti u cent.

Sud određuje tutora koji prvih godinu dana ima gotovo svakodnevni kontakt s dužnikom, prima njegovu poštu, pregledava njegove račune i ima uvid u dužnikov bankovni račun. Ako je sve u redu, drugu godinu kontrola je mjesečna, a treću godinu obavlja se na kraju tog, trogodišnjeg, perioda. Za to vrijeme dužnik i njegova obitelj žive doslovno na minimumu minimuma. Suma koja im smije ostati, ili koju dobivaju kao socijalnu pomoć, jedva je dostatna za prehranu. Odjeća je samo iz Caritasa ili sličnih organizacija. Nemaju pravo ni na kakav novi dug. Nema apsolutno, ali apsolutno nikakvog prostora da se i na trenutak zaboravi o čemu se radi.

Dok su pod takvim režimom, žive u socijalnom stanu koji također plaća država. Tko to ne izdrži, nego prekrši uvjete, za njega tada nastupaju vrlo ozbiljni problemi i vrlo malo milosti na sudskim instancama. Ali, mnogi prebrode te teškoće i nakon tri godine izrone i imaju pravo da ponovno započnu.

Takvo nešto nikome u Nizozemskoj nije čudno, jer su mnogi založili svoje kuće da bi unaprijedili svoje biznise. Ljudi propadaju i dižu se. Državi svakako nije u interesu da dobije po sto tisuća beskućnika, nego da ih što prije rehabilitira. Filozofija je da će se onaj koji je kvalitetan disciplinirati i snaći se, a tko nije da će ionako propasti.

Zamislimo da je dug banci nakon prodaje kuće na licitaciji iznosio 150 tisuća eura i da je sud procijenio da dužnik može u roku od tri godine vratiti 50 tisuća. Ostalih sto tisuća banka dobiva iz državnog proračuna. Što god, vjerovnik se namiri, a kako – o tome se može raspravljati i u Belgiji i u Nizozemskoj i, dakako, u Luksemburgu.

Norma o ovrhama u talijanskom proceduralnom kodeksu stara je 70 godina, tako da svi znaju na čemu su. Ovrha se vrši nakon sudskog postupka, a građanina ne može blokirati niti jedan potencijalni kreditor sam od sebe (u Belgiji može).

U Italiji građaninu ne mogu blokirati cijeli račun, a smije se blokirati samo petina plaće. Godine 2013. tadašnji premijer Enrico Letta donio je zakon da se građanina ne može istjerati iz jedine nekretnine, čak i ako prestane plaćati stambeni kredit, osim ako se ne radi o dvorcu ili luksuznoj vili. Lettina vlada dala je niz uputa agenciji Equitalia koja ubire poreze kako ne bi izvodila ovrhe nad jedinom nekretninom, nego ju je uputila da detaljno istraži način na koji građanin u teškoćama može vratiti dug, i to najčešće reprogramiranjem duga. Na primjer, 72 rate kredita mogu se rastegnuti na 120 rata kredita. Isto tako zabranjuje se ovrha nad nekretninom ako ona služi kao izvor prihoda – na primjer ako je frizerski salon ili stomatološka ordinacija, objasnio nam je jedan talijanski pravnik.

Ove godine, nakon jedne upute suda u Luxemburgu, tj. Europskog suda pravde, donesen je važan sudski pravorijek kojim se Equitaliji zabranjuje ovrha nad jedinom nekretninom, a zakon je zaustavio i prodaju onih nekretnina koje su već bile na dražbi. No, norma je vrlo recentna, iako joj je primjena i retroaktivna, odnosno odnosi se na one slučajeve koji nisu bili sklopljeni prije 1. kolovoza 2013. godine.

Što se događa u Velikoj Britaniji? Prvo, banke se naplaćuju, Django ne oprašta – kao što bi rekli u spaghetti vesternima. Nekretnine se oduzimaju ako se kredit ne može otplaćivati.

Ali, Britaniji također nije stalo da zadavi svog građanina. U vrijeme velike financijske krize 2008., 2009., kad su propadale velike banke i osiguravateljska društva, i kad se golemi broj Britanaca bio nasukao jer je posuđivao kod maksimalno neodgovornih islandskih banaka, vlada Gordona Browna donijela je mjere kojima je pomogla tisućama, desecima tisuća obitelji i pojedinaca u teškoćama da sačuvaju krov nad glavom. To je britanske porezne obveznike koštalo milijardu funti, a tu socijalnu mjeru nije maknuo ni Cameron.

Brownove mjere omogućile su, na primjer, da banka uđe u posjed nekretnine, proda je određenoj zadruzi, dakle naplati se. Ta zadruga tada iznajmljuje bivšem vlasniku istu nekretninu pod povoljnim uvjetima. Također, zadruga može otkupiti dio nekretnine, a dio će imati bivši vlasnik, dok će ostatak plaćati kao podstanar. No, isto tako, a to je mehanizam kojemu su mnogi pribjegli, dužniku u teškoćama država će plaćati kamate na stambeni kredit određeno vrijeme dok će glavnica ostati na teret dužnika dok se financijski ne oporavi.

U Španjolskoj je najgore. Kad počne ovršni postupak, počinju pravi problemi za vlasnika nekretnine. Iako je proglasio osobni bankrot, zakon je takav da on mora nastaviti raditi za banku, za vjerovnika, sve dok ne otplati kredit. Ali za to vrijeme praktički nema pravo na svoju imovinu, pa čak ni na auto. Građani koji imaju hipoteku odgovorni su za vraćanje kredita u punom iznosu, uključujući i kamate i zatezne kamate i sudske troškove. Banka preuzima kuću i prodaje je, kao i svagdje drugdje, na dražbi. Ali, zbog pucanja nekretninskog balona i goleme nezaposlenosti – najviše stope u zoni eura – banke ne mogu prodati nekretnine. Tada banka preuzima vlasništvo nad kućom, ali za pedeset posto vrijednosti procijenjene u vrijeme kupovine. Banke tada imaju 15 godina vremena da prisile bivšeg vlasnika na povrat kredita. Nakon 15 godina ponovo počinje cijela procedura, s tim da cijelo to razdoblje banka zaračunava kamate na dug, koje se u određenim slučajevima, opisuje New York Times, penju i do 18 posto. Praktički, taj se dug ne može, za ljudskog životnog vijeka, otplatiti. U ovom trenutku s mogućnošću ove ovrhe suočeno je 1,4 milijuna Španjolaca, tvrdi tamošnja udruga za zaštitu potrošača. Sad: dok se ne nađe kupac, bivši vlasnik nastavlja živjeti u toj kući, ali ako se slučajno nađe, deložacija je trenutačna. To je sve pogubno za oporavak ekonomije.

Kako je u Švedskoj? Sigurno divno u toj socijalnoj zemlji. Tamo ovrhe provodi specijalizirana kraljevska agencija za ovrhe, prikupljanje poreza i deložacije Kronofogdemyndigheten.

Prvo građaninu blokraju račun, a ako to nije dovoljno, agencija posjećuje domove dužnika u pratnji policije. Ne oduzimaju se sredstva nužna za prihvatljivu razinu života, kao što su odjeća, televizor i peć. Ali nije svejedno kakva je to peć, kakav televizor i kakva odjeća. Skupe stvari se zamjenjuju jeftinima, a sve što se ocijeni kao višak ili nepotrebno, oduzima se. Dobra zatečena u kući koja pripadaju nekom drugom također se oduzimaju ako se ne može dokazati vlasnik.

Kuća se može prisilno prodati na dražbi, a sve koji su u njoj živjeli deložiraju. Dakako, odmah ih prihvaća socijalna država i daje im pomoć. Kronofogdemyndigheten ima pravo, jer su to utjerivači dugova, podizati novac s računa dužnika ne samo za vladu i za banku nego i za pojedince vjerovnike.

Češka crna lista Pogledajmo Irsku. Tamo je ovrha ukinuta 2009. , a to ukidanje bilo je socijalna mjera zbog jake financijske i nekretninske krize. Dio ovlasti koje pokriva ovrha može provoditi samo državna agencija za upravljanje imovinom NAMA.

Od novih članica, evo primjera Češke. Na internetskoj stranici “Dom i stan” stoje upute što napraviti ako se nema novca za otplatu hipoteke. Procjenjuje se da u Češkoj problematičnih kredita ima oko osam posto, no među tim lošim kreditima minimalan je broj stambenih kredita. Inače, na stambene kredite otpada 70 posto sve posudbe, tako da je situacija u Češkoj, zapravo, stabilna. Loši krediti zapravo su brze pozajmice bez jamaca i potrošački krediti, ali to ipak znači da je u financijskim problemima neobrazovani i siromašni dio pučanstva čija je platežna moć i inače mala. Domaćinstva u Češkoj nisu posebno zadužena, pogotovo u odnosu na mnogo zaduženija mađarska, poljska ili estonska. Ovrhe se vrše, ali vrlo, vrlo rijetko nad nekretninama – baš zato što je to tržište bilo stabilno. Ako do toga dođe, rješava se kroz zakon o osobnom bankrotu, koji omogućava da se za pet godina riješiš dugovanja ako otplatiš barem 30 posto duga. Ostatak rješava proračun. Sudovi su brzi i efikasni, pogotovo u pitanju financija. Glavni savjet u “Domu i stanu” jest da se pri prvoj teškoći ode u banku i nastoji nagoditi, zato što po svaku cijenu treba izbjeći da se postane neuredni platiša. Dođe li se na crnu listu neurednih, nikada, ali nikada se više nema pravo zatražiti hipoteka. U tijeku procjene viša sila kakva je bolest gleda se kao olakotna okolnost, a luksuz kao otegotna okolnost. Ima deložacija, ali socijalna država, a to je pogotovo slučaj kod romskih obitelji, u tim slučajevima pomaže nužnim smještajem. Prema dužnicima u teškoćama pokazuje se razumijevanje, ali ne gleda se na njih kao na problem koji mora rješavati država. Ne možeš plaćati? Ništa, iznajmljuj ili se seli roditeljima ili djeci ili rodbini na selo! Ako ne možeš otplaćivati, scenarij je kao u Americi. Savjetuju dužniku da proda sam, a ako ne ide, nekretnina ide na aukciju. Važno je, dakako, to da je kruna stabilna, građani ne koriste euro kao rezervnu valutu za štednju, tamo nije bilo kredita u švicarcima ili eurima, nego samo u krunama. Kamata je od dva do tri posto i kriza nije izazvala veće ekonomske potrese. Jedini je problem u vezi s ovrhama u Češkoj što su firme koje ih provode često u rukama bivših pripadnika državne sigurnosti i policijskog polusvijeta iz bivšeg režima. Zbog njihova vrlo snažnog lobija bilo je puno problema, koji su se, jer su temelji države dobri, u zadnje vrijeme počeli raščišćavati.

Znate li gdje je najbolje? U Švicarskoj.

U Švicarskoj se u pravilu krediti ne daju osobama čija su primanja ispod onog što se smatra minimumom standarda, a to znači da glava obitelji mora imati 2500 franaka, a svaka druga osoba po 1500 franaka. Kredit se daje za primanja koja su iznad te razine. Kad osoba izgubi posao, zavod za zapošljavanje daje godinu dana 80 posto plaće, a nakon toga na scenu stupa socijalna služba. Oni na sebe preuzimaju da obitelj pomažu s navedenim socijalnim minimumom. Dakle, 2500 franaka za prvog, i za svakog sljedećeg člana obitelji po 1500 franaka. Na taj način obitelji je omogućen nastavak otplate stambenog kredita ili nekog drugog kredita.

Ako se pak dogodi, nakon mnogih pokušaja pomoći koji iz nekog razloga padnu u vodu, da se dug banci ne vraća, dolazi do deložacija. No istodobno se obavještava Državna uprava za stanovanje koja ugroženima daje socijalni stan iz kojeg tu obitelj nitko ne može izbaciti, osim oni sami sebe ako počnu zarađivati iznad egzistencijalnog minimuma. Najgore prolaze samci, njih se smješta u hotele u kojima imaju sobu, ali je kuhinja zajednička, dok su obitelji smještene posve kvalitetno.

Ako se i padne na socijalni stan i socijalnu pomoć tamo tako shvaćenog egzistencijalnog minimuma, ipak postoje razni fondovi koji će školskoj djeci platiti ljetovanja i zimovanja, postoje bonovi za ugrožene i cijeli niz mehanizama pomoći.

Tri neplaćene rate nisu razlog za izbacivanje iz stana, nego za rast kamata, a onda uskače socijalna služba. Tada počinju pregovori s bankom, a ako ne uspiju, stranke se obraćaju sudu, odjelu za naplatu dugova. Sud pregledava dužnikova primanja, pa ako su primanja dovoljna, prisilno se naplaćuje. Ako nisu dovoljna, i to ne krivnjom dužnika, tek tada slijedi selidba u socijalni stan, koji košta oko 500 franaka, a ostatak duga se reprogramira. Sad ga dužnik, iako plaća socijalni stan, ima čime vraćati. Ako je dužnik ostao bez posla, onda se tereti proračun odgovarajućeg kantona. Dug, dakako, ostaje. Ako banka proda stan na dražbi i ako dužnik ipak ostane dužan, onda se od socijalne pomoći plaća taj ostatak dugovanja, koji se potom reprogramira. Kod drugih zapuštenih dugovanja sud vrši pljenidbu, ali s time da će uzeti klavir i antikvitete, Picassa ili Dalija, ali ne i uobičajeno pokućstvo ili garderobu. Bicikl neće uzeti, uzet će auto. Ali, ako je netko doista u potpunoj nemogućnosti otplate duga, sud tada napiše potvrdu o gubitku novca koju vjerovnik priloži poreznoj prijavi i taj mu se gubitak odbije od poreza.

Konačno, i posljednje, Njemačka. Prije dvije godine u Karlsruheu vlasnik se zabarikadirao u kuću i izvršio samoubojstvo kad su ovrhovoditelji došli u pratnji policije. Ovo je njemačka filozofija, to je valjda ono što ih čini velikima: socijalna pomoć postoji za svakoga, ali dug se ipak mora vratiti. Jedno je pomoć, drugo je dug, i te dvije stvari ne treba miješati. Slično kao i u Nizozemskoj, ako se proglasi osobni bankrot, država ti određuje tutora koji te pet godina prati u stopu i određuje što smiješ a što ne smiješ. Očigledno, nema putovanja niti bilo kakvog luksuza. Kaže Globusova sugovornica iz Njemačke da svaki put kad ode u banku, baci pogled na oglasnu ploču gdje su izvješene fotografije kuća na dražbi. “Državu, banku i odvjetnika ne možeš prijeći”, rekla je.

Dakako, država osigurava smještaj i daje socijalnu pomoć, ali tek kad ta osoba iscrpi sve svoje druge financijske mogućnosti. Ne može imati vikendicu i dobiti socijalni stan. Mora prodati i pojesti tu vikendicu, i tek će onda dobiti pomoć. Dakako, može se bankrotirati i ako se nema problem s nekretninom, ako je dug veći od 40 tisuća eura. Narednih sedam godina tada se gube sva prava na nove posudbe, ali to vrijedi samo ako se ne posjeduje nekretnina. Ako se ima nekretnina i veliki dugovi koji nisu nastali zbog stambenog kredita, nego neovisno od toga, država očekuje da prodaš nekretninu i namiriš dugovanja.