Desnica se ponaša glupo, a ljevičari pokvareno

Knjiga “Bilo pa prošlo” Pavla Pavličića – ovih bi se dana trebala pojaviti u knjižarama u izdanju “Profila” (urednik Velimir Visković) – autobiografski je zapis o sedamdesetim godinama u Hrvatskoj odnosno Zagrebu. Znamo da su to bile godine pokušaja političkog preokreta, Hrvatskog proljeća, Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, Karađorđeva. Ali, priznajmo, ne znamo kako je to izgledalo iz perspektive mladog pisca i sveučilišnog profesora koji nije htio u njima i aktivno sudjelovati. Pavličić na svoj ležeran način daje tim događajima nižu perspektivu od uobičajene, a pored politike zahvaća i modu i muziku i frizuru i alkoholna pića toga vremena. Pavao Pavličić je akademik, majstor krimića, autor desetka znanstvenih knjiga, redoviti profesor na Odsjeku za komparativnu književnost Filozofskog fakultetu u Zagrebu.

Zašto su za hrvatsko društvo danas važna vaša svjedočanstva o 70- ima?

- Tek ćemo vidjeti kad knjiga krene u prodaju jesu li moja sjećanja doista važna. Ali u razgovorima sa studentima i kolegama koji u 70- ima nisu bili odrasli ljudi, vidio sam da ih to razdoblje zanima. A osim iz usmene komunikacije, o njemu nemaju gdje nešto saznati. Meni se čini da su upravo 70- e odredile sve ono što se poslije događalo u hrvatskoj politici, društvu, popularnoj kulturi, u književnosti. A ono o čemu pišem nije sačuvano u dokumentima, pa čak ni u novinama. Sebe doživljavam kao pripadnika one skupine hrvatskoga stanovništva koja ne stvara povijest nego se povijest na njoj vrši.

Vaša svjedočanstva nisu junačka. Pišete, primjerice, kako ste tražili da vas se izbriše iz Savjeta “Hrvatskog tjednika” jer vam se nije sviđalo pretjerivanje urednika Igora Zidića u isticanju hrvatstva.

- Negdje 1970. netko od mojih prijatelja, mislim Stjepan Čuić, rekao mi je da se Zidić želi sastati s nama u Kavani Corso. Traži mlade ljude, a mi smo tada imali 25 godina, jer pokreće novi tjednik. Ispalo je da je Zidić htio da mi budemo članovi Savjeta “Hrvatskog tjednika”. I pristao sam. Što je mene tu onespokojilo? Dakle, nisam imao nikakve velike načelne ideološke rezerve prema hrvatskom nacionalnom pokretu, ali mi se činilo da je to što oni rade obično srljanje. Otvorite “Hrvatski tjednik” i na svakoj stranici u naslovu vrišti riječ “hrvatsko”. Činilo mi se da to neće dobro završiti, da uvjeti za takvo što još nisu sazreli. A pred očima sam imao Čehoslovačku 1968. Kako sam morao u JNA, a slutio sam da će oko “Hrvatskog tjednika” uskoro biti gužve, jednostavno sam zatražio da me izbrišu iz tog savjeta. On se uostalom nikad nije ni sastajao.

INTERVJU U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU GLOBUSA