Dijete ima sindrom Down? Ovdje će ga voljeti, a ne šikanirati

Učiteljice, mogu ja, mogu ja... već dugo nisam bio zadužen za Danielu.

”Naravno da možeš...”

Ante ponosno odjuri u susjedni kabinet, gdje je Daniela s defektologom imala sat hrvatskog jezika. Sad slijedi likovni, onaj dio programa koji zajedno prate s vršnjacima i djeca s poteškoćama, djelomično integrirana u redovni sustav. Mali Ante ima svjetski važan zadatak: pobrinuti se da Daniela ne zaluta u školskoj gužvi.

Ante puca od ponosa, ostatak svijeta prestaje postojati, on je sav posvećen svojoj misiji: nježno, najnježnije što može, uzima Danielu za ruku i provodi je školskim labirintom.

Prizor namješten za dolazak novinara?

Teško, misle da sam nova učiteljica. A i djeca nisu baš sklona muljanju. Sve dok se odrasli ne upletu, njima je svijet čudesno zabavno mjesto. Nisu inficirani idejom da se drugačijeg treba bojati. Njih sindrom Down (koji se uobičajeno ali pogrešno zove Downov sindrom) i ono po čemu se prepoznaje: kosim okicama, otežanim govorom i usporenijom motorikom, ne plaši. Izaziva znatiželju, to da.

Ne čudi što mi Daniela ovako sažima svoje osjećaje o školi:

“Lijepo mi je. Ovdje me uče da sam super. I meni je moja učiteljica super.”

Njezina četiri godine starija imenjakinja, isto sa sindromom Down, drži prste u zraku i ne može izdržati da mi se pohvali: ”Imam jako puno petica! Prošla sam s pet, jako se trudim.”

Ne, nisam u Švedskoj, razvikanoj po svom humanom školskom sustavu, nego u Dubravi, zagrebačkom kvartu koji šira populacija percipira po urbanističkom genocidu, Konjščinskoj, doseljenicima, Romima, tučnjavama... Svakako, jednom nerafiniranom kvartu gdje svoju djecu ne bi rado puštali noću. Unatoč tome ili baš zbog toga, Osnovna škola Mate Lovraka jedna je od rijetkih obrazovnih institucija u Hrvatskoj gdje patnje roditelja djece s poteškoćama u razvoju – a svaki od njih je proživio prezir okoline, neukost, nerazumijevanje i institucionalni teror – prestaju. Nisu manje, nisu blaže. “Prestaju”, govore mi tri sretne mame, ”jer su nam djeca u dobrim rukama i prema njima se odnose s pažnjom i poštovanjem”.

ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU GLOBUSA